Po jutru se dan (ne)poznaje

 Ako je ta narodna točna, u što ja kao pojedinac jako sumnjam ali kao "narod" ili raja uopće ne sumnjam, onda će moji sljedeći dani biti totalno šiznuti. 
Nisam siguran do kada će taj "šiz" da traje. Možda već sljedećeg jutra bude bolje. Maj je zapravo počeo rano ujutro sa još uvijek sve prisutnim bolom u stopalu kojem se orkestrirano pridružilo nešto kao zamaskirani išijas na lijevoj strani. Mislio pizdun da ga neću prepoznati jer je na krivoj strani. Kao da se pravi englez, pa me sad guzi u lijevu bandu umjesto da po propisu piči po desnoj. Makar moram priznati da je to mnogo bolje, bar kad vozim auto. Lijevom nogom ne moram ništa, pa mogu u vožnji izvoditi koje kakve kerefeke dok ne popusti. Ima to i popratnih pojava. Neki dan sam htio stati na semaforu ali sam zaboravio gdje je ta noga ili je ona zaboravila gdje joj je mjesto i tako ... stišćem ja ko sivonja, a motor se ugasio. Koji kua je sa tim kvačilom, pomislim? Kad ugledam blentavu nogu naslonjenu na okvir pored vrata. Tko bi rekao da i noge pate od demencije. Imajući loše iskustvo sa zadnjeg treninga kad sam trčao u tvrđim i ravnim tenisicama obukao sam "Skečerice" i istrčao dok je žena još spavala da odradim jedan blic trening. Zadnji malo brži prije utrke. Gotovo svaki utorak već po pravilu trčim tempo samo se on mijenja kako se približavam utrci. U početku je brz i kratak, LT. Zatim ga produžavam i neko vrijeme kako mi puls pada malo ubrzavam. Onda se šaltam na nešto sporije od LT-a, pa produžavam. Na kraju pređem na malo iznad aerobnog pa opet produžavam, a pri kraju priprema stalno skraćujem i malo ubrzavam. To neki zovu("Funnel") lijevak ili pirija po istrijanski. Taj princip je između onog "top-down" i "bottom-up"(nije o ispijanju žestica). Jednostavno se svodi na to da se ciljanom tempu utrke približavam tako da brza trčanja usporavam, a sporija dužine koje nisam prije spomenuo ubrzavam. Volumen brzih koje usporavam raste, a sporih dužina malo opada. Na kraju trčim dužine i tempo gotovo istom prosječnom brzinom.
Poveselio sam se što me stopalo mnogo manje boljelo nego inače, a pogotovo obzirom na zadnju brzu dužinicu. Odluka o tenisicama je već donijeta iako nije definitivna. One nove su tako lijepe i "šik", eh da sam malo mlađi trpio bi bolove do jaja samo za taj ... Na Verudeli sam protrčao pored Ozija koji se napokon počeo spremati za stoti maraton i Plitvice. Doduše hodao je sa Vasom gegajući se malo u svom poznatom stilu. Stigao sam da doviknem: "tempooo.." ali nisam čuo nikakve komentare jer sam ih iznenadio, a i oni mene. Mislio sam da će ujutro biti koma od trčanja jer sam opet navečer imao ekipu koja se samo-pozvala na pivo i dogovor za prvi maj. Ispalo je sasvim suprotno i da nema tog ružnog osjećaja u zadnjoj loži koji ne prestaje bio bi sretan kao mali slon. Uporedio sam odmah: utorak, 25.10.2016, tempo 8 km sa 2 km zagrijavanja i 3 km hlađenja. Produžio sam hlađenje za kilometar zbog toga što mi puls nije brzo opadao. Ruta: kuća - punta Verudela(jedan krug) - kuća, temperatura 17,8 C(na početku). Srednji tempo za 8 km(60 m visinske) 4:31/km uz srednji puls 152. Par dana nakon toga maraton sam trčao 3:10:09! 
Jučer: utorak, 1.05.2018, tempo, tempo 8 km sa 2 km zagrijavanja i 2 km hlađenja. Ista ruta: kuća - punta Verudela(jedan krug) - kuća, temperatura 15,0 C(na početku). Srednji tempo za 8 km(60 m visinske) 4:27/km uz srednji puls 147. Ako ovo nije bolje ne znam što je. Znam da će u Zadru biti preko 20 C, a u Ljubljani je bilo oko 10 C. Staza u Zadru nije gotovo uopće valovita i nema razloga da ne trčim bar 4:35/km. Koliko, to ću vidjeti kad budem negdje na desetom kilometru. Super je u ovoj utrci što možeš stati popiti na miru piće, pojesti i nastaviti. Možeš usporiti, ubrzati, stati na okrijepi, izuti tenisice i čekati bus da te vrati nazad. Što god učiniš uspjeh je zagarantiran. Po svemu što je pokazao početak maja, makina je još jako dobro ali ovjes se i dalje raspada.