Dan poslije

  Iako postoji pilula za "dan poslije", ... poslije onoga ... kad je trčanje u pitanju tako nešto još nije izumljeno. Bilo bi to krasno i jednim potezom bi mogli poništiti sve posljedice bilo da su uzrokovane nekom našom "planiranom" greškom ili što je najčešći slučaj samo greškom. Ove planirane su moja specijalnost. Sad vidim da je planirani tempo koji sam korigirao prema Danielsovim tablicama za svega 8 sekundi po kilometru ipak bio previše brz.
Te tablice polaze od početne temperature 16 C što je pogrešno jer za malo brže trkače idealna početna temperatura je znatno niža. O tome sam već i pisao samo nisam siguran gdje? Na blogu ili u novinama. Sad je toliko toga da ne mogu da se sjetim ali evo slike koja to ilustrira. 

  Znači to je temperatura od oko 5 C, a toliko je na primjer bilo na startu mog prvog maratona u Ljubljani. Idealno, a ja budala mislio da je previše hladno. Kad sam trčao posljednji u Beogradu je bilo 7 C i zapravo nikad nije bila viša od 10 C. Zato je korekcija trebala biti preko 10 sekundi ili iznad 4:40/km. Kasnija korekcija u tijeku utrke je zapravo bila zbog gubitka fokusa i motivacije izazvanog umorom i porastom temperature tijela. U ovakvim utrkama se na koncu koncentrirate na nekoga tko Vam je blizu i zadovoljite se time da ga pratite ili trčite skupa. Tako je nekako lakše. Pogotovo kad na daleko nema nikoga i nemate pojma koliko ćete još trčati. Kao što u klasičnoj utrci priželjkujemo da ugledamo cilj tako i u ovakvoj utrci jedan dio naše podsvijesti priželjkuje da ga presretač stigne. Ova greška ostavlja samo mali trag na mom egu ali od toga se ne umire i sutra dan ne boli previše jer za to postoji masa priručnih lijekova. Recimo hladno pivo, zatim ... još jedno, poneka dobra fotografija sa utrke, izgovori, preuveličavanje kako je bilo jaaaako vruće i slično. Prvi put mi se na utrci desilo da ću ostati bez nokta na drugom prstu lijeve noge. To je istom prstu treći put ali još ne mogu povezati zašto. Ovo mi nije bila prva utrka u tim tenisicama. Trčao sam Zagrebački proljetni polumaraton znatno brže i nisam osjetio ništa. Trčao sam i nekoliko dužina istih kao što je bila dužina ove utrke i ništa. Zadnji put kad je otpao je to bilo kad sam tek kupio sad već stare New Balance tenisice u kojima sam poslije toga trčao i maraton pa mi se nikad nije više ponovilo. Staza je ravna i ne shvaćam što sam učinio pogrešno. Ne frustrira me to što sad malo boli ili što ružno izgleda. Ionako još nisam došao u fazu da hodam u štiklama i sandalicama na trakice. Frustrira me što će se ponoviti ako ne saznam zašto. To nisam još otkrio ali sam zato otkrio novu trkačku ozljedu za koju me živo zanima dali je netko imao. Prvi put sam imao istu nakon Ljubljane 2016 godine ali je nisam uspio povezati sa ničim. Izašla mi je hernija ili jedna jako tvrda bolna kvrgica po sredini stomaka malo ispod pupka. Koji kua? I sada opet isto ali ovaj put mi je sinulo. 
U Ljubljani sam nosio dva gela u zadnjem džepu od hlačica koje su mi malo da tako kažem labave. 
Neću reći da sam ja mršav jer to ionako o meni govore drugi. Zato sam svezao onu kurdelu oko pasa da mi gelovi ne povuku hlačice i objelodane guzicu na veselje brojne publike. Eto taj čvor je napravio tu kvrgu koja sad toliko boli da moram raskopčati hlače kad sjednem. Kao da sam se prejeo pa mi drob mora vani. Tek sam sad to shvatio kad sam vadio jedan gel koji nisam potrošio u Zadru. Koji tukac, opet sam vezao gaće! Sve u svemu nisam niti tako loše prošao ali pobrao sam nešto. Možda od mog cimera i kolege jer već me tri dana trese groznica, a nos curi kao Nijagara. Za to već znam jako dobar lijek ...