petak, 23. rujna 2016.

Treći dan, a ja pijan ...hik

  Jutros me probudi nešto, a nije pišanje ili budilica već me žena muva u rebra i nešto govori ali meni zuji u ušima i ništa ne kužim. Ustrčala se na prozor, pa u kuhinju, pa prevrće mobitele koji kua ... nešto zuji. Gledam sat, nije još sedam. Zujara mi je nekako natečena, u ustima pustinja Gobi, a bojler pod velikim pritiskom. Onda se sjetih ... je... pa napio sam se jučer na treningu, drugih. Zato to sigurno zuji meni u ušima tako da čak i moja žena čuje. Ako nije neka telepatija jer nakon 40 godina ionako ništa ne može da joj promakne. Okrenuo sam se na drugu bandu i procijedio to meni zuji ... odjednom i moj mobitel počne da svira. Dignem onu tonu prazne glave i javim se onako suhim promuklim glasom: alooo ... kad tamo moj sin: si zaboravio, trebaš me voziti do Plodina idem u Rimini ... bla bla. Dobro da je zvao morao bi trčati do tamo, a bus bi mu sigurno zbrisao. Ustanem se, a i dalje mi zuji. Izađem iz sobe, manje ali ... ipak zuji. Kad na kraju nađem ono sranje od kućne meteo stanice se blokiralo jer su mu se ispraznile baterije. Zujao je  onako potiho da ne možeš uopće dokučiti odakle.
Juri tamo, juri nazad jedva sam stigao progutati đezvu kave brzinom kojom talijani ispijaju expresso, a to je po nekim kvazi znanstvenim procjenama čak i malo brže od brzine svjetlosti. I onda na posao. Naravno pola toga što mi je trebalo sam zaboravio, pa sam se opet vraćao. E bar da sam mogao trčeći napravio bi dužinu bez problema. Popio sam jučer samo tri pive i znam da od one dvije Rezane Žuje nije bilo ništa već me zatukla ona zadnja Nikšička. Kaže Slaven: "daj još tu jednu da ne je vraćamo nazad"!
On je napunio 35 i sad je službeno veteran, znači "skoro" kao i ja. Opet se skupilo dosta ekipe ali to je valjda zbog tog FB i moram reći zbog Slavena. Malo mi je žao što možda neće pokušati ove godine u Ljubljani spustiti maraton ispod 3 sata iako ja mislim da je ipak spremniji nego što to on misli usprkos pauzi koju je imao ovog ljeta. U utorak je na onom tempo trčanju pratio Emanuela 12 kilometara, a završetak je išao i brže od 4 minute po kilometru(koliko je bilo planirano). Jučer je prije fešte odradio 6x1600 prema planu i izgleda mi moćno ali on ne misli tako.  Naravno “deca” su poslije išla u Cubalibre po još ..., a ja na noge kući. Taman da vidim svoju kćer na Skype-u i dobijem malo salate ... “što je stari kakvo je to zujanje ..”
Moram prestati trenirati sa ovim mladima jer ne samo da lomim noge sad je već počela odlaziti i glava. Jučer sam ubio još malo od onih preostalih sivih. Noge me ne služe kako bi ja to htio i vidim da moram promijeniti puno toga jer će me vrag odnijeti brzo. Kad nema trčanja(šmrc ...), do daljnjeg nema ni pive.

Nema komentara:

Objavi komentar