Zašto me(trener) ne voli?

  Onaj moj trener je jedna obična pizda ... oprostite što se tako moram izraziti. Kad su u pitanju svi ostali uvijek nađe pravu riječ i rješenje za sve. Kad sam ja u pitanju ... čekaj ja nemam trenera osim ako se sam ne proglasim svojim trenerom. To nikad nikome nije funkcioniralo i donijelo ništa dobro. Uglavnom zato što onaj trkač pametnjaković uvijek zna "više" i "bolje" od trenera.
E sramota me te naivnosti i mojih godina. Mali Dani mi je neki dan poslao poruku:" Danas me nema jer me pocela boliti(uh moja kćerka profesorica bi me objesila na stup sramote za ovo ali tako je napisao..) tetiva na unutarnjoj strani lijeve noge kod donjeg zgloba... pocela me boliti u nedjelju na duzini i od tada pauziram...". 

Ima tek 17 i prije nego što sam mu ja to savjetovao postupio je ispravno. A ja? I mene je počelo boljeti u butnom mišiću već u subotu. Isto na dužini pa sam ipak u nedjelju probao i ... opet je boljelo. Napravio sam pauzu u ponedjeljak. Iako me nije baš prošlo već u utorak sam otišao trčati "Cut Down tempo" i to sa mladima i brzima gdje mi stvarno nije više mjesto. Moj je plan bio skoro isti kao njihov pa sam rekao što ne. Igor je bio samo malo brži od mene na 10 km(5 sek) Dražen malo sporiji, a Slaven kao nije u treningu ... možeš misliti. Još nam se zadnji čas ubacio i Emanuel koji nas je sve razbio na desetki i već tada sam slutio da to neće biti dobro. Čim smo krenuli vidjelo se da Emanuela neće fermati niti sidro od supertankera jer njegove nove kričavo narančaste Mizuno tene samo su prašile naprijed, a moje riječi nisu uspijevale da ga sustignu. Slaven se neko vrijeme držao nas ali je na kraju otišao za njim, a ja i Dražen smo ipak malo popustili inače ne bi stigli odraditi završetak kako treba. Bol u butnome mišiću me stalno podsjećala na to kako sutra, a vjerojatno niti cijeli tjedan neće više biti trčanja za mene. Svejedno sam ko mazga trčao dalje da bi na kraju deseti kilometar išli za 4:01, iako je zadnja polovina lagana uzbrdica. 

Tako je na kraju i bilo kad se sve lijepo ohladilo nisam više mogao da iskoračim niti van kade bez bolne grimase na licu. Žena me gleda i pita što je ... ništa samo sam "nevrozan" zbog poreza, globalnog zatopljenja i ostalih sranja u svijetu. Još sam morao nakon toga da idem po neke prijatelje od ženine rođakinje na aerodrom. Nisam ni pivo popio poslije treninga! Na kraju se ispostavilo da su prijatelji super zanimljivi ljudi pa smo završili u Beer Club-u na Verudi sve do ponoći. Jebi ga kasnio avion ... Ja sam pio njihovo pivo(Irsko tamno), a oni naše "pale ale" pivo "Nova runda"(tako se zove pivara!). Ipak manje boli kad si u dobrom društvu. Ni Marijan "kostolomac" mi ne može pomoći jer izgleda vlada epidemija ozljeda kad se približe te silne jesenske utrke, tek možda u četvrtak. Jedino što pomaže je ono od moje babe i inih baba: strpljen, spašen ... Samo što bi to bilo ono prvo ... strpljen, to ja ne poznajem.