petak, pa ni u subotu sa ekipom koja me zvala u Medulin poslije mora na pivo. Iako dužinu odradio već u subotu ujutro. Cijeli sam vikend, zapravo još od četvrtka u nekom melankoličnom stanju. Tako je svaki put kad nas napusti netko iz moje generacije. Netko tko je bio na bilo koji način utkan u tkaninu moje mladosti. Kao da mi se život počinje pomalo parati jer je još tako malo toga što ga povezuje sa onim što sam nekad bio. Malo je slika, rijedak je poneki zapis o tim vremenima, sjećanja su sve bljeđa.
Miki je bio moj podsjetnik svakog tjedna kad bi ga sreo na stadionu i čisto iz pristojnosti pitao dali ću mu smetati ako trčim vanjskom stazom. Znam da mu nisam smetao i da nije bilo potrebe za pitanjem ali ipak je njegov posao i trening budućih šampiona bio važniji nego moje trčanje u potrazi za izgubljenom mladosti. Povremeno bi preko štoperice bacio pogled kad sam prolazio i uvijek je slijedilo pitanje ... se sjećaš '68 i Palića ili ... se sjećaš Kantride ... Nije to bilo pitanje, zapravo to je samo bio znak kako nas osim toga što on trenira neke nove klince, a ja rekreativno trčim vezuje nešto više. U tih mojih davnih pet, šest godina trčanja i tko zna koliko kilometara dijelili smo naš trkački rov zajedno skoro svaki dan. Od njega sam pokupio tu zaraznu upornost i potrebu da se radi više čak i ako tijelo ponekad vapi za odmorom. Nije priznavao predviđanja onih nazovi stručnjaka ... ništa od njega, on nije dovoljno talentiran. On je uvijek ponavljao ... možeš ti to, a tu je mantru vjerojatno na sebi i izgradio. Nije trpio one koji nisu htjeli, a mogli su.
U subotu sam krenuo na dužinu malo prije sedam i dok su zvona crkve na Vidikovcu počela označavati sedam već sam bio na raskršću zaobilaznice za Banjole gdje sam iz daleka vidio Dražena svog u crnini kako se razgibava. Krenuo je prije nego što sam ga dostigao i poput štafete razmijenili smo stisak ruke. Odmah sam primijetio kako je pomalo pogrešno odabrao tako tamnu boju za ono što nas čeka. Iako ni ja nikad ne gledam na te stvari i samo slučajno nisam obukao ništa tamno jer sam htio prvi put probati žuto-zelenu finišersku majicu sa mog prvog maratona iz Ljubljane. Odmah je odgovorio kako danas trči dužinu za Mikija i još me malo više gurnuo u taj melankolični glib. Malo smo pričali, što je neobično a i tema je bila samo jedna. Sve se vrtjelo oko Mikija, atletike prošlosti i atletike sadašnjosti. Meni su u sjećanja navirale uspomene koje sam pomalo potisnuo ili pogubio po nesređenim ladicama svog
života. Trčanje dužine: Ja, Miki, Koki(Marković) Kozić, Adelmo .. od stadiona preko bivšeg vojnog poligona(Drenovica) i "Karasijevog" brda(brdo od stare Plinare prema Vintjanu) kojeg smo tako zvali jer je Karasi tamo trenirao uzbrdice. Dalje je put vodio u Vinkuran, pa uz more u Banjole, cestom u
Pomer, na Medulinsku cestu i nazad na stadion. Nije bilo zaobilaznice, kuća, ničega. Bilo je kao na nekoj egzotičnoj trail utrci "bogu iza nogu". Na cesti od Pomera prema Medulinu bi nas zimi dočekala bura od koje bi se moja poveća pamučna trenerka napuhala ko cepelin, a Miki bi zajebavao: "malac natrpaj malo kamenja u žepe da te ne otpuše". Najgore je bilo kad je puhala "škura bura". Pamučne trenerke mokre i natopljene vise ko balast na žgoljavim ramenima, a od upale pluća te štiti samo "Glas istre" ispod majice.
Nije bilo tehnologije, satova, anoraka, fotoaparata. Tenisice "Borovo", često sa kartonskim jednokratnim uloškom zbog rupe na đonu.
Adidaske smo čuvali za takmičenja i izlaske na korzo ako si ih dobio. Sve se to podnosilo i uvijek je dužina završavala sa utrkom u zadnjih kilometar dva. To je bio Mikijev stil. Nije dao ni seniorima da oni vode kolo morao je biti naprijed.
Slika sa mog početka ali mene nema na slici. Sa lijeva na desno su: Ive koji je održavao stazu od šljake, Miki tad još uvijek bez brčića, jedan od braće Zimolo(Banana) Nino, Egli kojeg se sjećam samo kroz maglu ali sam zapisao ime na poleđini. Dolje je Savić dok još nije bio "čupav", pa smo ga zvali "Lisko" iako mu se nije to uvijek sviđalo. Nisam siguran da mu se i nadimak "Čupo" dopada. I pored njega Rožman kojeg još najčešće srećem u gradu. Obratite pažnju na tenisice koje ima Savić, .. jebo te duboke košarkaške Borovo tene, sa onim gumenim krugovima na članku! Nosio si što si imao, pa i đemper što je oplela mama kad nema ništa bolje.
Dražen je sa Mikijem prošao malo drugačiji put jer ipak je više od deset godina mlađi. On je bio nogometaš ali već je dugo vremena u upravi AK Istra gdje se družio sa Mikijem i kaže da je on bio sve u klubu. U to ne sumljam. Dok smo tako povremeno razmjenjivali par riječi prošli smo i polovinu dužine ne primijetivši da je jako toplo i nekako sparno. Nije mi izgledalo iako je prije sedam već bilo 20 C, a dok smo završili i 28 C. Prošli smo pored kioska na okretištu autobusa pred kampom Stoja i upitao sam ga treba li vode jer još nas je čekalo više od 15 kilometara nazad. Nije htio i obzirom da sam ja poznati "deva" tip nisam uzeo vodu niti ja. U povratku su plaže i put oko hotela i bungalova na Verudeli bile već krcate tako da smo malo ostali začuđeni jer mi se činilo da smo malo prije prošli tuda i osim par jutarnjih jogera nismo sreli mnogo ljudi. No već su prošla dva sata i sad je sunce bilo visoko, a nas je tjerao nagon starog kljuseta da se što prije dočepa štale i stalno smo ubrzavali. Za srčani “drift” ne pitajte. Čak i da nismo ubrzavali bio bi sigurno oko 10 otkucaja za tih 2 i pol sata. Ako uzmem u obzir promjenu temperature od 8 C i gubitak od oko 3 litre tekućine nije uopće čudno. Na zadnjoj uzbrdici prema
raskrsnici za Vidikovac puls se popeo i do 160 ali to je bio zadnji "kik" prije istrčavanja. Na koncu od vrlo lagane dužine koju sam planirao jer je to meni prva dužina ove godine iznad 30 km ispala je dosta brza(5:09/km). Ipak je to većinom bilo po cesti, pa je srednji puls od 140 zapravo vrlo dobar u tim okolnostima. Kući sam se na brzinu istuširao progutao zavidnu količinu vode soka i svačega ali me je glave došlo pola litre jogurta od jagoda koje sam eksao onako hladnog iz frižidera. A djeci pričam ne hladno boliti će ... koji magarac.
Do navečer grlo mi je nateklo i boli me kad gutam. Rijetko pijem jogurt, a onaj od jagoda ni pod razno. Jedino voće koje ne volim su jagode. Zato sam taj jogurt koji je ostao od mojih unuka i eksao da se ne baci. Onda sam otišao na ispraćaj Mikiju i nakon toga potpuno upao u smjesu umora, tuge i nostalgije. Čak su mi se kasnije vratili bolovi u preponskom dijelu i simfizi. Sve me od toga po malo još drži i nemam želje uopće razmišljati o sljedećoj utrci u subotu i planovima za poslije. Pustit ću da ide onako kako ide, bez intervencije ili izbjegavanja. Što će biti, biti će. Od toga ionako ne mogu pobjeći. Na kraju ipak svi izgubimo ali važno je što iza nas ostaje. Iza Mikija je puno toga dobrog i vrijednog i zato će na neki način ostati živjeti u srcima i sjećanjima mnogih.
Za one druge koji ga nisu poznavali ostaviti ću ponekad ja i možda još netko par riječi i poneku sliku.
Nema komentara:
Objavi komentar