ponedjeljak, 12. rujna 2016.

U tunelu usred mraka ...

  Možda ono dalje: "..." što se rimuje više neće smjeti da se spominje, a i zamijenjeno je jeftinim naprstak LED lampicama "made in china". Baš su tako i radile, odnosno nisu. Kao što dobro predviđa "Murphy", sve što sam mislio da će poći po zlu uglavnom i pođe. Još sam večer prije utrke, dok sam sjedio sa ekipom u kafiću na stadionu i slušao malo povišene i raštimane tonove razgovora između nekih "naših" i direktora utrke znao da sam bio u pravu kad sam pomislio: "ma biti će kenja sa tim prolascima kroz tunele i obilascima oko nečega"! Sutradan sam bio potpuno smiren jer sam odlučio da se ne sekiram prije vremena ... uvijek mogu to učiniti i na utrci. No tada obično nemaš vremena jer se boriš da preživiš i stigneš do cilja. Ipak čovjek nas je počastio pivom. Zbog toga i što smatram da tko god radi ima pravo na razuman broj pogreški osjetio sam kako nije fer da se baš za sve tjera mak na konac. Zato ipak velike pohvale za ovu utrku. Prije svega vjerujem da je ultra komplicirano zatvoriti onako centar grada u osam sati navečer, subotom, još u skoro punoj turističkoj sezoni. Estetski i sa gledišta nekoga tko dolazi sa strane, a zanimaju ga "znamenitosti"(ne nužno i utrka) utrka je atraktivna. Prolaziš pored Arene, Divovskih dizalica osvijetljenih u duginim bojama, Augustovog hrama, pa kroz "zero strasse" sa prstom u zraku na kojemu svijetli plava lampica ... jebo te to mora da je doživljaj samo ja sam defektan pa ništa od toga nisam vidio. Pa gdje sam ja to trčao?
Kad smo krenuli samo sam gledao da izletim negdje na čistinu i da me ne nagazi ona gomila od skoro petstotinjak duša koja je ipak mahom ostala za mojim leđima. Morao sam malo da potegnem samo da se riješim te brige na startu. Naravno da nisam vidio ni Arenu ni ništa drugo osim što sam pogledom hvatao one koji su bili ispred ili me pretjecali. Pokušavao sam razabrati gdje su neki koji idu onako kao ja, otprilike. Sat mi tu nije mogao pomoći jer u mraku moje oči ne vide ništa čak i kad upalim tu lampicu. Neke brojke na ekranu plešu twist ili akrobatski "rockenroll". Na velikom kružnom ih sve vidim. Mali Dani je potegnuo prvi iako sam mu savjetovao da se malo prišpara dok ne prođe polovina staze. Neka drugi malo vode kolo ako to možeš pratiti lagano imaš dvije opcije ili potegni i slomi njihov otpor pa otrči svoju utrku ili ih razbi u finišu. On ima tek sedamnaest i brzine koliko hoćeš ali tu školu sam mora izučiti. Iza njega standardna ekipa mladih skoro kao on i naš Ivan(mladi Rnjak) i zatim "Stane"(Ivan Stanić) na maloj distanci u flourescentnoj žutoj majici. Ja se uhvatio neke ekipe i mislim se jesu li prebrzi ili što jer još ništa ne osjećam samo mi se čini da neće ići sve glatko. Orijentir su mi Emanuel i Braco koji nekako ide prebrzo. Što se desilo od one utrke u Marčani kad je pukao na kraju uzbrdice i teško slijedio mene i Emanuela. Zajebavaju ga da je prešao na mekinje. Skoro sam iz predostrožnosti odlučio da pustim da mi pomalo odmiču kad me sustigao Igor i odgovorio na pitanje koliko idemo brzo. Išli smo onak kak bi rekli zagorci kad ih pitaju: jesili trezan .. nisam, jesi li pijan ... nisam, pa kakav si: taman! Taman kako sam i mislio do vrha uzbrdice na Velom Vrhu. Nakon toga nije više nitko prilazio našoj maloj grupi, a ono par entuzijasta se ispuhalo i vjerovatno će tako biti do kraja utrke ako zadržim tempo. Malo me jednom žignulo u kuku na onom zavoju kad se izlazi na bivši "partizanski put" sad od milja nazvan "bandite strasse". Nitko zapravo ne zna ova nova imena ulica. Kao da nisam u Puli nego u starom Rimu, Austriji, Italiji ... ideš ko tu još nije bio, čak i Napoleon. Prolazak po rivi i ulazak u "zero strasse" prolazi bez problema i grupica ostaje kompaktna i onda prvi problem koji nisam očekivao jer nisam bio u tim tunelima još od djetinjstva. Nakon širokog malo previše osvijetljenog ravnog ulaza odjednom imaš kratki cik, cak slalomski trk sa šljunčanom podlogom i umalo nisam poljubio zid. Instinktivno sam znao da treba ići lijevo nakon toga iako je postojala i opcija desno koju su siguran sam odabrali neki koji ne kuže Pulu ili se ne orijentiraju najbolje. Nije bilo ni trake ni redara. Na izlazu nakon ravnog malo tamnog dijela vidiš jako osvijetljeni dio ali ide ravno i ima skretanje desno koje naravno ne vidiš. Ne vidiš ni redare samo ja znam da tu treba skrenuti lijevo inače odosmo ... u onu stvar. Oni koji su mi bili malo podalje nisu me čuli i produžili su ali se tu našao sveprisutni Radumirović i drekom ih natjerao da se okrenu. Ja sam bio sretan što sam dobro prošao pa nisam više obraćao pažnju na izlazak kod taksista tako da sam skoro poljubio asfalt. Nisam vidio “škalin” i poslije njega još rubnik trotoara. Ubrzo su mene i Igora prešla dvojica od troje koje smo "zaradili" na toj prvoj tomboli. Emanuel i Krešo Glavaš koji je izgleda još pičkarao i sad stvarno odmicao u žestokom tempu. Zavrnuli smo ponovo na rivu prema direkciji Uljanika i pratili Emanuela, Bracu i Krešu. To su bili jedini u tom trenutku koje sam vidio i naravno prolazeći pored ulaza u parking(pa na Forum) produžili kad se digla dreka: ej.... nešto koji kua. Krešo praši dalje, Emanuel je stao ko mona. Neka baba viče(čini mi se sa prozora) nazad! Ništa, rikverc i ovaj put na tomboli ostadosmo bez dva tri mjesta jer me opet stigao Bojan, neka curka možda i još netko. Nisam brojao već pičkarao sve po spisku ukoliko mi je išta uspijevalo izaći iz osušenog grla. Nervirao sam se ko zvijer jer je sad trebalo pritiskati, a ima još jedan takav krug da se napravi. Garmin bipa nešto, ja ne vidim ništa, Igor više ne govori ništa, a meni sve teže. I kad sam došao do ulaska u drugi krug tamo je već bila štala puna trkača koji su taman zaostali tih dva i nešto kilometra. Više se nije znalo ko pije ko plaća. Ulaz u tunel još, još ali onda nalijećemo na ekipu sa svjetlećim narukvicama, prstenima, ko božićne jelke. Onako u grupi zapunili cijeli tunel .. samo što se ne drže za ruke.

         Neuralgične točke(zeleno): ulaz u tunel, izlaz i mjesto gdje sam se morao vratiti(Forum)
 

Radumirović urla: "cure držite se desno pustite ove brze" ... ma kua ga netko sluša. Pola od njih možda fura “ipod” sa slušalicama. Ne znam i onako ne vidim. Malo muvanja u rebra, par procijeđenih: "oprosti" i fala k...cu izašao iz tunela bez da se sapletem i negdje zaorem brazdu. Sad je već bilo teško ali nije imalo smisla da pitam Igora koliko "dokurca" to uopće idemo. Garmin poblesavio ispod zemlje, ne vidim niti vrijeme. Ništa, stisnuti zube i probati bar tako do kraja. Ali Igor ubrzava i Emanuel je sad već malo odmakao. Ja kažem Igoru: idi ako možeš ja ću se dovući nekako. I ubrzao je malo ali sam mu ipak ostao na repu. Tako sam opet “prešišao” Bracu jer se izgleda kao i na onom brdu "ukiselio" malo prije kraja. Na kraju drugog kruga je već “hrkljuš” na kvadrat, a ja trebam skrenuti prema Areni i proći kroz šumu trkača što hodaju, trčkaraju ili stoje i piju vodu jer su tu napizdili i okrjepu. Nije čudo da se tu Stane zabunio i produžio još jedan krug. Kaže da je netko vikao: "još jedan, još jedan..". To je sigurno bio netko koga je platio Igor da mu uzme prvo mjesto u kategoriji. Uh kako je bio ljut, kakve čili papričice. Nije ni čudo kad je trčao 12-13 kilometara! Nije bio ni jedini i Ljubo je izgubio jedno mjesto na postolju, a on je puležan i nitko mu nije vikao još.. di mu je bila pamet. Bilo je puno više onih koji su napravili manje, a jedna je za to dobila medalju. Samo zato što je priznala, pa je eto nagrađena za fer play! Neš ti pravde. Za jednog znam pouzdano da nije napravio niti jedan krug po gradu jer na svim utrkama dolazi uvjerljivo zadnji sa prosjekom od 7 min po kilometru, a ovu je završio sa nekih 4:48/km, ma prava zvijer ... ccc. Bilo je i šaljivđija, a jedan je utrčao ispred trećeplasiranog Rnjaka i slavodobitno podigao ruke u zrak. Nitko ga na trci uopće nije vidio. Nigdje ga nema na snimkama osim u finišu. Srećom valjda ga je Lazo fotograf "Glasa Istre" uslikao negdje "inflagranti", pa su ga diskvalificirali. Na ulazu u Arenu sam imao još toliko snage da baš ne i izgledam kao mrtvo kljuse pa sam opalio mali sprint i sasvim sam suprotno osjećaju ispao super na slici. 

        Do ulaska u cilj sam imao usta otvorena ko škrpina, ... treba izgledati cool ne disati molim

Možda nisam baš objektivan ali imao sam prilično glasnu podršku opet brojne ekipe. Iste one iz Ljubljane. Bar sam na trenutak doživio osjećaj "slave" koji ima na primjer Bepo kad uleti sa svojim produženim korakom i podignutim palčevima u Arenu. Svi ustaju na noge, trkači se okreću od kamare pizza i banana svi plješću bepovim nenadmašnim sposobnostima da trči po svakakvom vremenu i nevremenu i uvijek završava ovako uspravno i čilo kao da nije istrčao desetku, polumaraton ili čak maraton. Nije čudo da se sve mlade trkačice žele slikati sa njim. Zamislite koji je to bio frajer kad je bio mlad.

                 Da znaš Bepo koliko čežnje je u očima onih mladih(pa i mene) ... treba to zaslužiti 
 

Kad sam napokon došao do daha gledam u ono čudo na ruci i ne vjerujem svojim očima. Provjeravam matematiku iz osnovne škole, dijelim i oduzimam, dodajem, ništa mi ne štima. Što kurac ne nosim običan sat ali valjda i ovaj pokazuje bar točno vrijeme: 39:09! Pitam Igora, on je došao par sekundi ispred ... to je to, pa koji kua mi je prosjek 4:15? Tuneli brale, tuneli ti fale i možda koja daska ali pivo svakako, a pive nigdje na vidiku. Ja sam se stvarno doslovno razbio kao što sam obećao: "da će poispadati sve balinjere". Ako je staza točno izmjerena i ako je tunel nešto više od tristo metara(puta dva je šesto i kusur) to znači da je moja sprema bolja nego što mislim i brinem se bez veze ili sam ja stvarno neki lik bez limitatora i jednoga dana ću negdje na nekoj utrci prdnuti u fenjer .. samo neka to bude poslije Ljubljane. Službeno 10 km za 39:05 ili 3:54,5/km. Da ne spominjem 25 C u devet uvečer i vlagu za koje je korisnije bilo imati škrge nego pluća. One tablice u koje ipak malo sumnjam mi kažu: maraton za 3:00:26! Neće me zavarati, još uvijek je cilj oko 3:10 manje više, ... radije manje.

             Ozi će biti sretan za ovo, smješi mu se sto litara "žuje" ako istrčim ispod tri sata


Ništa se nije desilo sa ovjesom i mašina bez generalke može u sljedeći tjedan. Ipak sam zbog predostrožnosti ostao u nedjelju u "garaži". Odnosno poradio na nadoknadi izgubljenih kalorija i tekućina u vidu puno srdela na žaru i obilje piva(crnog), "malvazije"(pobjedničke, ovo je veliki plus organizatoru .. mojoj ženi se jako sviđa), "primitiva"(moje skoro omiljeno vino) i koje kakvih drugih dodataka. Radije sam se brčkao u moru i izležavao u rimskom stilu sa navijačkom ekipom na plaži u Ližnjanu nego odradio planiranu polu dužinu. To ćemo ovaj tjedan, ima dana. Iako sam uvijek pomalo nezadovoljan moram reći da mi je jako drago da su moji Uljanikovci napravili onakav dar mar na toj utrci. Bili smo na svim postoljima, a u ovim malo starijim kategorijama koje uglavnom zastupamo sve je bilo uglavnom naše ... pa i Trst je naš! Mladi Rnjak treći ukupno. Eda apsolutna vladarica u kategoriji Ž55. Za Running dida ekipu(puno ih se tako želi zvati) da ne govorim. Mali Dani treći u kateg juniora, Emanuel drugi(M35), Igor prvi(M45), Dražen drugi(M45), ja prvi(M55), pa i Ljubo bez obzira što je napravio još dodatni krug kroz tunele ipak je stigao treći u kategoriji M55! Šalu na stranu svi koji ozbiljno treniraju rasturaju! To je tako drugačije i ne može biti. Žao mi je Staneta i njegovog peha, Kreše jer je izgubio živce, žao mi je što osim pljeska našem Bepu i još nekim doajenima trčanja organizator nije poklonio bar neki znak pažnje ali se radujem da ovi klinci(za mene su još klinci) i mladići počinju gristi i ne daju više da ih pobjeđuje neki "dida" čak i ako "dida" planira maraton ne znam koliko. Oni mogu i moraju brže.

Nema komentara:

Objavi komentar