Već par dana ne osjećam one uobičajene tegobe sa desnim skočnim zglobom ali se osjećam nekako umorno i bezvoljno. Doduše vrijeme je vlažno i sparno, a čak i u osam navečer temperatura nije ispod 25 C. Pokušavam održati težinu što mi uvijek predstavlja problem kad pređem na malo veću kilometražu jer me brine moja inače kronična slabokrvnost. Zbog toga gutam sve i svašta, pijem i kad nisam žedan ali se od toga osjećam ko trudna sipa. Sve to nekim čudom nestane kad trčim. Jučer sam već bio gotovo odustao od odlaska na stadion jer nakon ručka nisam mogao ni mrdnuti. Ako bi legao nakon ustajanja mi se pomalo vrtilo u glavi, no moguće da je to od niskog tlaka. Ali "tlaka" mi je bila da ga mjerim pogotovo što je žena došla kući sa bolovima u stomaku i ležala na sofi pa mi je bilo glupo da sad ja glumatam hipohondra i mjerim si tlak. Popio sam malo više vode i gazirane mineralne ali je samo pritisak u stomaku bio veći. I baš kad sam ipak počeo da se oblačim jer sam obećao Igoru i Draženu da ćemo danas "posjetiti piramide" ... zove Ozi .... umro je moj prijatelj, kolega trkač(iz moje rane mladosti) i trener Miki! Mislio sam da ću otići tamo pa ćemo svi koji ga znamo malo popričati i ... ne znam što, samo nisam baš namjeravao trčati. U glavi sam vrtio '68, '69, ...72. Koliko zajedničkih dužina, utrka ... Na stadionu je prema utorku bila komorna atmosfera. Iako nije nedostajalo djece, nogometaša i rekreativaca sve je bilo reducirano i nekako tiho. Postavljala su se pitanja jesi li čuo ... i svi su nekako bili kao začuđeni iako je prije mjesec dana bilo jasno da Miki možda uzalud trči svoju zadnju utrku. No nitko nije očekivao da je neće završiti. Netko je rekao: "ajmo ipak trčati(on bi tako učinio) ..." i krenuli smo na zagrijavanje koje još nikad nisam doživio. Trčali smo sporo ko pogrebna kolona i puls mi nije uspio doći niti blizu potrebnom, a o nekim vježbama ili ubrzanjima prije intervala nije bilo ni govora. Srećom je bilo jako sparno i toplo. Moje noge su bile jako sretne zbog toga. Ponovo pokušavam reproducirati iste treninge iz 2014. godine kako bi mogao uspoređivati svoju formu sa onom iz te godine kad sam otrčao prvi maraton i svoj osobni u polumaratonu.
Zbog toga sam umjesto klasične piramide odlučio trčati piramidu sa četiri odnosno pet tempa i jednakom pauzom. To sam trčao dva tjedna prije Crikvenice gdje sam polumaraton istrčao za 1:28:48. Planirani tempo trčanja sam stavio nešto brži nego tada jer sam tada plan radio prema maratonu iz Ljubljane, a sad nemam utrka pa ubadam ko ćorava koka. Orijentir mi je taj rezultat iz Crikvenice i svi oni testovi koje sam radio(MAF test). Mislim da nisam puno pogriješio. Čak sam skratio za pola minute trčanje onih 400 m pauze između intervala i planirao ih trčati za 2 minute. Malo preoptimistično! Već nakon prve dionice od 400 m koju smo otrčali nešto sporije za 85 sek. umjesto 82 sek. malo smo produžili(10 s) trčanje tih 400 m. Kasnije je to lagano trčanje u pauzi došlo u na 2:25 prosječno. Piramida ovog tipa je specifična jer osim treniranja VO2max-a priprema vas na promjene ritma u utrci. Intervali pauze sa relativno brzim trčanjem stimuliraju mehanizam čišćenja laktata iz mišića, takozvani "lactate shutle".
Prvi interval je kratak i trči se obično brzinom utrke na 1500 m(3:25/km) ili sličnom brzinom koju maratonci koriste za takozvana brza ponavljanja(fast repetition). Zatim se trči 800 m brzinom utrke na 3000 m(3:40/km), pa 1200 m brzinom utrke na 5 km(3:52/km) i na vrhu piramide 1600 m brzinom utrke na 10 km(4:02/km). Nakon toga počinje spuštanje obrnutim redoslijedom ali ako mislite da je lako spustiti se onda se varate. Najgora dionica je ona nakon vrha, tada sam vidio i Keopsa i Kleopatru.
Ta najduža dionica traje preko šest minuta, a oporavak je uvijek isti i nakon toga slijedi dosta brže trčanje. Kad pređete tu prvu stepenicu za dolje, tek tada postaje lakše iako se trči brže. Trik je možda samo psihološki jer puls pokazuje stalno nešto više maksimume kako trčite prema kraju. Duljina trčanja samo intervala je 6,4 km što je prema onom zlatnom pravilu od 8% ukupne tjedne dužine sasvim dovoljno nekome tko tek sad trči preko 70 kilometara tjedno. Možda čak i previše. Sve nakon prve dionice koju smo malo fulali je bilo točno ili brže od plana. Prosječno trčanje svih intervala u tempu 3:47/km je bilo identično intervalima 5x1200 m koje sam trčao prošli tjedan. U odnosu na trening iz 2014. godine kad je bilo točno 3:52/km, to je 5 sekundi brže. Pauze su sada bile kraće u prosjeku za 10 sekundi, srednji puls identičan 156, sa maksimumom 168 odnosno za jedan viši. Za usporedbu nije uopće beznačajno što je jučer temperatura bila 25 C sa vlagom do jaja, a tada samo ugodnih 12 C. Ipak je bio studeni. Eto dva puta sam bio na piramidi, a to me ništa nije koštalo. Sa sobom sam poveo još dosta mojih prijatelja trkača i oni koji su to radili prvi put su rekli da nikada nisu trčali teži trening. Nisu probali Frank's Killer ... to se zove teško. To ću ostaviti za poslije utrke Pulske X-ice koja je u subotu sljedeći tjedan. Taj tjedan nema intervala samo tempo i lagano. Još ću ovaj tjedan odraditi dužinu preko 30 kilometara i jedan lagani trening te tako prestići kilometražu iz priprema u 2014. godini. X-ica će biti prva prava 10 k utrka nakon ozljede i koliko ono, ... 15 mjeseci, cijeli vojni rok je...
Da kucnem u drvo(čukni vo drvo čukni tri ... ah ta dobra ... muzika) nema promjena u statusa kukova i skočni zglobovi su nekako "omekšali".
Nema komentara:
Objavi komentar