Tako zamorno

  Ovih dana se najradije osamim pod izlikom da idem odmarati nogu jer opet sam ozlijeđen. Možda ovaj put uzrok i nema veze sa trčanjem ali svejedno, koga briga za uzrok. U stvari ne mogu podnijeti pomisao da mi se opet na licu ocrtava ona maska frustracije i to svi vide. Pokušavam odrađivati neke stvari koje sam zacrtao da ću napraviti po kući ali nedostatak elana uvijek ispliva u vidu neke prepreke i nedostatka nečega što jednostavno u ovom trenutku nije tu ili mi nije dostupno. Htio bi biti poletan i pun energije, jedva čekati da započne drugi dan ali sve se potpuno ugasilo i prešlo u "save mode". Samo vrijeme brza i neumoljivo ljušti dane sa kalendara. Kao da se u mojim mislima jesen već pomalo primiče, a nisam još pošteno niti zakoračio u ljeto. Kad god pokušam biti više sam sve se odvija suprotno. Naletim na jednog, pa drugog i svi previše pitaju, a ja nemam odgovor na ništa. Kao da sam glavni junak neke tužne ljubavne priče samo što ja za razliku od njega znam kako završava. Obećao sam sebi da ću sve prekinuti kad trčanje preraste u opsesiju i vrijeme za to je gotovo sazrjelo. Ja i trčanje se očito uzajamno ne volimo iako je to sasvim izvjesno moja krivica ili bar mojih godina. Onda mi uleti u život izjava mog unuka nakon što je prvi put bio na treningu atletike: "It is so tiering, but i love it"(tako je zamorno ali mi se jako sviđa). Tako jednostavno istinito. Samo što mene više umaraju te bitke sa mojim "vjetrenjačama", a ne samo trčanje. Kako sad njemu da objasnim zašto više ne trčim. Možda je vrijeme da se vratim rekreativnom trčanju bez planova, ciljeva, utrka i pritiska. Ja nikad nisam shvaćao koncept utrka za zabavu jer mi nikad nije bilo zabavno na utrci. Ako je zabavno nije utrka. Ove utrke tipa "pivska", "vinska" ili što god utrka je zabava za koju uopće ne treba trenirati. Pa svi koji učestvuju tvrde da im rezultat nije važan. Ja na utrke idem samo iz dva razloga: jer mi je važan rezultat i plasman. 
Ni rezultat ni plasman nije onakav kakav sam imao kad sam bio mlad ali to je manje važno. Živim sada i ono što je prošlo nije više bitno. Važnije mi je kakav sam sada trkač nego kakav sam bio kad sam imao 20 godina. Zato se veselim svakom napretku iako imam sve manje povoda za to. Dapače što je manje veselja to je jači motiv da to promijenim iako cijena može biti visoka. Trenutno je i meni trčanje zamorno ali to još volim i zato se nadam ...