Pobuna

  Ona sitna gunđanja mojih podanika se prometnula u pravu pobunu. Odlučili da izvrše državni udar. Valjda im dodijalo to tjeranje od jutra do sutra.
Spremanje za maraton je upravo to. Početak patnje koja traje četiri pet mjeseci i kulminira u zadnjim kilometrima utrke kad mi se uglavnom potpuno raspadnu planovi o držanju željenog tempa. Ja to uporno pokušavam ponoviti sa još više patnje na repertoaru ali podanici se bune i ne daju se natjerati u posluh.
Ništa više ne pomaže. Nikakve kreme, doktori, vitamini i dodatci, jedino što bi pomoglo je da popustim i neka ide sve u "honduras".
Ovako trenirati dva tjedna pa pauzirati dva je gore nego lijepo trčkarati svaki drugi treći dan kao na početku. Na kraju krajeva tada sam više trčao nego sada. Rekreativno sam trčao bar 40 km tjedno, a sad mi u ovih 9 tjedana priprema prosjek izlazi 32 km tjedno! I onda kad je problem sa listom ili ahilovom prošao meni natekne lijevo koljeno koje me nikad u životu nije boljelo. Koji kua, od trčanja sigurno nije.
Znam da se još dodatnih dva tjedna pauze moralo odraziti na formu iako to ne osjećam kod laganog i kratkog trčanja. Sad već dva mjeseca treniram neredovito. Od 9 tjedana priprema za maraton uspio sam trčati samo četiri. Prvi kiks me koštao dva tjedna pauze. Zatim prerani povratak(valjda) još jedan tjedan. Kad je sve izgledalo dva tjedna ok ponovio sam još dva tjedna gradivo kako ne trčati. Mada ovaj put ozljeda možda nije imala veze sa trčanjem ali tko će ga znati. Nadao sam se da će test u utorak pokazati da nekim čudom ništa nije izgubljeno ali čuda se događaju samo u filmovima ili bajkama. Dodajem, oduzimam, zbrajam, kalkuliram temperaturu i čak se tješim težinom poslije ručka ali graf koji sam ucrtao strši van svih dosadašnjih i to u krivom smjeru. U cijelu priču se upliće i neki kua sa koljenom, ekipa iz engleske oko koje moram sve reorganizirati u svom životu i jučer još jedan dan treninga ode u zahod. Danas je u planu bilo trčanje nekih malo lakših "cruise intervala" ali obzirom na stanje koljena nisam siguran dali uopće da trčim ili sačekam još koji dan, pa preko vikenda odradim bar još dva treninga. Tako bi tjedan ipak završio sa malo više od 30 km što je napredak u odnosu na prošli sa 25 km.
Kad to ovako stavim na papir i gledam brojke sam sebi sam smiješan. Ne mogu vjerovati da uopće razmišljam o maratonu, a kamoli o tome da trčim brže od 3:10. Doduše nisam ni do sada imao neke spektakularne brojke na treningu ali u prosjeku sam na svim pripremama za maraton trčao oko 54 km tjedno. Druge savjetujem da ne trče maraton ako im je prosječna tjedna kilometraža manja od dvostruke dužine maratona ako misle imati rezultat u maratonu koji će biti blizu njihova potencijala. Ja sam kao zapeo da ostvarim tako nešto, a trčim oko polovine potrebne kilometraže, da ne kažem ko baba. Naravno da to neće ići. Zašto onda forsiram utrku u kojoj se samo mučim, a nema zadovoljstva sa ostvarenim. Neki misle kako je to što bi rekli merikani "BS" ili preseravanje jer im je istrčati maraton već veliki uspjeh ili čak zabavno. Čuj zabavno, pubertetlijama je zabavno natezati “kožicu” da ne spominjem još kojekakve vidove zabave. Neki sanjaju da trče ispod 4 sata. Bepo u svojoj osamdeset i četvrtoj bi bio sretan i sa 5 sati ali svaka budala ima svoja zadovoljstva i svoje jebene demone koji ga progone. Tako mene trenutno progoni nešto zbog čega me nema na lokalnim utrkama ili polumaratonima i zbog čega se možda događaju sve ove havarije. Možda jednostavno nisam za to i zato trebam malo popustiti. O maratonu ću ponovo razmišljati kad budem mogao trčati tjedno bar 80 km. Mada se to možda neće nikad ostvariti. Nije do sada ali nikad se ne zna.