Ogledalce, ogledalce ...

  Nisam se već dugo pogledao u ogledalo jer od kad su počeli ovi problemi sa nogama nisam se ni brijao. To je jedina prilika kad stavljam đozluke na oči i kročim pred ogledalo. I obično mi se ne sviđa ono što vidim. Radije gledam stare fotografije. Baš je neki dan FB "Pulska Xica" stavila moju sliku sa prošle X-ice gdje sam razjapio usta kao škrpina i iskolačio oči kao da sam vidio samog sebe. 

A sve u borbi da udahnem zraka kojeg mi je pomalo nedostajalo u finišu. Poslije sam vidio da je čak i legendarni Bepo koji u cilj uvijek ulazi sa visoko dignutim palcem i osmjehom imao usta širom otvorena. Ne samo on i oni mlađi koji se ozbiljno utrkuju su "zijevali" i mučili se u završnici. Samo kad si mlad sve ljepše izgleda. 

Kad se vidim u ogledalu ili dok gledam ono nešto što mi leprša na stomaku kad radim upore(plank) uvijek pomislim moj bože kako li je tek unutra ono što ne vidim? Bore, koža što leprša po stomaku ili sjede čekinje na mojoj "Hošimin" bradi bar ne bole. Zašto nije tako i sa ostatkom. Slično je i sa mojim trkačkim životom. Moram staviti "neke" naočale da sve dobro sagledam iako mi se to neće svidjeti. 

Plan za Ljubljanu i osobni rekord sam do sada ostvario sa manje od 50% i ne vidim da se išta u toj dinamici mijenja. Prve godine sam u ovom mjesecu imao skoro 250 kilometara iako nisam imao puno dužina iznad dva sata trčanja jer sam bio početnik. Prošle godine sam nadoknadio sa dužinama ali imao malo manju kilometražu od 240 km. Ovaj mjesec ću biti zadovoljan ako uspijem istrčati pola jer još nisam došao ni do 100 km, a ostao mi je samo ovaj vikend. O dužini ili bar 20 km ne razmišljam jer koljeno još uvijek boli. Bar da pređem tih 12 kilometara koliko sam najduže trčao ovaj mjesec. A plan je bio realno povećanje od malih desetak kilometara na 260 kilometara ... daleko je maratonsko polje. Kad bi nekim čudom mogao normalno nastaviti trenirati opet ne bi pomoglo. Ne bi uspio ostvariti plan za osmi mjesec sa svim obavezama, unucima, sad još i silnom "rodbinom" koja dolazi za tjedan dana. Uvijek do sada mi je osmi mjesec bio malo tanji, oko 220 do 230 km. Plan ove godine je bio sa nekoliko specijalnih blokova treninga dignuti na preko 300 kilometara. Blokove bi radio dok sam na godišnjem kao trening dva puta dnevno. To bi podiglo kilometražu. Deveti je bio posvećen utrci na 10 kilometara(pulska X-ica) pa su duljine manje ali ima puno više brzog trčanja. I onda još mali vrhunac u desetom i tri tjedna popuštanja. Sve u svemu ukupno je trebalo biti bar 10% više nego lani.
Vrtim podatke, procjene, gledam tabele, nadam se nečemu ali kad stavim te "neke" naočale i iz aviona se vidi da nema ništa od tega. Sad sam na korak da otkažem sve utrke za ovu godinu. Možda me to primora da malo stanem i sačekam da prođu ovi problemi. Znam koliko treba da se forma vrati i koliko je rizično nadoknađivati propušteno. Otići tek toliko da budem u Ljubljani mi se ne sviđa, a uostalom već dvije utrke ove godine sam i platio ali morao odustati. To mi je malo dosadilo, a ni moj novčanik nije bio sretan. Mogu pokušavati zadržati to nešto stečeno ovakvim polovičnim trčanjem par, nepar ali to je samo zavaravanje. Lijep si lijep ali samo na starim slikama, možda niti na njima ili ipak svojoj mami.