Ja i duh sa Drenovice

  Koljeno još uvijek ujeda kad počnem trčati i boli kad prestanem, a o punom čučnju još ne mogu da sanjam. No kad trčim je podnošljivo. Zato svakih par dana otrčim dva kruga na Drenovici da ne zaboravim trčati. Od toga mi koljeno nije gore ali čini mi se ni bolje. Zadnja dva puta kad sam odlazio trčati oko 8 sati uvečer susreo sam se sa tim tajanstvenim trkačem. Dolazio je biciklom na Drenovicu baš kad sam ja završavao drugi krug. Već sam ga više puta spominjao pa obzirom da mu znam i ime sigurno je čovjek od krvi i mesa ... kako trči možda i nije. Ipak nije baš pravi duh. Samo je neuhvatljiv. 
Jučer sam imao malo prebukiran dan i gotovo da ponovo nisam otišao trčati. Bilo je već kasno kad sam uspio riješiti sve obaveze i upravo sam shvatio da od nevremena u Puli neće biti niti "n", ništa, nada, zero. Samo je diglo silnu prašinu. Kad dolazim sa trčanja listovi su mi crni do koljena kao da sam bio u rudniku. Obzirom da se bilo već dosta smračilo, a nije mi se dalo trčati cestom prema Verudeli zbog silnih turista i prometa odlučio sam malo zakružiti po premanturskom igralištu. To je kažu nekada još za vrijeme italije bio hipodrom. Kružna staza ima oko 450 m ali je malo grbava i mjestimično kamenita. Možeš trčati i travnatim rubom po još grbavijem busenju osušene trave. Do tamo imam nešto više od kilometra koje sam otrčao oprezno i lagano čekajući da se umiri bol koja me pri svakom koraku "ugrize" negdje na prednjoj unutrašnjoj strani koljena. Naravno ne onog kojeg su doktori proglasili pogodnim za igranje golfa nego onog drugog, dobrog. Što sam uradio sa njim ostaje nepoznanica ali u toj nezgodi bar je prošao desni list ili tetiva što god je bilo u pitanju. Još nisam išao kod doktorice po uputnicu za dopler. 
Kad budem na godišnjem ću, ima vremena.

Kad sam prišao igralištu već je bilo oko 8:45 i na drugoj strani sam uočio svjetlo plavi dres identične boje kao moj. Stil trčanja sa spuštenim rukama kao uzdrmani bokser i visoko podizanje koljena trkača koji očigledno uvijek trči po grbavom terenu. Doduše malo previše sjedi nazad ali noge rade ko singerica na stereoidima. Ja sam išao u suprotnom smjeru i kad je prošao pored mene samo smo se kratko pogledali i pozdravili. Zapamtio sam poziciju brojeći drvored pinija posađenih uz cestu. Četiri pinije do kraja drvoreda. Počelo me kopkati koliko brzo on trči i gotovo nesvjesno sam malo ubrzao. Drugi krug je već bilo šest pinija u njegovu korist. Odlučio sam zaigrati igru i vratio jedan borić nazad u sljedećem krugu. Tako smo se vrtjeli kao dvije čestice u ciklotronu koje nikako da se sudare. Jedan borić više, jedan manje ali meni se činilo da je to prebrzo za moje stanje koljena. Još sam dva puta nezgodno stao na kamen ili neki komad drveta, a mrak je već pokrivao dio staze suprotan od ceste. Čak ni ulična rasvjeta zbog borova nije osvjetljavala taj dio uz cestu ali tu je ipak bilo malo ravnije. Nakon još jednog iskretanja zgloba odlučio sam da "pametniji" popušta ili slabiji što je vjerojatnije. On je ubrzo osvojio još pet šest borića i baš kad sam htio da stanem i okrenem u istom smjeru sa njim on je stao izvukao biciklu iz žbunja i meni ispred nosa odvezao uzbrdo u šumu negdje prema Vidikovcu. Htio sam ga pitati dali svaki dan trči tako brzo i koliko trči. Činilo mi se da smo trčali onako kao da trčim tempo i to pravi tempo 4:05-4:08/km ali zbog mraka i problema sa grbavim terenom nisam niti pokušavao pogledati na sat. Kad je otišao još sam neko vrijeme lagano kružio pazeći sve više gdje stajem jer sad je mrak već progutao skoro cijelu stazu. Vraćajući se kući razmišljao sam kako izgleda da mi brže trčanje više paše za koljeno i nadao se da sutra neću požaliti ovaj nesmotreni eksperiment. Znatiželja je bila jača od pameti. Kad sam izvukao podatke sa Garmina na PC ostao sam ... ma iznenađen(ko Pantić) ali ipak nisam bio “uvređen”. 
Koji tempo, čova piči 3:51/km i jedino što nisam siguran dali je i on malo ubrzao zbog mene ili mu je to "lagano" kao nekom kenijcu, svemircu ... što god.

Teško mi je to procijeniti jer ja sam na početku hvatao njegov tempo pa mi je prvi brzi kilometar ispao 4:04/km zatim dva sa identičnim 3:51/km, zatim sam nakon još jednog brzog kruga(450 m) usporio pa je taj kilometar bio 4:39/km.
Dobro je rekao Mate, da on dođe na zimsku ligu sve bi bar nas rekreativce pomeo kao bura prašinu sa ceste. Ali kad malo pogledam moje vrijeme i puls. Moram ipak biti zadovoljan jer trčati po takvoj grbavici i mraku dva tri kilometara 3:51/km, a da mi puls ne pređe preko 162 nije loše. To je nekad bio tempo za intervale(1000 ili 1200 m) i puls je skakao 164-166. Znam da mi još uvijek maksimalni puls nije niži od 171 i svako toliko ga cimnem na nekim uzbrdicama da budem siguran u to. Na kraju sam još skoro četiri kilometra trčao postepeno usporavajući. Ni prosjek sa zagrijavanjem i hlađenjem mi nije ispao loš, 4:44/km i puls 144. Puno četvorki, to je vrlo dobro. J...ga kad bi ja htio biti odlikaš.