Sve me nekako previše nervira umjesto da me veseli. Kao što je to jednom rekao jedan moj dobri prijatelj kad sam ga pitao kao je? Rekao je: "J.. ga kako, nekad sam se veselio ženama, a sad me samo nerviraju". Tako je i sa mojim rođendanima. Nekad sam se veselio čak i poklonima, a činilo mi se kako gotovo uvijek dobivam što želim. Dobrih vina, sitne pizdarije bez kojih se ne može i uvijek lijepo vrijeme provedeno na "našoj" divljoj plaži gdje je nekad bilo teško doći i sa terencem. Danas sve vrvi od turista jer su put poravnali da mogu voziti i sportski automobili. Pa i da nisu svejedno. Nema više mjesta gdje se možeš skloniti da ti cijeli dan ne zuje sa "Quad-ovima" dižući oblake prašine od kojih možeš pobjeći samo pod more. Ove godine ništa od plaže na opće razočaranje mojih prijatelja. Zadovoljili su se blagim krčkanjem u stanu i na balkonu. Daj što daš ... Za rođendan naravno nisam dobio ono što sam najviše želio iako me taj dan ohrabrio jutarnji izostanak bola u listu i puno dobrih želja mojih kolega i prijatelja trkača preko društvenih mreža na čemu im se od srca zahvaljujem. Bar taj dan nisam bio mizeran i nada se opet malo probudila. U petak me sve svrbjelo u tabanima i cijeli dan sam kontao kako da to izvedem. Da odem poslije posla na more pa nakon kupanja malo trčkaram ili da se strpim još jedan dugačak dan. Ujutro mi nije trebao sat da se probudim i već malo poslije sedam sam bio na ulici razgibao zglobove i krenu polako prema Drenovici. Tek što sam krenuo vidim Slavena na bicikli kako žuri u Šijansku šumu na jutarnji trening škole trčanja. Kažu da je ovih dana tamo silna gužva. Svi pobjegoše u hlad. Vidim po osmjehu da mu je drago da opet trčim, a meni je bilo još i draže. Toliko drago da nisam osjećao nikakvu naznaku težine ili bolova nigdje. To je neobično jer mene sve boli bar prvi kilometar. Ponadao sam se ali nada je bila živa samo oko dvije minute. Ispustila je dušu čim sam zamakao sa asfalta prema pomoćnom igralištu iza stadiona.
Samo 370 m! Budale koje vode rekorde na treningu bi se možda poradovale jer i to je neki j.. rekord.
U odnosu na prošlu subotu to je deset puta manje. Opet sam odmah stao i okrenuo nazad niti ljut, ni tužan, ni razočaran već potpuno ugašen i rezigniran. Ako se pri zagrijavanju sa 7:00/km tako nešto dešava nakon malo više od dvije minute bez prethodne najave stvar je u strukturnoj grešci i tko zna gdje je ona. Hodanje kući je isto bilo bolno, a bol me pratila svakim korakom sve do danas.
Jutros se sve opet smirilo ali nada da ću ove jeseni trčati maraton neće oživjeti. Nada da ću uopće trčati maratone neće oživiti dok ne odradim bar jedan mjesec treninga sa kilometražom iznad 200 kilometara, a to neće sigurno biti ovaj. Sigurno je da se plan za Ljubljanu neće ostvariti pa ni utrka jer ja ne trčim maratone bez odrađenog minimalnog plana od 24-16 tjedana. Sad sam već u 16-om tjednu, znači da Ljubljana otpada i ono proročanstvo o trčanju samo parnim godinama se pomalo ostvaruje.
Kao vožnja par-nepar za vrijeme krize sa gorivom. Ostaje mi da vježbam plivanje i malo popravim vrijeme za tih 1850 metara koliko treba od Stoje do Varsalina(Mornar).
Ovaj vikend sam se malo utješio sa time što sam čak dva puta plivao više od pol sata, a drugi put je bilo dosta lakše iako sam u prosjeku bio brži i plivao malo dalje. Uf samo da me unuka ne mora čekati.
Nema komentara:
Objavi komentar