Jedini način da ne trčim kad dođem na stadion je da obučem nešto što potpuno sprečava slobodno kretanje, recimo odijelo sa kravatom ... brrr, prestrašno. Zato sam u četvrtak osim čaščenja za rođendan ipak malo omirisao stazu i da nebi čekao ekipu dok završe trening otrčao malo sa Ozijem i jednom klinkom koja ima godina kao moja unuka(11). Vida je naša najmlađa članica ako izuzmemo blizance od Dubravke i Igora. No oni tek počinju raditi prve korake pa ćemo se morati malo strpjeti. Malo sam se zanio jer me noga nije boljela i na kraju napokon trčao onako kako neki kažu da priliči mojim godinama znači oko 6 min po kilometru. Ja sam uvijek mislio da sporije od toga nije trčanje i da neću više trčati kad ne budem mogao toliko. Kako se mišljenja mjenjaju i prilagođavaju kad nam treba. Mi ljudi smo maheri za to, o političarima da ne pričam.
Jučer na prvenstvu hrvatske u "Pivskoj milji" sam pričao sa Bepom i njegovo mišljenje je da će prestati trčati kad mu vrijeme na polumaratonu padne na 3:06. Kaže: "to je duplo sporije od mog osobnog(1:33 sa 67 godina!) i sporije od tega teći mi je neugodno jer me onda svi dugo čekaju da ja finim". Znači ipak ćemo ga još bodriti bar do nekih 90 godina jer meni ne izgleda da bi on mogao toliko usporiti.
Kad sam došao kući vidio sam da mi je puls bio izuzetno nizak iako je bilo toplo i ručak mi je još bio negdje na pola puta. Ucrtao sam ga na one dijagrame gdje imam grafički prikaz aerobnih testova(aerobni profil) i kad produžim pravac koji prikazuje odnos brzine trčanja i pulsa na testu(staza). Ispada da je to negdje između najboljeg testa prije Beogradskog maratona i onog prije Ljubljane 2016. Zanimljivo je da je temperatura bila daleko veća nego na ta dva testa i puls bi zbog toga trebao biti još veći. Paradoksalno je da mi je lako trčati sporo. Obično mi je to malo teže. Već sam kovao plan da naguram još treninga do kraja mjeseca u uzaludnom pokušaju da od mizerne kilometraže prošlog mjeseca napravim čudo u samo pola ovog mjeseca. Ali noga je na tom jednom dijelu još bolna kad jako masiram i strah od ponovne havarije me odvratila od trčanja u petak. Umjesto trčanja otišao sam pogledati prvenstvo hrvatske u "pivskoj milji". Činilo mi se da će to biti smijurija i debakl ali se ispostavilo da je organizacija bila dosta dobra. Došlo je i dosta ljudi pogledati utrku, a bilo je i sasvim pristojan broj onih koji su se usudili pokušati. Ekipa "Stotinka Timing" je odrađivala mjerenje i rezultate koji su išli on-line. Očekivano ali na kraju tijesno je pobijedio Slaven ispred malog Daniela koji u životu nije popio pivo i cijelo vrijeme sam očekivao da se skljoka negdje ali je sve junački izdržao. Slaven je oborio i hrvatski rekord iako je on dosta slabiji od njegovog neslužbenog pokušaja na zadnjoj fešti. Razlog je možda što je tada bio zagrijan sa par piva prije utrke. Treći je bio mladić iz Ak Sljeme koji je bio nešto brži u pijenju ali Dani ga je prolazio na stazi ko "Simplon"(brzi voz) "Ćiru"(uskotračni spori voz). Razočarao me moj kum jer se hvali da crnog Tomislava smlati za par sekunda, a mučio se sa pivom kao da pije otrov. Navodno nije mogao podrignuti. Možda mu je bilo neugodno jer je bilo i dama. Dvije hrabre u pojedinačnoj konkurenciji. Prva Ana, a druga Anica baš prikladno. Prva je posramila dečke sa ispijanjem pive ali nije bila dovoljno brza no kad se sve zbroji solidan rezultat. Danas sam slučajno nabasao na jedan članak o "pivskoj milji" na "3 sporta" i propustom organizatora djevojke su pile pivo prije prvog trčanja što nije po pravilima već one piju samo tri pive. Bilo je dosta štafeta u raznim kombinacijama koje nisam popamtio. Ženske, muški, jedna limenka, svako svoju, .. nemam pojma ali bilo je zabavno i opušteno. Skoro da sam zaboravio na sav ovaj jad koji me pritiska zbog toga što još ne mogu ozbiljno trčati. Ujutro sam ipak odlučio ponovo otići na Drenovicu ali sa čvrstim stavom da stajem na najmanju naznaku bola. Kakva sam ja postao pi..ca. Ništa više ne vidim, ne čujem, ne mirišem. Samo skaniram tu nogu. Oće, neće, još malo, jeli to ... uf nije to sam se ubo na ono trnje pored puta ... Nemam pojma koliko sam išao ali kad sam zavrnuo drugi krug ponovo uzbrdo prema vidikovcu, prvi put sam se malo opustio. Mislio sam da sam spor kao jučer jer iako su zrikavci već pozivali na popodnevni seks nisam se uopće pošteno oznojio. Sjećam se treninga kad sam doslovno ostavljao trag po cesti kao da sam probušio karter ili rezervoar. Ništa od svega. Skoro da se nisam htio ni tuširati jer sam računao da odmah idem na more. Preventivno sam ponovio ritualno masiranje koje već mjesec dana izvodim četiri puta dnevno i na koje sam skroz potrošio moju zadnju RadianB kremu. Srećom kćerka dolazi za par dana sa novom zalihom, a kod mene se krema sigurno neće "usmrditi". Gledam Garmina i fakat puls je opet prenizak, a tempo je čak bio malo brži od prosjeka za taj trening(Drenovica dva kruga lagano). Prosjek za tih oko 9 km je 5:30/km ja sam išao 5:28/km. Prosjek pulsa je 135, a moj je bio samo 126! Još je i temperatura bila viša od prosjeka za 4-5 stupnja. Zapravo sa tako niskim pulsom nisam nikad trčao Drenovicu tako brzo, nikad. Prošle godine prije Ljubljane početkom desetog mjeseca sam trčao u dva navrata oko 10 sek/km sporije, a temperatura je tada bila ugodnih 9 i 15 C. Sutra ću probati još jednom na Drenovicu malo duže ali u utorak moram opet ponoviti aerobni test da vidim kakva je situacija kad pređem sa pulsom oko LT zone. Možda meni treba manje treninga, a ne više?
Nema komentara:
Objavi komentar