Tjedan je prohujao u jurnjavi po trgovinama sanitarija jer ovi jebeni majstori su počeli na vrijeme što me iznenadilo i evo kako su rekli kupatilo je već gotovo. Još sutra trebam skoknuti po jedan paket pločica jer malo fali i po wc školjku koja nije stigla na vrijeme i sve će biti gotovo za dan dva. Kad pričam mojim frendovima oni ne mogu doći sebi jer nema majstora koji te ne zajebava bar dva puta dulje od predviđenog. Danas su me još iznenadili dečki sa tendom koji su došli točno u dan kad su rekli i to sekundu nakon što smo mi stigli kući. Dogovor je bio u pet popodne ali smo se zadržali i stigli točno kad i oni. Ja sam na raskrsnici imao prednost pa smo stigli ipak prije njih. A ja još kažem nema frke meni se ne žuri. Kad ne žuriš stigneš prije. U subotu sam nakon odrađenog posluživanja majstora i "matineje" rođendana od frenda u "Humu" odlučio da sjednem na biciklu i odem baš tamo do Premanture ako mi noga dozvoli kako bi provjerio dali to prokletstvo dvanaestog kilometra i taj "premanturski trokut" ima utjecaj i na bicikliste. Prvo što sam uočio je da me list na bicikli uopće ne boli i bez obzira što sam peštao pedalu koliko god sam mogao ništa se nije desilo. Malo su patili kvadricepsi ali ni puls nisam uspjevao natjerati iznad 149 čak i na najgorim uzbrdicama. Očito su moji bataci slabi pa ne mogu baš previše niti potrošiti. Sada mi je jasno zašto naš Toni ima onakve noge. Sa njima mu nije teško odvoziti od Pule do Zadra i još trčati utrku(Wings for Life). Ja imam noge čačkalice kao oni "izgladnjeli" etiopljani. Nakon što sam prošao groblje u Premanturi bez ulaska u neku crnu rupu ili tako nešto okrenuo sam na Crvene stijene odlučan da se prvi put ove godine okupam. Bez obzira na razočaravajuće malo opterečenje ipak sam se dobro oznojio. Ljeto je počelo.
Nisam mogao prići nekom mjestu gdje bi ušao postepeno u vodu pa sam nakon malo hlađenja skočio u nadi da me neće strefiti infarkt. Skoro, ali brzo sam se adaptirao, otplivao možda sto dvjesto metara mahnito veslajući u nadi da ću se ugrijati. Malo morgen, zato sam malo bozio biciklu u vodi isturivši vrat van vode kao labud da se listovi izmasiraju, a glava ugrije na zalazećem suncu. Dok sam izašao majica i ostatak se već osušio, a iako je bilo već kasno nikako mi se nije dalo nazad. Za nazad mi je bilo čak malo hladno jer me more ohladilo, a i povratak je više po asfaltu uz mnogo manje uspona. Točno su rekli Muji oni englezi. Što brže pedaliraš to ti je hladnije. Zato mi je za nazad puls bio skoro kao u mrtvog konja(prosjek 117). Cijelo veče me mučila dilema dali sam trebao još trčati i zaključiti dan sa jednim minijaturnim triatlonom. Tek kad smo uveče na rođendanu prešli sa pive na votku sa čili papričicama zaboravio sam na trčanje ... zapravo na manje više sve. Kad je u nedjelju mozak napokon proradio negdje poslje odlaska na ručak sa sestričnom od žene, došli su majstori. Postavili su tendu ispod koje ću da se izležavam ovo ljeto zaštićen od UV a, b, c, d, ... Toliko sam se oduševio time da sam otišao da istrčim samo malo, mrvicu, mini, mikro. Samo da osjetim da sam živ. I živ sam. Nije se desilo ništa, a na Drenovici je samo trava narasla još malo više. Ipak sutra ću se još suzdržati od trčanja i cijeli tjedan mi ponovo sljedi samo lagano. Sigurno je sigurno.
Nema komentara:
Objavi komentar