Kažu da se po jutru poznaje dan pa bi tom logikom trebao zaključiti kako će ova godina bit živo sr.. Sve je započelo vrlo entuzijastičnim trčanjem drugoga dana godine jer je prvi dan bio rezerviran za prvo novogodišnje kupanje sa ekipom zimskih kupača, a poslije toga obavezan ručak kod moje stare.
Bio sam dosta opušten i zadovoljan svojim stanjem, a trebalo je još istrčati par kilometra do kuće. U susret mi je trčala Irena i iako se obično samo pozdravimo u prolazu tada sam zastao da joj čestitam Novu godinu i razmjenim par riječi. Nakon toga odjednom su se pojavili bolovi negdje duboko u preponama na čudnom mjestu. Takve bolove sam već imao tijekom 2015 godine kad sam imao probleme sa rupturom labruma i upaljenim tetivama. Tjedan prije toga sam istrčao 15 km istom rutom u gotovo identičnom tempu i nije bilo nikake naznake problema. Razočaranje što se samo tri kilometra više pokazalo tako pogubno me još nije napustilo. Tako je prvi mjesec bio ponovno povratak na staro, a plan je bio polako vratiti bar dužinski trening.
Da nekako kompenziram nedostatak trčanja dva puta tjedno idem u teretanu i tamo se prepustim mučenju na veslačkom ergometru i nekim spravama koje kao da potječu iz srednjevijekovnog inkvizicijskog podruma. Teretana je zapravo super jer osim mene i jedne mlade cure ujutro nema žive duše. Ona diže utege, ja sisam veslo, a u dvorani trešti "rock" ili još nešto agresivnije po izboru moga frenda Nenada. Poslije toga ja i Neno odemo na pivce i to mi je zapravo sat vremena treninga u kojem se najviše razbijem. Jednom tjedno odaberem i jahanje na bicikli, a ostalo su tri lagana trkačka treninga te plivanje kad god vrijeme dozvoli. Iako se more sad već ohladlo i malo ispod 10 C još uvijek izdržim isplivati petstotinjak metara.
Zapravo to je dosta aktivnosti uz još obavezne šetnje nakon plivanja sa ženom što zapravo uopće ne registriram niti vodim kao aktivnost. Usprkos vrlo malo trčanja primjećujem kako forma više ne klizi nazad i sad se ustalila sa tih minimalnih 30-35 km trčanja tjedno. Garmin kaže VO2max=52, a sa 56 je bio pao na 50 pa to zapravo i nije loše. Priznajem pomalo postajem nestrpljiv ali odlučio sam da ne radim nikakvu pauzu već da trčim i čekam. Bolovi će proći ili će napokon doći kraj tim mukama. Mukama čekanja da ponovo počnem planirati. Iako u čekaoni obično vrijeme sporo prolazi meni se čini da vrijeme leti. Evo već je drugi mjesec i još malo će početi proljetne utrke ali ove godine bez mene. Ako se do ljeta situacija ne promjeni tada ću sigurno prekinuti čekanje i krenuti nekim drugim putem.
Nema komentara:
Objavi komentar