Na vratima pakla

  Koliko me taj tjedan nakon ozljede izbacio iz takta najbolje ilustrira činjenica da sam potpuno zaboravio na berlinski maraton prošlu nedjelju. Da nema društvenih mreža ne bi se uopće sjetio, a to mi je omiljeni maraton. Tamo(na FB) je neko postavio po meni deplasiranu i totalno promašenu raspravu sa nekog trkačkog portala o tome tko je najveći dugoprugaš svih vremena: Mo Farah, Kenenisa Bekele ili Haile Gebre? Kao inženjer i ljubitelj znanosti uopće ne odobravam ovakve kvazi analize za koje ne postoje nikakvi jasni i precizni kriteriji. Tako da to ispadne što danas već djeca u vrtiću znaju da ne funkcionira, kao zbrajanje jabuka i krušaka. To ne vodi ničemu osim žustrim neargumentiranim reakcijama sudionika. Te je jedan car drugi valjda "šupak" i tako... ma svašta. Na moment mi se učinilo da je na taj način uspjeh jednog svakako velikog trkača obezvrijeđen. Čudesni rezultat Kenenise Bekele, povratnika maratonu kojeg nije bilo nigdje 2015 g. od 2:03:03 je samo 6 sekundi sporiji od trenutnog svjetskog rekorda i drugi najbolji rezultat svih vremena.  Što tu treba raspravljati, svaka čast Kenenisi bio je najbolji. To je priznao i drugoplasirani Kipsang i ne bi više o tome ali ako vas zanima možete pročitati kratki osvrt na stranicama našeg kluba: http://maraton-uljanik.hr/novosti/odjeci-43-bmw-berlinskog-maratona/
Toliko sam se žurio da pokrpam tu prošlotjednu rupu od samo dvadesetak kilometara da sam ovaj tjedan ugurao puno toga kako bi možda malo prebrzo nadoknadio izgubljeno. Napokon sam završio tjedan sa kilometražom iznad 80 km i za kraj stavio još jedan specijalni trening iz radionice poznatog trenera Bill Squires-a kojeg zbog toga još ponekad zovu i “Squires Long Run”, a ja sam pisao već o njemu na stranicama našeg kluba: http://maraton-uljanik.hr/rubrike/duzina-neke-nove-ideje/.
Dogovor sa mojim prijateljima iz kluba je bio da to odradimo u nedjelju jer većina nije mogla u subotu. To se na kraju pokazalo kao loša odluka. Subota je bila fantastična i ja sam je iskoristio za još malo kupanja u moru i jedno lagano istrčavanje nakon toga tako da su nestali gotovo svi tragovi napetosti od treninga u četvrtak. Ali u nedjelju već u četiri ujutro nebo iznad Pule se otvorilo i jaka kiša nije stala sve do poslije podne. Tada sam i krenuo ali sam jer većina nedjeljom ruča oko jedan ili dva, a ja kao i svakim radnim danom tek oko 5 popodne. Taj trening koji stvarno efikasno ubija noge se trči nešto manje od 30 km(ja sam trčao 28,4 km). Nakon dva tri lagana kilometra za zagrijavanje postepeno se ubrzava i trči se u onom malo bržem tempu za trčanje dužine(prema gornjem aerobnom). To znači da sam već dosta rano bio ispod 5 minuta po kilometru.
Malo sam precijenio temperaturne uvjete pa sam obukao i duge rukave, a temperatura je bila oko 18 stupnjeva usprkos kiši. Čak sam imao povremene izlaske sunca trčeći u početku pustim putovima oko punta Verudele i Lungomare prema Stoji. Od osamnaestog kilometra je počelo. Prvo sam zamislio trčati ubrzanja(“surges”) od 2 minute iako je preporuka oko 90 sekundi, i to 5 puta sa pet minuta trčanja brzinom oko 5 min/km  ili brže između tih intervala. Prosjek intervala je na kraju bio 3:58 ali nakon prvog(trajao "samo" 1:44) i drugog od 2:12 koji je bio još i dosta brži(3:47/km) od prosjeka morao sam se pomiriti sa time da je 90 sekundi dovoljno da fest rikneš. Na kraju sam istrčao čak sedam intervala i samo dva koja su bila malo sporija od 4 min/km ali zbog uzbrdice od gotovo 20 m na tih 450 m koliko je otprilike svaki interval bio dugačak. Na uzbrdici nisam bio više siguran dali će pumpica da rikne i imao sam osjećaj da noge uopće ne kontroliram ali ipak sam išao brzo. Kad sam napokon odradio i dva tri kilometra istrčavanja koja uopće nisu pomogla vratiti život u noge uletio sam u kuću i napunio kadu sa hladnom vodom.
Vode je bilo toliko da sam mogao sjesti i uroniti noge, a u vodu sam još pobacao sve zaleđene uloške za prijenosni frižider koje još imam u zamrzivaču. Nikad se ne zna možda opet uleti kakva mega fešta.
Žena se malo štrecnula kad sam zaurlikao ali nisu noge bile te koje su stradale. Njih ionako nisam osjećao, već “familija” koju nikako nisam uspio spasiti od utapanja u arktičkoj kupki. Poslije sam se tuširao sa toplom vodom ali ništa nije pomagalo.

Tek kad sam se najeo, obukao debelu zimsku trenirku i na kraju smlatio fenomenalni kolač od šljiva i borovnica sa sladoledom što mi je napravila žena(ne znam čime sam to zaslužio?) počeo sam osjećati noge ali uglavnom neku nelagodu i bolove. Sad se sistem pomalo vraća iz mrtvih i evo već sam skinuo gornji dio trenirke, a uskoro ću i onaj donji jer osjećam kako je netko nešto dolje potpalio ali još se srećom ništa ne dimi. Sutra mi treba malo odmora nakon šest uzastopnih dana treninga. Vidjeti ćemo koliko će nogama trebati da se od ovoga oporave jer još jedan tjedan kuca na vrata pakla i jako se nadam da nitko neće otvoriti i reći: uđi, uđi, čekamo te … he he ...