Ovo što me čeka bi najradije preskočio ali sad je prekasno. Kad jednom zajašeš lava ne silaziš jer će da te pojede. Sve sam nešto kontao kako od početka ljeta neću niti uspjeti podići duljinu dovoljno polako da se ne ozlijedim. O brzim treninzima tada nisam razmišljao jer mi se to činila nemoguća misija.
Sad je sve tu. Duljinu imam otprilike istu kao prije ali ne uspijevam završiti skoro niti jedan mjesec preko 240 km jer uvijek nešto šteka. Stalno moram malo vraćati film nazad i ponovo pokretati. I sad bi to najradije napravio ali više nema povratka jer ostala su još dva jaka treninga prije nego što si dopustim taj luksuz ... ah.. meraka kad budem trčao dužinu, ono samo 20 kilometara .... p..in dim. Sad strepim da se nešto ne desi jer sve naznake su tu. Kažu ako su ti prvi koraci ujutro bolni znači da si ozljeđen! A bogami tako je sad svako jutro. U utorak sam odradio tempo trčanje sa specifičnim tempom utrke ali sam ga produžio te je na kraju sve skupa bilo preko 17 kilometara. Nezgodna stvar kad tako kasno popodne kreneš je da se brzo smrači i nemaš baš puno izbora gdje trčati. Ja i Dražen smo se odlučili na varijantu staze kojom se trčala zimska liga na Bunarini. Nije baš sretno rješenje jer je bila prilična gužva. Ljudi i pasa koliko ti srce želi, a moje noge baš i ne. Nekoliko puta sam morao preskakivati i odskakivati u stranu jer ni ljudi ni životinje nisu baš marili za to što mi nemamo kud proći, a još nam se i žuri. Moje tetive su se odmah pobunile naročito ona lijeva. Iako je prošlo više od godine dana bol u njoj još uvijek nije. Pogotovo kod promjene smjera ili sukanja tijela kad trčim i recimo moram se okrenuti. I tako smo krenuli sa stadiona do Verudele i tamo kružili četiri puta okolo Histrije i "Svjetionika". Kad se potpuno smračilo tada je bilo još veće sranje jer nisi ništa vidio, a staza je na mjestima jako grbava od korijenja koje je podiglo asfalt ili one kockice. Tu je i famozni stup nasred staze kod "Svjetionika" na koji su se nasadili mnogi ... pazi stup ...tup ..tup ..tup! Tamo bi neko lako mogao ostaviti jaja, baš je prava visina za to ...brrr naježim se kad pomislim. Zatim lanac na parkingu kod hotela Park. Dobro nije tako visok pa smo ga svaki put preskakali. Mislio sam da neće biti nikakvih posljedica jer sam odabrao malo "lakši" trening za početak tjedna obzirom da me ono najteže tek čeka. Ne lezi vraže. On je ipak provirio u vidu nekih novih bolova u donjem dijelu listova kojih se nisam uspio riješiti ni do danas. Jučer lagano istrčavanje od 9 km i poslije masaža ali ništa. Probao sam sve kreme koje imam i naprave za masažu. Ruke, valjak i ono električno zujalo koje izgleda kao velika tikva i ima nekakve kvrgave nastavke, hm... pitam se čemu neki služe? Ne nije moguće, pa kupio sam ga na obrtničkom sajmu i prodavačica kaže da je to maser! Ipak ruke su najbolje samo možda ne baš moje. Moram zvati Marijana jer nakon ovoga što me čeka večeras i u subotu ili nedjelju, trebati će mirakul da nešto ne otpadne. Dva vrlo "loša" treninga za moje već preopterećeno tijelo. To što ih neki zovu "najbolji" treninzi za maraton me ne tješi previše.
Prvi je "Frank's Killer" tempo trening. Ime sve govori, a još ostaje i zadnja veća dužina od 32 kilometra sa progresivnim ubrzavanjem. I to su ta dva "loša" koja bi mogla ubiti Miloša(čudno, tako me neki zovu ... tko zna zašto?), ako im dam.
Nema komentara:
Objavi komentar