I ovaj predzadnji tjedan je proletio, a čini mi se da još nisam završio sve stvari. Kao da nisam spreman za ono što slijedi. No tako je na kraju svakog puta. Čak i kad vrag ili onaj drugi odluči da nas uzme nećemo biti spremni. Uvijek bi neki kua još htio, a eto nisam stigao. Sve bi do sada trebalo biti poznato ali opet mi se čini da nije.
Taj osjećaj sam uvijek imao kad god sam se upuštao u nešto što sam smatrao malo van moga sigurnog okvira. Stisne mi se neki grop u stomaku i iako znam po raznim drugim stvarima i događajima da to mogu ipak "crijeva" kažu drugačije. Imaju ona neku svoju inteligenciju. To je sada čak i naučna činjenica ali da ne uzburkavam vodu neću o tome. Ne bi želio započeti polemiku o tome tko je pametniji: dupe ili glava. Zadnju malo kraću dužinu sam istrčao u subotu. Potpuno sam, bez nekih posebnih emocija, malo iznerviran povratkom bolova u skočnom zglobu prije nego što se zagrijem i blage glavobolje od jedne čašice crnog vina previše. Da budem precizan druge čašice. J..te na što sam spao! Nisam u stanju popiti više od dva deca vina, a da me ne opali. To je sve zbog apstinencije ovih zadnjih tjedana. U nedjelju sam opet propustio 34. Uljanikovu utrku i cijelo jutro proveo malo posran ali zabavljen slikanjem fotki sa utrke. Zglob me opet pilao, kiša je stalno bila na pomolu, nije mi se sviđalo to što ne trčim, a u tome nisam bio usamljen ali nisam baš imao preveliku želju niti da trčim. Sad sam uvjeren da ne poznajem nikoga tko je trkač ili rekreativac, pa još iz Pule, a da nije trčao niti jednu utrku. Trebao bi za to dobiti poseban pehar. Možda sljedeće godine ako preskočim jubilarnu 35. utrku. Malo sam se opustio nakon utrke i u društvu, prijatelja proveo ugodno popodne kad je sve ostalo taj dan bilo tako sivo. Za kraj dana i kraj tjedna sam obukao najgore tenisice koje imam i otišao na lagano istrčavanje. Te tenisice nisu ništa bolje od nogometaških kopački. Ne znam uopće gdje sam gledao kad sam to kupovao. Mora da je bila vraški dobra prodavačica ali se j..ga ne sjećam. Imaju krampone i napravljene su za blato ili nešto u što se kramponi mogu utisnuti. Potpuno su nesavitljive i imam osjećaj kao da mi je neko okovao noge kad ih obučem. To je trebala biti kazna za onaj zglob što me ujutro toliko napilao. Na kraju je i on(zglob) vidio da je vrag odnio šalu. Ni da pisne, ništa, nikakav trzaj kao da je kazna nošenja tih tenisica tako strašna da se odmah predomislio. Ustvari obukao sam ih samo zato da ne isprljam one plave "Adidaske" koje sam dan prije oprao i koje namjeravam upariti sa žutima za utrku u Ljubljani. Ili ću možda ipak uzeti novije tamno plave koje nemaju još niti 500 km. Taj ambis je još ispred mene i bilo bi mi lakše da me netko tamo gurne nego da se sam moram otisnuti ali morati ću.
Kad sam se bavio podvodnim ribolovom imao sam isti osjećaj prije zarona ali uvijek je nagrada u vidu sjene velike ribe ili možda samo privid slike koju je načinila moja mašta prevagnula da uronim u plavu tamu. Već nakon prvog automatskog pokreta sve je nestajalo i samo bi čuo vlastiti usporeni šum srca i vidio plavetnilo preko nišana i strijele moje lastikače. Tako je bilo i kad sam prvi put krenuo na Ljubljanskom maratonu. Kao urica, točno, bez uzbuđenja i strahova, potpuno obuzet sobom. To valjda nisam zaboravio.
Nema komentara:
Objavi komentar