Sendvič "želja"

  Po glavi mi se stalno mota onaj stih iz pjesme Blues Brothers-a(Rubber Biscuit): "... A wish sandwich is the kind of a sandwich where you have two slices of bread and you, hee hee hee, wish you had some meat... bow, bow .." Da kratko prevedem: "sendvič želja je kad imaš dvije kriške kruha, a želio bi u sredini i malo mesa ... he he" ali mesa obično nema. Tako je možda i sa mojom željom da u Ljubljani trčim osobni ... pusta želja. Jedan dan sam uvjeren da je sve ok ali to je samo kruh. Drugi dan katastrofa, skužim da mesa nema. Eto prošli tjedan, zapravo samo prije pet dana sam trčao tempo trening i izgledalo je da će biti makar "parizera" u njemu. To je ona salama što je zovem "vuf, vuf pasija radost", a koju možda jedina na ovom svijetu obožava moja kćerka i naravno psi. Jučer isti trening i još sam malo skratio za kilometar tempa, usporio za 6 sekundi po kilometru, a puls ošo je..te za tri četiri gore. Jeste da sam se obukao kao da sam u sibirovskom: potkošulja, maja dugih rukava, duge gege i još gaćone bokserice, dokoljenice i kapa, je..ti kapu. Sretnem Dražena koji se samo rastrčavao u šorcu i kratkim rukavima, a on se smije. Ima i čemu. Temperatura preko 18 C, vlaga kao u tropima i sitna dosadna kišica. Listovi na nogama su mi se znojili, kao u sauni. Nisam ni gledao na sat. Zato sam možda i išao malo sporije ali puls se zakucao negdje gore i nikako da padne čak i na istrčavanju. Jedino što je dobro da nemam nikakvih bolova i ne osjećam umor ili krutost u zglobovima nakon treninga. Ali nekako sam kao i ovo vrijeme slinav. Možda previše razmišljam o utrci, zato se odjavljujem na koji dan ovo čekanje i "odmaranje" me ubija više nego utrka.