Moja mama je jednom za mene rekla: "kad bi ti netko zatvorio usta, progovorio bi na guzicu". Valjda je bila u pravu ... majka je uvijek u pravu!
Eto moj kum postade djeda, deda, nono ... ili dida(kao ja) još se nezna. Mala Maja je premala da bi ga već zvala. Odmah sam se trgnuo iz letargije i prisjetio i za mene definitivno najemotivnijeg događaja u mom životu. I ... sprašio sam cijeli ostatak Jamesona .. j.. ga ionako nije baš po mom guštu i predugo tako stoji na dnu boce. Tako osokoljen iznenadnom dobrom vibrom otišao sam naravno mimo svake logike i pameti trčati i razmišljati. Smislio nisam ništa pametno što je bilo i za očekivati, a trčanje bo ... ne znam što bi rekao. To stalno osluškivanje, vaganje, koliko boli, manje, više, gore, dole, ... do k..ca i to, to nije trčanje. Zapravo prije godinu dana ne bi se uopće obazirao na takvo što. Tada su umor i bolovi bili vjerni pratioci, dodatni stimulans i znak da treniram sve više i da se nešto dobro mora izvaliti iz toga. Sad sumnjam da je to znak da je nešto pošlo k vragu i to se vjerojatno neće dati popraviti nikada.
Umora nema uopće. Kako bi i bilo kad trčim ko baba, samo bol. Pa ni to nije problem. Problem je što se ne mogu pomiriti sa time. Ne mogu reći j.. ga star si nećeš više trčati kao prije, ništa ne radim kao prije pa mi to ne smeta, možda smeta druge ... pitajte moju ženu ili šefa? Ne mogu se pomiriti i točka!
Kakva je sad situacija, a doktori nemaju pojma može se desiti da se radi o kroničnom procesu te da ću u najboljem slučaju moći ubuduće samo trčkarati ono kao zbog zdravlja. Ma ... j..eš zdravlje radije bi umro sutra na utrci nego živio u nekom staračkom domu sto godina. To je vječiti problem motivacije, kako ostati motiviran da trčiš ako si prošao svoj vrhunac. A mnogi koje znam su prošli, ali samo rijetki još ne prihvaćaju tu spoznaju. Ostali zapravo nisu pravi trkači, nisu niti do koljena jednom zagriženom trkaču kao na primjer Ozren. On se ne miri, on još sanja jedan ispod 3 iako ih već ima dosta. I ja j..eno sanjam jedan ispod 3, a trčao sam samo jedan. Oboje smo sj..ani, svaki na svoj način i potpuno različiti ali zapravo nikad nisam upoznao nikog tko mi po tome tako sliči. Ne znam kako njemu uspijeva? Kako da ostanem normalan i da se san ne pretvori u noćnu moru?
Nema komentara:
Objavi komentar