Dali se netko sjeća tog Kalebovog romana? Ne znam zašto mi je pao na pamet kad sam prošlu nedjelju odlučio onako iz afekta otrčati "malo" dok su moji prijatelji ložili vatru za roštilj u predvečerje na naizgled pustoj plaži u Ližnjanu. Dali je to taj osjećaj nepostojanja doticaja sa svakodnevnim životom ili da se jednostavno izrazim osjećaj samoće kao kod glavnog junaka? Možda pomisao kako bi prije deset i više godina baš kao on(Goli) mogao ovdje slobodno trčati gol i uživati u povjetarcu na mudima i bolnim preponama? Ili me na to asocirala debela prašina na puteljku uz more koja je za svakim korakom ostavljala okrugle oblačiće iza mene poput indijanskih dimnih signala?
Nisam siguran ali razočaranje je odmah došlo iza prvog rta prema Šišanu. Gužva kao na Valkanama, a pri tomu su još povremeno na mene nalijetale horde "Quad-ova", motociklista i koje kakvih terenaca. Više sam žalio za nestankom posljednje oaze divljih plaža oko Pule nego što me smetalo gutanje prašine i njeno pucketanje pod zubima. Krenuo sam lagano jer nisam žurio, ta tek su zakurili vatru. Kad sam prošao šišansku lučcu produžio sam mimo plana prema punti Svetog Stjepana u nadi da će tamo biti manje prometa ali tamo je promet bio još i veći, a put uži. Na kraju je ispalo da sam prekoračio sve što sam zamislio: dužinu, a naročito brzinu. Jednostavno tijelo je tako htjelo da se giba, nemam ja nikakve veze sa tim.
Dobro za utjehu sam stigao na vrijeme jer su srdele već bile gotove, a poznajući moje frendove ostao bi brzo kratkih rukava. Stigao sam se još onako vruć uroniti u malo prehladnu vodu i odsjediti par minuta da se sa mene ispere priličan sloj crvenkaste ližnjanske prašine zbog kojeg sam izgledao kao indijanac ili dobro spaljeni čeh.
Dok sam kasnije otpijao lagano ohlađeni Malbec razmišljao sam o tom zadnjem gafu što sam izveo. A nije bio jedini taj tjedan i zbog toga sad već tjedan dana ponovo mirujem!
Zašto nisam trčao polako? Zašto je teško trčati sporo(već sam pisao o tome: "Teško je trčati kao puž")? Sjetio sam se jednog velikana trčanja(trenera) koji je pisao vrlo zanimljive članke o trčanju uglavnom pod pseudonimom Hadd(John Walsh) i nažalost nedavno preminuo u 56-oj godini i to na trčanju! Ono što me je dojmilo kod tih članaka je način kako sve te paradoksalne stvari jednostavno objašnjava. Ako teorija koja stoji iza toga i nije u potpunosti točna(zar postoji neka da je točna?) objašnjenje je sasvim suvislo i nama trkačima ne treba puno više od toga. U trčanju postoji cijeli niz naizgled paradoksalnih stvari kao uostalom u mnogim aspektima našeg života ili onoga što zovemo realni svijet. Razlog za to ja vidim u nerazumijevanju svih sitnih i skrivenih mehanizama koji stoje iza toga ali bez toga ne bi bilo zabavno živjeti.
Hadd-ovo objašnjenje zbog čega se neki trkači osjećaju bolje kad trče malo brže na treningu je pomalo paradoksalno ali ima uporište nekim istraživanjima koja su radili John Hollszy(1960) i kasnije krajem osamdesetih Gary Dudlley. Hollszy je testovima na miševima ustanovio masivno povećanje gustoće mitohondrija u mišićima koje je raslo sa vremenima koja su određene testne grupe provodile u treningu pri intenzitetu od 50-60% VO2max. Možda su trčali za sirom! Ta istraživanja su potakla mnoge(Lydiard) na značajno povećavanje volumena treninga. Ali stvari nikad nisu jednostavne zar ne? Uvijek neki kua strči i neda mira. Dudlley je dva desetljeća kasnije ustanovio iako to nisu bili isti miševi(bili bi jako stari), a možda nisu niti bili u rodu da je kod miševa koji su trenirali intenzitetom većim od 80% VO2max došlo do povećanja gustoće mitohondrija i u brzim mišićima(bijelim, tip B) uz eksponencijalni porast sa povećanjem
intenziteta na 100% VO2max.
U brzim mišićima tipa A taj porast bio maksimalan pri 85% ali više nije rastao sa intenzitetom.
U sporim mišićima gdje je gustoća mitohondrija mnogo veća taj je porast počinjao već od intenziteta 50% VO2max ali veći intenzitet nije činio nikakvu razliku.
Pa što to sve pobogu znači i kakve veze ima sa konjskim trkama?
Trčanje jačim intenzitetom će brzo ojačati i maksimizirati aerobnu snagu naših brzih mišića ali ne zaboravimo da je aerobna snaga trkača na duge pruge u sporim mišićima gdje je gustoća mitohondrija višestruka, ili bar može biti ako ih trenirate. Čim povećate tempo iznad 70% VO2max brzine “neuro-motori” brzih mišića se aktiviraju i oni spori automatski manje sudjeluju. Osim toga mijenja se i balans cijelog niza enzima koju sudjeluju o ciklusu energetske pretvorbe, a što ste brži to je stvar gora ... po naše spore mišiće. Neki to zovu negativni efekti konkurentnog treninga.
U suštini ako ne trčite sporo ne trenirate dovoljno spore mišiće i zbog toga imate osjećaj da je teško trčati sporo. No najveća opasnost je u tome da ako bazirate tempo maratona na vremenima kratkih utrka(5, 10 km pa čak i 1/2 maraton) možete završiti sa "mrtvim" nogama prije kraja maratona!
Razlog za to leži u jednostavnoj matematici. Što više mitohondrija, više je aerobne pretvorbe glikogena pa i triglicerida u osnovno pogonsko gorivo naših mišića(ATP molekule).
Aerobna pretvorba stvara 26 ATP(adenosintriphosphat) molekula iz jedne molekule glikogena dok anaerobno proizvodi samo 2 uz još i obilje laktata, vodikovih iona ... ili kako u jednoj pjesmi pjeva moj omiljeni blues pjevač .. "You dont like that stuff".
Mi trkači bi rekli po "Vuku", ostat ćete bez đusa!
Zato usporite ponekad iako vam je teško!
Nema komentara:
Objavi komentar