Bodac

Kad već ja nemam neke trkačke teme i anegdote jer ne trčim, dobro dođu i tuđi problemi kao tema. Ma ne, ne veselim se tomu već me to podsjetilo kako smo svi u skoro istoj kaši samo tuđe probleme i muku ne primjećujemo. Malo pratim treninge mojih novih prijatelja i prijateljica koje kao savjetujem pa sam naletio na problem koji je u nedjelju na "dužini" imala jedna od njih.
To je "bodac". Uf.. nezgodna stvar koja uvijek dođe kad ne treba. Kako da to ikad nekom treba!
Desio se i najvećima, čak je i Haile Gebrselassie odustao jednu utrku zbog toga. 
Mene na treningu nikada nije uhvatio "bodac", makar se nakrkao dva pijata maneštre i prasnuo pivu pa krenuo trčati tempo ili dužinu.
Na utrci jednom skoro, a drugi put ovo proljeće na polu maratonu u Rovinju baš me zaskočio.
Bio sam jako nervozan jer mi u zadnje vrijeme trčanje ne ide baš glatko i isprekidano je čestim ozljedama, a Rovinj je bila prilika da vidim gdje sam u odnosu na prošlu godinu. Krenuo sam vjerojatno prebrzo obzirom na trenutnu formu, pošto se nisam pomirio sa činjenicom da možda i ne mogu ići brže od 1:30. Zato sam si zadao brži tempo pa kud puklo. Disao sam preplitko i kao trudna sipa. Odmah sam kužio da nisam opušten. Nakon pet kilometra bol u ošitu se već razmahala i svi pokušaji promjene ritma disanja na 2/3 i naglog povlačenja ošita gore dole nisu davali rezultata i samo su me umarali. U svoj toj muci ipak sam sam pretekao nekoliko trkača kad smo se počeli vraćati prema Rovinju i tada sam odlučio da ću otrčati do grada i tamo odustati kako ne bi morao hodati nazad cijelim putem. Nisam više gledao na sat, nisam ništa pokušavao, želio sam samo što prije stići do Rovinja. I tako sam nesvjesno izgleda napravio dobru stvar. Umjesto da usporim ja sam u žurbi da okončam muke "ježove" malo podigao tempo i nekako bio pomiren sa skorim završetkom i naravno unaprijed zadovoljan prestankom bolova.
Kad sam ulazio u Rovinj fokus sam promijenio na neke trkače ispred i bol se malo povukla. Odlučio sam produžiti dalje i polako pristizao par trkača ispred mene ali ipak sa malo manje napora nego prije u strahu da se bol ne vrati. Stigao sam ih oko tri km prije cilja i još izazvao da me prate ako žele ispod 1:30. I upalilo je ne znam odakle to dolazi. Prvo sam ja povukao kilometar dva, a poslije je jedan od njih dvoje(mladić iz slovenije Demjan) potegao tako da sam zadnji kilometar išao za njim brže od 4 minute. Nemam pojma odakle mi je to ispalo mislio sam da sam gotov prije polovine staze? Znači ima u nama uvijek puno zaliha samo ih treba nekako iskopati. Od odustajanja do meni trenutno solidnih 1:29:27 je tako mala i tako velika razlika!
Možda bi prošao i da sam malo hodao i duboko disao ali tada sigurno nebi išao brže od 1:30, malo rizika se ponekad isplati.
Koliko ja znam nema konsenzusa struke oko uzroka ali većina se slaže: radi se zapravo o grču mišića ošita. A ja mislio kao nešto natekne slezena i takve fore ... ma nisam imao pojma.
Uzrok može biti naravno i psihička napetost(vježbajte chi trčanje ha ha..) ili provokacija zbog punog stomaka i slično. Iskustva mnogih trkača govore da su čest uzrok "bodca" vibracije zbog ritma izdisaja i udisaja sinkroniziranog sa trkačkim korakom. Velika većina trkača trči u parnom ritmu 2/2 pa stoga udisaj i izdisaj dolazi uvijek na istu nogu. Promjena na neparni izdisaj recimo 2/3 nije uvijek laka ako se ide brzo, pa se može samo privremeno napraviti da se preskoči izdisaj na drugu nogu. U svakom slučaju ako promijenite fokus sa bola na nešto što Vas drži možda prođe kao što je i došla, iznenada. 
Naravno prije utrke pokušajte biti opušteni i razgibajte ošit sa nekoliko dubokih izdisaja i pokretanja ošita unutra vani dok su vam pluća prazna. Oni koji idu na yogu to znaju jako dobro. Najbolji položaj za to je polu pognuti položaj naprijed sa rukama na koljenima. Općenito vježbanje pravilnog disanja(ili yoge) jača i održava ošit elastičnim pa je i "bodac" manje izgledan.