Sjedim i razmišljam ... ma jok, samo sjedim!

Mislim da je vrlo prikladno započeti ovu temu sa vicem o Muji i Hasi.
Ja nikad ne mislim dok sjedim. Ja hodam i mislim kao profesor Baltazar.
Nažalost sve ostalo je vezano uz tu cijelo životnu anti-tjelovježbu. Jeste li se ikad ozbiljno zapitali što je najgore što su ljudi izmislili? Atomsku bombu? Automobil? Pesticide ili Freon? Ako ste zagriženi trkač to bi bila stolica!
Kad je prvi put pračovjek odlučio pod guzicu podmetnuti kamen ili možda drvenu kladu da bi na miru žvakao tek uhvaćeni ručak, zajebo se ko nitko do tada. Nije niti slutio koliko će patnje izazvati kasnije evoluirana "dupe podmetačica". Nije važno jeli u stilu Luja xxx ili sasvim futuristička, ona je glavni saveznik eksponencijalno rastuće farmaceutske industrije. Sve što jedan vrijedan trkač ostvari u dan treninga taj stvor poništi u par dana. Ne možeš je izbjeći ni pod razno. Radiš-sjediš, ideš(voziš se) i sjediš, gledaš tv-sjediš, učiš-sjediš ... Još samo da izmisle stolicu za spavanje .. ma siguran sam da i to ima negdje!
I što je onda onaj jadni pokušaj mrdanja udova na treningu prema tolikoj količini sjedenja. To je kao da sipate čašu vode u ocean: nula, nema bodova(na konzumovoj kartici) neće se pojaviti tsunami ili pomaknuti razina niti za milimetar. To vam je ljudi sizifov posao. Možda je nama trkačima dotični nešto u rodu pa uporno sipamo svaki dan po jednu čašu u ocean!