Nisam ja tip za masovno. Čak je i moj vrhunski "rock" doživljaj ležeći. Dva zvučnika od 250 litara i 100 W pored svakog uha, a ja potpuno uronjen u zvuk da ništa ne viri vani. Ne možeš udahnuti od basova, osjećaš kako sve prolazi kroz tebe. Nema više ničega izvan tog zvučnog zida. To je moj vrhunski koncert.
Veliki koncerti, nogometni kaos, sletovi, bilo kakva velika okupljanja i ostala sranja-granja su za mene nula bodova. Sve te "masovke" jednostavno nisu za mene. Tamo se ja osjećam kao riba na suhom, isključen i sam.
Ipak sam jučer otišao na Portaratu. Bez obzira što me taj osjećaj samoće kad sam u gomili nikad potpuno ne napušta i pomalo smeta ipak sam stoički izdržao do kraja. Da stvar bude gora ispalo je da gotovo nikoga poznatog nisam sreo. Zato sam se sjetio svoje kćerke koja svoj učiteljski kruh zarađuje u engleskoj, pa je to bio još jedan motiv da otrpim. Jedino što mi je pobudilo emocije su bili slabo razgovijetni zvukovi pjesme: "O bella ciao, bella ciao ... Sjetio sam se svog prijatelja Tuste, naše mladosti, njegove euforičnosti koja je bila dostatna za cijeli jedan kvart. Mene emocije peru samo kad se nađem sam u četiri oka sa nečijom nevoljom ili dobrotom. Osim ako ljutnju ili bijes ne smatrate emocijom, ja ih ne smatram. To je ono što mene pokreće i što me motivira. Ipak sam na povratku kući osjećao neku radost i zadovoljstvo što sam bio tamo i svojim prisustvom bar malo pokazao što mislim. Nije ni tako loše ponekad otići na "rock koncert" čak i ako niste baš "rocker".
Nema komentara:
Objavi komentar