ponedjeljak, 27. lipnja 2016.

Uspavanka

  Vidi se da dolazi moj mjesec, onaj najtopliji. Kad koncert zrikavaca ne može nadglasati apsolutno ništa. Ja tada nekako uvijek živnem, iz treće naglo prebacim u petu brzinu. Valjda jer sam tada rođen pa mi to dođe kao neki novi početak. Nadam se da ću opet tako za koji dan jer nešto se gadno zakuhalo ovih tjedan dana i nekako sam potonuo duhom. Krivca ovaj put ne nalazim u trčanju iako sam višekratno zaribao plan. Krivac su radovi po kući. Što jednoj kući, čak u dvije! Prije nešto više od mjesec dana pao mi je strop u novom stanu i sad sam imao tjedan majstora, rušenja, bušenja, prašine, i nerviranja do jaja. Napokon u petak je kalvariji trebao doći kraj ali sad treba to sve dovesti u red.
Opet bušenje, montaža plafonjera lustera, nošenje namještaja, borba sa prašinom i popravak onog što su majstori zajebali. Ima toga koliko hoćeš. Tako da sam nesretan na kvadrat.
Ništa od istezanja bataka u moru za vikend. Još se i moj pametni sin javio iz Irske da ima u petak goste. Tri dana prije nego što on dolazi, a njegov stan je u banani još otkako je u studenom otišao tamo. "Sory već sam rezervirao karte" i odlučio malo ostati kod sestre u Lutonu, a ti matori se snađi. Umjesto da sređujem svoj stan u subotu smo ja i žena riljali kod njega. Ja vani: balkon fasada koja se raspada, cvijeće i ostale pizdarije, a žena unutra rerna, hladnjak, prašina, ... svašta. Najgore od svega je što sam izgorio po leđima kao rak, pa se tako doslovno poistovjetio sa svojom braćom po horoskopu. Na kraju dana onako zapaljen ipak sam otišao prije utakmice napraviti dva lagana đira ali to je bila živa muka. Kao da mi je netko potpalio vatru na leđima, a vani 32 stupnja i sunce još prži. Pogotovo kad mu okrenem leđa. Nema nigdje daška samo neumorni zvuk zrikavaca. Ne možeš čuti niti vlastite misli. A možda i nisam mislio o ničemu. Još smo i izgubili od portugalaca, pa iako ne volim nogomet nekako mi je bilo žao tih momaka. No j..ga to je sport ili nogomet možda to i nije. Ja ne znam za nijednog maratonca koji je plakao jer nije pobijedio.
Kua svi su sretni kad završi muka. Možda maraton nije sport. Spavanje nije bilo tu noć na meniju već voda i povremeno stavljanje neke mokre krpe na leđa. Iako nisam mislio uopće trčati jer jutro je osvanulo sa znojenjem čim sam napravio prve korake, ipak sam malo prije osam odlučio: idem se ubiti do kraja, pa ću poslije nosati namještaj i čistiti po mom stanu.
Plan je bio lagano i vratiti onu osamnaesticu od prošle nedjelje koja se pretvorila u polu maraton tako da se ponovo uspostavi svemirska ravnoteža. Ponio sam i bočicu vode da što više ličim na one rekreativce ... pi..ce. Buć, buć.. buć. Bućkam se tako prema Drenovici, a tih pola litre ko pola tone. Svaka dva tri koraka mijenjam ruku da ne dobijem skoliozu. Jedva sam čekao da dođem do mjesta gdje ću je frknuti u travu tako da mogu otpiti kad prolazim neki drugi krug. To bućkanje, zrikavci, pospanost pretvorili su mi noge u želatinu i iako vidim da se krećem nisam siguran kako. Oči jedva naziru put ali valjda moj auto pilot već poznaje svaki korjen. Prebacim Garmina na puls, a on nije još niti na 120. Već sam prošao uzbrdicu za Vidikovac, a srce još spava. Uvijek ga za gore đipnem na 150 najmanje! Istina je da ne idem baš brzo jer jednostavno noge neće. Valjda dok on spava, nema dovoljno goriva. Noge bi da idu ali pumpa šteka i neda brže. Kao u bunilu dolazi mi slika Mateta i Bepa sa njihovim staračkim korakom i shvatam da je će mi "uskoro" to biti korak i tempo čak i na trkama. Otresem to sa nevjericom iz glave ali noge i dalje ne slušaju. Tek nakon desetog kilometra kad sam napokon otpio malo vode nešto se odjednom promijenilo i sljedeći krugovi su bili "normalni". Puls je rastao na uzbrdici prema 150 i držao se prosjeka 132 što mi je ipak malo nisko za Drenovicu i ovako vrući dan. Već je prošlo devet kad sam ispraćen krešendom zrikavaca pobjegao sa Drenovice glavom bez obzira jer se u meni budila želja da zavrnem još jedan krug pa da bude opet 21 kilometar. Neće ići danas. Još me čeka cijeli dan kućne gimnastike: čučnjevi, podizanje, guranje, penjanje na ljestve ... to bi bilo malo previše. Ali prvo daj da dođem kući popijem kafu pa da se probudim iz ovog mrtvila.
 

Nema komentara:

Objavi komentar