Planovi i pravila izgleda postoje samo iz jednog razloga: "da se krše"! Da je drugačije sve bi bilo bez veze i dosadno do jaja. Sve bi bilo zacrtano unaprijed i prelijepo da bi bilo istinito. Neki idu sa planovima tako daleko da u plan upišu i rezultat utrke. Koji kua onda uopće ići na utrku, imaš već rezultat, jebeš one majice ionako su ti puni ormari majica. Ja se uvijek ionako ulovim jedne ko pijan plota. Ljeti je operem svaki put kad se tuširam i opet imam istu za sutra. Sad sam u tirkiznoj fazi majice bečkog maratona. Moj nesuđeni prvi maraton, nikad otrčan ali zato sam dobio maju na poklon od Igora. Možda je to znak da trebam početi raditi plan za Beč? U zadnje vrijeme nisam baš materijal za planiranje i sve radim bez plana iako ih imam malo više od onoga "kojota" što ganja ticu trkačicu. Prema jednom malo rezerviranom planu trebao sam još polako graditi kilometražu do jeseni, dok problemi sa bolovima u kukovima ne prođu ili uđu fazu kronikus, pa da znam biti će tu i nema potrebe da se sekiram. Bolje rečeno trebam se početi sekirati kad ih više ne bude.
Tjedan prije sam nekako dogurao malo preko 40 kilometara i ovaj nije smio preko 45 kilometara. To je ako sam htio primjeniti pravilo "10%". Postepeno dizanja volumena i nakon četiri tjedna smanjenje za brži oporavak i bolju adaptaciju. Neki treneri preporučuju adaptaciju od čak 6 tjedana sa identičnim volumenom. Ovdje se radi samo o aerobnoj adaptaciji jer ona je relativno spora ali još je gora situacija sa kostima i zglobovima. I tu mene čeka veliki "belaj". Skoro sve u donjem dijelu me boli, a nešto od toga još i sve više nego prije. Skočni zglobovi, nakon desnog sad je na redu i lijevi, a tu nešto ne štima jer mi malo natiče ispod vanjske strane članka prema spoju pete i ahilove. Koljeno, lijevo u zakoljenoj jami, pa me hvata jeza pri pomisli da se varaća Bakerova cista. I umjesto da korigiram plan na niže ja još odradio jedan trening više nakon tempa u četvrtak. Kao da se malo oporavim i rastrčim. Uz to sam u subotu zaboravio matematiku, pa umjesto jednog kruga napravio dva na Drenovici tako da sam ispravak mogao napraviti samo ako skratim onih planiranih 18 kilometara u nedjelju i napravim ponovo 15 kilometara. Čovjek bi možda ponekad bio sretniji kad bi imao malo manje prijatelja. U subotu navečer zove Dražen da idemo skupa dužinu. Ja on i Igor. Definitivno su trenutno malo prebrzi za mene i znam da obećanje: "ti vodi" i "nećemo više od 18" ne vrijedi pišljiva boba ali ipak sam pristao. I to ..bem ti miša u sedam i pol, ko će se ustati tako rano. Našli smo se na premanturskom igralištu i ja sam već pomalo zagrijao moje ujutro potpuno blokirane zglobove tako da je odmah moglo početi što je već trebalo. No malo smo više pričali jer Igora dugo nisam vidio, a i sa Draženom nisam bio prošli tjedan pa smo krenuli lijepo i lagano. Zaobilaznicom pored stare plinare, u Vinkuran, Banjole, Volme do "crvenih stijena" na gornjem Kamenjaku i nazad. Meni je već tamo Garmin pokazivao više od deset kilometara ali šta se može ionako sam ja poslje Volma rekao: "sad kad smo došli do tuda idemo do crvenih stijena". Možda je stvarno bolje trčati dužine u društvu. Tih sat i 50 minuta je prošlo tik tak. Nije bilo čak niti jako brzo, već ugodnih 5:23/km, sa svim zagrijavanjem i hlađenjem uz dosta priče. Jedino što je plan premašen udarnički. Umjesto 18 km, jedan polu maraton i sad sam već na preko 50 kilometara u tjednu. Zapravo broj je isti kao u planu ali su cifre malo "zbrčkane". Nije 45 već 54 i neki kažu više je bolje! Samo koliko je to uopće dobro za mene? Što će reći moji kukovi i tetive, ... kuku lele. Išao bi na more plivati ali vrijeme je tapija, žuljanje guze na bicikli me ne privlači. Ostaje mi ovo što imam i što jesam, tkačka kokoš makar i šepajuća.
Nema komentara:
Objavi komentar