Drenovica "junky"

  Svi imamo neke ovisnosti. Netko manje i bezazlene, a netko bogami i grde. Zna se da trkači uglavnom imaju ovisnost od trčanju. Kažu da je to zbog endorfina i ne bi polemizirao sa stručnjacima dali je ili nije. Uglavnom oni kažu, to je najvjerojatniji razlog zbog čega podnosimo sva ta trkačka sranja: kišu, hladnoću, vrućinu, žeđ, umor i naravno njegovo visočanstvo bolove. Ma horde bolova koje nas gotovo svakodnevno opsjedaju. Bar mene. Unutar toga(trčanja) svi imamo neke svoje male specijalitete. Neki ne piju vodu, neki se nalokavaju do ..., neki trče dok im crijeva sviraju Bachovu simfoniju u uzaludnoj molbi za malo klope. Neki se vole najesti maneštre, pa na otvorenom davati oduška i malo pogona za naprid. Volimo i svakakve tenisice, a neki i bez njih. I na koncu svi volimo negdje trčati na nekom za nas posebnom mjestu. Moje mjesto nema sumnje je Drenovica. Ja sam pravi ovisnik o Drenovici. Kad trčim zimi trčim na stazi "Lungomare"(uz more). Brzo se smrači, pa samo iz šume skliznem na cestu uz obalu i tako uspijem odraditi trening poslije posla. Stadion definitivno ne volim i točka. Zato jedva čekam da se dan produži pa da mogu otrčati trening u šumici Drenovica, a da me ne uhvati mrak. Osim trkačke i još nekih klasičnih ovisnosti ... kao pivce i ... još nešto svašta, zadnjih godina sam opsjednut i statistikom!
To je zbog posla. Da ne gnjavim previše, ukratko koristeći neke statističke alate i metode za raspoznavanje nekakvih vrlo "zeznutih" uzoraka oduševio sam se kako se iz toga košmara podataka ponekad se mogu pojaviti i suvisle informacije. Sad to radim sa trčanjem. Iz košmara mojih podataka izvlačim uglavnom hmmm... malo nepouzdane, da ne kažem nesuvisle prognoze. Ali neke činjenice me odmah bodu u oko. Od svibnja 2014. godine kad sam počeo sve prikupljati sa Garminom skupilo se tona toga. Sad kad sam to malo analizirao vidim da sam na primjer gotovo polovinu kilometara koje sam pretrčao, trčao na Drenovici. To je 1555,48 km od ukupnih 3440 km! Ne baš puno ali puno petica za Drenovicu, zapravo čista petica. Ukupni uspon iznosi impozantnih 24,3 km ali to zapravo i nije tako strašno. To je kao da trčite neku distancu tako da je pola uspon od 3%, a pola je nizbrdo 3%.
Prvu godinu je naravno nerazmjerno više kilometara jer nakon lipnja prošle godine do nedavno nisam baš trčao mnogo. Sve skupa sa ovih par mjeseci  samo oko 840 km od čega na Drenovici 530 km. Znači još i više u postotku. To ima smisla jer na Drenovici se više trči ljeti kad je toplije, a zimus nisam trenirao uopće. Zašto tako volim tu stazu. Prvo, zato što mi je pored nosa. Izađem iz kuće i za jednu minutu sam već u šumici iza stadiona pa nakon još pet minuta prolaska pored vrtova na početku sam uzbrdice prema Vidikovcu. Ostalo je samo ovisno o planu ili vremenu, a ponekad i bolovima. Iz nekog razloga nikad nisam osjetio umor na toj stazi. Ok, kad se popnem na vrh uzbrdice ako sam išao brže malo se zapušem ali onda slijedi nizbrdo pa tako mogu ponavljati u nedogled. Radio sam i dužine od 30 kilometara kružeći kroz šumu uslijed ljeta. Lijepo staviš vodu negdje uz puteljak i svaki ili svaki drugi krug otpiješ malo. Drugo, nema nagaznih mina kao u šumici na Lungomare. Ljeti se na Lungomare svi kupači sjate gore u šumicu iznad ceste ali ne dive se pogledu, već seru. Zapravo gori su ljudi nego psi. Na Drenovici su i psi kulturni te izgleda navikli na trkače. Iako i nema baš mnogo trkača. Možda ovu moju rutu izbjegavaju jer ide dosta uzbrdo, a možda je to zbog toga što uvijek volim izaći i trčati u nevrijeme. Kad je toplo ili pada kiša. Kaže Mate da postoji jedan trkač koji kao duh trči svaki dan po Denovici ali njega je teško uhvatiti jer trči kasno predvečer, a i brz je! Jednom me upoznao sa njim ali nikad ga poslije nisam sreo.
Na Drenovici sam slučajno 2014. prije utrke naletio na Ozrena i ekipu iz kluba Maraton-Uljanik i tako stekao pedesetak prijatelja bez da se mnogo trudim. Malo sam se ipak potrudio. Otrčao sam tu utrku i još jednu lani, a to mi je jedna od najdražih utrka. Volim kros utrke. 

                              Utrka na Drenovici 2015.

Tu sam upoznao i prijatelja te trkačkog partnera Dražena sa kojim dijelim istu ljubav prema Drenovici i ćakulama dok trčimo.
Jučer sam na atletskoj stazi trčao tempo uz jebeni jugo u prsa koji je divljački puhao i davio svojom vlagom. Čudno kako nisam osjetio blagodat puhanja u leđa! Malo sam razočaran jer iako sam tih 5 kilometra otrčao u prosjeku za 4:16 po kilometru, nisam baš siguran da je to bilo umjereno teško. Zapravo sam siguran da nebi puno brže mogao niti na utrci od 5 km. Di je to od 3:50! To što mi MAF test pokazuje iste podatke kao prije Tupljaka kad sam skoro šest kilometara trčao sa prosjekom 3:52/km ne znači ništa ili je stvarno moja dalmatinska komponenta bila znatno pogođena južinom. Jedino je dobro da je to ipak brže od svih tempo trčanja nakon ozljede i da nema nikakvih jačih bolova u kukovima i ostalim zglobovima. Čak razmišljam da i danas mimo plana napravim bar jedan mali krug na Drenovici. Trener kaže ne, ja kažem plizz... Ma ko jebe budalu, ja ću po svome.