Ne znam što bi sam htio pa izvodim svakakve pokuse. Ustvari znam, htio bi biti mlad, lep u p..m i pun para. Ne vjerujem više u ništa što sam u ovih par godina naučio o trčanju. Kad je moja baba Ane govorila: "ako laže koza ne lažu rogovi" nisam imao pojma što je time htjela reći. Nanjušila baba da smo pušili(ja i moj frend "Žika") ali mi smo se pravili ludi, ko mi ... Stvarno nismo pušili cigarete kao što je ona tvrdila. Pušili smo lišće od divlje breskve iz vrtla barba Zakarije! Oči su nam ispadale iz duplji dok smo se davili u od kašlja. Tko je imao para za "španjulete".
Sam sebi već neko vrijeme govorim kako sam truo i nisam za ništa. Tako se nekako osjećam ili mislim da bi tako trebalo biti nakon tolike pauze i crne dijagnoze: "Neš ti više nikad trčati". Zapravo me iznenadilo kako se tijelo brzo navikava na torturu. Bar neki dijelovi. Nisam baš bio siguran ali trčanjem po Drenovici već nakon nekoliko tjedana moja vremena su postala slična onima prije ozljede. Izgleda da vrlo brzo dođeš blizu ali za onaj mali pomak ka boljem nego prije je potrebno jako puno. Zato sam odlučio jučer napraviti isti test koji sam radio nakon povratka od ozljede koljena u drugom mjesecu 2015. godine. Samo tri dana prije utrke "zimske lige" u Tupljaku.
Prethodno sam imao četiri tjedna nešto veće kilometraže nego sada(40-44 km) i još dva uvodna tjedna nakon pauze od dva mjeseca zbog ozljede koljena. Napravio sam MAF(Maksimum Aerobic Function) test, trčeći nakon zagrijavanja još pet kilometara sa srednjim aerobnim pulsom od 138. Srednji tempo za tih pet kilometara je tada bio 5:25/km.
U Tupljaku sam nakon par dana istrčao do sada najbržu utrku sa prosjekom od 3:52/km, za stazu od 6 km. To mi je prema tablicama davalo VDOT od 52,2. Nosio sam i srčani monitor na utrci i on je pokazao da sam nakon drugog kilometra bio već na maksimumu od 171 da bi prema kraju trke puls lagano padao do 166.
Osim što je prvi kilometar utrke kao obično bio dosta brži(3:41) i u sredini nešto sporiji, završetak je bio isto brz(3:52). Ništa mi nije bilo jasno, puls je padao, a brzina rasla. Kasnije sam shvatio. Cijelu utrku sam trčao u anaerobnom režimu gdje više ne postoji linearna korelacija između potrošnje kisika i brzine trčanja. No noge su mi se pri kraju "zakiselile" i onu zadnju uzbrdicu pred cilj su me prošla dva tri mlađa trkača. Test koji sam radio nakon još mjesec dana treninga, sa kilometražom od preko 50 kilometara tjedno, dužinama i još nekoliko utrka "zimske lige" je pokazao da mi tempo pri istom pulsu raste. Porastao je na 5:10/km. To je bilo prije polu maratona u Rovinju koji sam istrčao brže od sat i pol.
Sad nakon ovih 5 tjedana treninga sa kilometražom nešto nižom od 40 km i još dva uvodna tjedna sa 20 km, isti test kaže da mi je aerobni tempo trčanja(5 km pri pulsu od 138) 5:22/km. Uvjeti na stazi su jučer bili čak i gori. Temperatura je bila 25 C u odnosu na 8,9 C prošle godine. Vjetar je bio sjeverno-zapadni 11 m/s dok je prije bio sjeverno-istočni 15 m/s. Obzirom na položaj staze to je gotovo isto jer je jučer puhalo nakon prvog zavoja u prsa sa ljeve strane, dok je prije bilo isto samo sa desne strane. Čak sam i ponovio 6 x 50-60 m sprintove koje sam radio nakon toga. U svakom krugu hlađenja radio sam po dva na ravnom dijelu. I bio sam dosta brži! Možda zbog toga jer je ta ubrzanja sa mnom radio mladi Raul, a on može dobro potegnuti ili brzinu mogu zahvaliti onim silnim vježbama za guzicu, kukove i zadnju ložu što stalno radim.
Išijas me nije mučio ali se odmah nakon hlađenja prilično razgoropadio i trebati će koji dan da se smiri. Trebam prestati to raditi, "I am to old for that sh..".
Što je pogrešno u toj slici koja izgleda previše idilično? Znači li to da za mjesec dana mogu odraditi polu maraton ispod 1:30 kao u Rovinju? Ako rogovi(testovi) ne lažu znači da mogu! A što ako jadna koza ne laže već ne zna da je koza i recimo misli da je konj? Ima li to ikakve veze ili su svi ti testovi bez veze.
Nema komentara:
Objavi komentar