Cir-kuliraj ne juri!

  Što se više uvjeravam kako je sve pre.. nešto, to još više sve ide u p..., ma u onu stvar. Opet sam zajebo trening za utorak iako sam krenuo super laganini sam po Drenovici. Prvi put u zadnjih godinu dana sam se čudio ko dijete kad vidi mađioničara kako vadi goluba iz šešira. Čudo neviđeno, nigdje traga bolovima. Već sam htio zaključiti kako još samo malo trebam izdržati da sad ne opizdim negdje u kakav korijen ili kamenčinu pa eto me doma. Sretan i veseo ko svinjče kad ga puste na avliju. Kad u susret ide Dražen i onako se nešto ceri, ili mi se to čini? E neš ti više lagano, sad bi on da radimo malo uzbrdica. Samo jedno šest jer zadnji put mu se nakon pete vrtjelo u glavi! Pokušao sam ga odgovoriti ali nije uspjelo. Dok sam ja tako trkeljao nešto kao: "kruto mi je ovo .. i ono" on se valjda okrenuo da otpozdravi nekog šetača i psa, pa opičio nogom o neku ciglu i rasuo se koliko je dug. Ja se instinktivno đipnuo ko ajgir da se ne zabije u mene i odmah me podsjetilo gdje su "Velika kola", Mars, Venera i ostale sjajne zvijezde. Sad sam imao skužu da preskočim uzbrdice, a on razbijeno koljeno ali ipak se brdo zatreslo i tako šest puta. Dobro nam je rekao jedan stari čiča: "jeste li normalni, uzbrdo se ide polako, a ne nizbrdo". Uglavnom brdo se treslo, a nije se izrodilo ništa ... bar ne loše i za sada.
Onda je došao red na stadion četvrtkom koji pokušavam izbjeći ali zbog mojih trkača moram malo da se pojavim i vidim što i kako rade. Odlučio sam da radim one "Cruise Intervale" koje nisam radio više od godine dana. To dođe nešto kao tempo trčanje ali razbijeno u 5 intervala od po kilometar sa 200 metara laganog trčanja između. Kako mi je tempo 4:16 od prošle sedmice bio malo prebrz rekoh sebi: "možda ovako sa razbijenim intervalima to bude ok". Prošle godine je mi je tempo bio oko 4:08 ali sam polu maraton trčao između 4:13(Crikvenica) i 4:18(Rovinj). Krenem ja tako "cirkulirati" odmah iza Slavena jer on je sad "out of my League" i trčao je intervale 3:40 po kilometru sa 200 m ali joginga(malo sporije). Tako da sam računao da me možda neće "uberundati". Ma kua ipak je. Iako sam prvu dionicu fulao ko ćorav iglenu ušicu, pa jurio ko mona 3:55. Drugu sam dionicu jedva malo usporio na 3:57. Kao da me je neko ganjao. Svaki prolaz sam pičkarao, ljut ko ris. Srećom da su oni juniori AK Istre već otišli, a na stadionu su samo sjedili rekreativni nogometaši uz svoje zasluženo pivce. Ozi pita što je ... ne mogu ubosti da me ubiješ. Onda sam jednu uspio malo presporo, pa opet do kraja sve prebrzo. Prosjek više od deset sekundi prebrz(4:06/km) ali brine me potpuni izostanak osjećaja za tempo. Srećom ništa ne osjećam u nogama osim lagane pobune išijasa ali to i nije više nikakva vijest. Kad gledam u odnosu na prošlu godinu tempo sam tako znao glatko držati, a puls je minimalno varirao na onoj aerobno/anaerobnoj granici gdje treba biti za Cruise intervale. Sad je ispalo da su to VO2max Intervali sa pulsom u stratosferi ali možda je i puls bio visok zbog 32 stupnja koliko je tada bilo na stadionu. Još mi kažu dođi na utrku. Ma koju utrku kad ne mogu uopće da se kontroliram ni na treningu. Stalno jurim kao da pokušavam uloviti onu prošlogodišnju formu. Utrka bi me došla glave ili nogu, svejedno.