Cijeli se tjedan nakon onih ubrzanja u utorak borim sa išijasom i bolovima u zadnjoj loži. Napao sam ih sa svime što imam: valjak, teniska loptica, masaža sa nekom "čarobnom" kremom koju već godinama koristim i naravno kao i svaki blentavi trkač, metodom "klin se klinom izbija". Ili se možda zabije još više? Ponovo sam vratio na repertoar moj HIIT(shit) trening, a i na bicikli sam dva puta u tjednu skinuo "rekord" vremena za odlazak i povratak na posao. Ako ovako nastavim jedan dan ću se zalijepiti za kakav auto koji neće stati u onim kružnim tokovima kroz koje projurim kao kamikaza. Ima nešto što te na bicikli pretvara u nabrijanog hazardera. Bez obzira na godine i koliko ti se guza stisne od straha, samo projuriš. U subotu sam zbog svega znatno usporio trčanje kako bi ipak bio spreman za planiranih 15 kilometara u nedjelju. U zadnjoj loži lijevo i desno sam imao čvor veličine i zategnutosti "Gordijeva čvora". Ipak se na kraju pri povratku kući počeo pomalo sam razvezivati.
Izgledalo je da sam napokon na sigurnom i da ću u nedjelju moći odraditi prvu "petnaesticu". Umalo da cijelu tu priču nije u subotu navečer pokvarila jedna glupo napravljena stolica kod moje sestre. Nakon pola sata sjedenja odjednom mi je počelo sijevati u guzici kao što je sijevalo negdje na obzoru prema Medulinu. Srećom bilo je dovoljno promijeniti stolicu da izbjegnem neveru bolova. Kao što se išijas povukao tako nije pala niti kap kiše. Zbog isprazne prijetnje kišom krenuo sam u nedjelju na Drenovicu "ranije" nego obično. Ako ste se ponadali da je to 8 ili 9 jako ste u krivu. Doduše bilo je ipak prije podne, oko jedanaest i odmah je kao po nekom nepisanom pravilu zapeklo. Kad baš voliš toplo, evo ti ... crkni. Ni toplina ne može više otopiti moje blokirane zglobove, zbog čega mi tek nakon trećeg kilometra prestaje biti bolno i trčanje počne onako teći ... Dok prolazim ispod velike lipe na premanturskom igralištu gotovo da me guši njen opojni miris. Krošnja joj se raširila ko ogroman kišobran. Savila se od siline lišća i cvijeta tako da ne mogu proći, a da ne sagnem glavu. Odmah mi uleti asocijacija na pjesmu "Lipe cvatu sve je isto ko i lani ...", samo što nije baš isto. Je..ti kad ti ovako uleti neka melodija u glavu jednostavno ne možeš je više otresti, ko krpelj. Valjda što je glava uglavnom prazna dok trčim pa neka se nešto nađe da je zabavlja. Ipak nešto je drugačije nego lani. Lani sam od lipnja spuštao kilometražu prema nula kilometara, a sad je ipak dižem. Diže se ... samo kako će da svrši, to me totalno brine. Prvi puta od lani radim četiri kruga, to će biti nešto više od 15 kilometara. Iako nema naznake da mi je teško trčati taj osjećaj da nešto između kukova stalno kljuca i da mi je lijeva ahilova prestala davati dimne signale tek nakon desetog kilometra me jako brine. Valjda je odustala jer zna da budala neće stati i da “petnaestica” danas mora pasti. Na kraju od sve te silne važnosti koju sam pridavao ovom nedjeljnom treningu i kojeg odgađam već nekoliko tjedana nije mi ostao gotovo po ničem u sjećanju, osim mirisa lipe. Nije se desilo ništa bitno, bar ne dok nisam stao. Možda je najbolji pokazatelj zbog čega ja onda toliko brinem to što sam nakon nekoliko sati morao trkom do punice jer je žena ostavila na terasi neke dekice i robu da se suši, a kiša samo što nije. Taman su naši zabili gol turcima, pa sam i zbog toga požurio ali "kurc te gleda"(ili gledi kako kaže moj frend Gašper).
Ne mogu potrčati niti preko ceste. Ubi me bol u oba skočna zgloba, a među nogama imam osjećaj kao da sam porodio trojke. Oprostite mi žene ali mali Perica si to tako pokušava zamisliti. Ništa od žurbe, morao sam odgegati polako do tamo. Srećom onaj gore se malo strpio ili možda sažalio, pa je kiša pala tek kad sam se vraćao. No tad je mašinerija ipak malo proradila, pa nisam pokisnuo puno, a nije bilo više ni golova.
Nisam propustio ništa, opet.
Nema komentara:
Objavi komentar