Nekako sam se dogurao i do još jednog vrhunca prije maratona. Ali na vrhuncu se najlakše okliznuti i pad je najveći. Zato sam vrlo nervozan. To mi je treći maraton i ni ovaj put nije baš sve prošlo glatko. J..š treću sreću. Zapravo ovo je najgora priprema koju sam imao. Srećom u odnosu na prvi i drugi ipak sam krenuo u pripreme sa boljom formom ali sam imao dva prekida i to jedan dosta nezgodan od puna tri tjedna baš pred kraj. Ukupno sam prešao nešto manje kilometara nego u zadnjim pripremama ali malo više nego prvi put. Dužina sam trčao isto tako manje nego zadnji put ali opet više nego prvi put. Zanimljiva podudarnost je da sam sva tri puta imao "defekt" pred kraj priprema.
Dijagram kilometraže(Volumena) lijepo ilustrira kako je to išlo.
Plava krivulja je 2014 godina. Upala pokosnice 9 tjedana do utrke nakon prevelikog dizanja kilometraže i utrke u Mutvoranu. Crvena je 2016 godina prvo manji pad prije pulske X-ice i onda rupturica(manja) na kvadricepsu tjedan nakon utrke(6 tjedana prije maratona). Treba odmarati nakon utke i to je amen.
Žuta je zadnja priprema. Prvi manji pad je bilo smanjenje volumena tjedan prije utrke zimske lige. Drugi veći je viroza, a treći je prvo zbog Londona pa zatim rupturica u listu 3 tjedna.
Kad sad gledam da sam prvi maraton trčao samo 3 minute sporije od drugog ne izgleda mi realno jer u pripremama za taj drugi sam imamo bitno bolje i kvalitetnije treninge. Koje je onda opravdanje? Ostario sam dvije godine. Izgubio sam skoro cijelu godinu treninga(11 mjeseci) ... recimo da je to uvjerljiva isprika. Što mi to uopće znači? Tješim se jer nisam dovoljno dobar, samo zašto? Sad opet imam ispriku jer sam još malo stariji i imao sam dva prekida u pripremama. Prvi je uslijedio nakon utrke zimske lige u Medulinu. Taman sam uletio u formu kad sam na svadbi od mog nećaka zaradio neku virozu. Netko dobije na lutriji, a ja ... Ne znam nikoga tko je bio na toj svadbi da nije gadno odležao. Uostalom to je sve bilo oko Božića i Nove godine kad se dodatno razbiješ na koje kakvim feštama. No preživio sam i krenuo dalje. Onda sam se pokliznuo nakon povratka iz Londona jer sam taj tjedan probao nadoknaditi gubitak kilometraže i općenito težih treninga.
Dva takva su me došla "glave", zapravo noge. To je bilo bolno, tri tjedna je puno kad je pri kraju.
Još imam ovaj tjedan mogućnost da pojačam i povećam volumen. Sve što budem radio poslije toga neće se osjetiti na ovom maratonu već kasnije, a samo bi moglo generirati dodatni umor. Prošli tjedan sam već pretjerano skočio sa 45 na 65 kilometara ali 89 iz prvih priprema ili 82 iz drugih neću sigurno dostići jer bi nešto moglo stradati. Završiti ću pripreme mizernim "vrhunčićem" od 75 km. Biti će dobro ako bude i toliko. Za to moram odraditi još jednu dužinu i još nešto što nisam na čistu dali da trčim ili ne.
Zadnji put sam u istom tjednu trčao maratonski tempo od 12 km u tempu 4:25/km i prosječni puls(tempa 152). Sa zagrijavanjem i hlađenjem je to bilo 17 km. Zatim Frank's Killer tempo(10 km) sa 400 m u tempu 3:50/km(1:32) i 400 m u tempu maratona 4:25/km(1:46) i tako 25 krugova odnono 10 km! Još sam trčao i dužinu 32 km sa progresivnim završetkom u prosječnom tempu 4:43/km. Od polovine sam trčao brže od 4:30, a zadnja tri kilometra 4:04/km.
Sad sam otvorio tjedan sa 10 km tempa 4:20/km, a razmišljam dali uopće da trčim Frank-a, a dužinu ću ići najvjerojatnije lagano. U svakom slučaju sporije od 4:43/km. Možda malo zapaprim na kraju ako sve bude ok. Nisam previše optimističan nakon jučerašnjeg treninga. Sve je bilo gotovo isto kao prošle godine prije Ljubljane. Čak je i temperatura bila identična 16,1 C! Trčao sam u društvu sa Draženom kao i tada. Opet sam imao problema da ga obuzdavam i stalno smo bili brži od plana. Još sam potpuno bez razloga ubrzao zadnja dva kilometra kad sam ostao sam. Kad gledam prošli tjedan ne mogu biti nezadovoljan. Tada sam 6 km trčao za 4:30/km uz isti prosječni puls i pri istoj temperaturi. To je dobrih 10 sekundi brže po kilometru, a da ne govorim kako je dosta dulje. Ipak je puls još uvijek nešto viši nego pri trčanju prije Ljubljane. Još nekoliko tjedana i sve bi možda došlo na svoje i možda se već sljedeći tjedan još malo popravim. Dilema koji tempo da odaberem na utrci će još neko vrijeme ostati ali siguran sam da to neće biti 4:30/km već malo sporije. Koliko, to još trebam ustanoviti. Samo da se popnem na taj "Vršič"(granični prijelaz ako se sjećate), kao nekada moja "buba"(u drugoj brzini) pa ćemo onda lakše nizbrdo.
Danas pomalo "špricka" sitna dosadna kišica ali to mi pomaže da malo smirim živce i usporim.
Napokon malo laganog trčanja da se opuste opet previše napeti listovi. Pokušavam sa samo masažom i valjanjem na valjku. Čak razmišljam da aktiviram i električni masažer u nadi da neću morati na muke tantalove kod onog mog inkvizitora. Ma sve bi priznao samo da malo manje pritiska kad me masira.
Sa električnim milina, samo zuji ali možda susjedi pomisle nešto ...
Možda moja taktika i nije najbolja obzirom da sam upravo izašao iz ozljede mišića lista ali zaključio sam da je to jedini način i toga ću se držati, pa makar sve pošlo u "Honduras". Malo mi sliči na situaciju sa redovima za kasu. Taman kad pomisliš kako onaj drugi red ide brže i lukavo se prebaciš tamo, zblesi se kasa ili neki kua pođe u krivo. Red kojem si ti prije bio se pokrene brzo ali i napuni ko šipak. Oni koji su bili iza tebe su već prošli, a ti se više ne možeš vratiti. J... nema druge nego od trpjeti i nadati se najboljem. Ipak sam uspio jučer odraditi malo drugačiju dužinu i to držeći se zubima za zrak kako kaže jedan moj frend. Sjećam se da smo takve treninge radili možda neplanirano kad sam trčao u mladosti. Uvijek je grupa pri trčanju dužine htjela nekoga otresti. Nekad iz zajebancije, a nekad i sa dobrim razlogom. Zato smo radili "šprice" u nadi da će to slomiti žrtvu. Dakle ovo što danas zovu "Surges Long Run" mi smo zvali dužina sa "špricama"(ne sa špricerom). U Oksfordskom riječniku za "Surges" piše: "A sudden powerful forward or upward movement ...". Ovako rečeno možda bi riječ: "nalet" bila adekvatnija. Ali to prepuštam struci ako postoji tako nešto. Već sam trčao takvu dužinu oko mjesec dana prije Ljubljane zato sam odlučio kopirati rutu i sve ostalo. No bilo mi je malo previše odmah skočiti na 28 kilometara, pa sam skratio za četiri kilometra, na oko 24.
Čvrsto sam odlučio da ne pratim tempo do 14.-og kilometra kad sam trebao početi sa kratkim "špricama". Mislio sam biti će lagano jer sam trčao sam ali nešto je jako pokvareno u mojoj internoj navigaciji.
Ipak sam osim prva dva kilometra bio prebrz. Još sam i krivo skontao koliko dugo trebam trčati šprice jer mi je komplicirano stalno gledati na sat i preračunavati, pa sam trčao svako ubrzanje po 500 m.
Nakon toga sam nastavljao kilometar normalno kao da se ništa nije desilo. Boli te lud praviš se ku..c. Trebao sam tako šest puta ali predzadnji peti mi je došao točno na onu uzbrdicu od kružnog toka za Pješčanu uvalu prema premanturskom igralištu. Nije to bog zna što samo 15 m uspona na tih pola kilometra ali kad si na kraju sa svime, dehidriran i pomalo zakiseljenih nogu nema šanse da puls ne odleti. Točno na maksimum od 171. Dobro je, ja se uplašio da mi je i maksimum počeo pomalo padati. Nakon te uzbrdice pala je odluka da ne čačkam više mečku jer nelagoda u listovima je već bila jako opipljiva.
Skok pulsa na kraju uzbrdice kad misliš da ne možeš više ali ipak daješ sve
Zato sam nastavio samo lagano dugo istrčavanje kružeći još malo po premanturskom igralištu ali moj puls nije nikako htio da siđe dolje. To je znak da sam prekardašio. Nisam dobro pogledao taj trening od lani ali sad vidim da je bio čak u nečemu i nešto "lakši". Trčao sam doduše 4 kilometra više 28,4 prema 24,4. Prosječni tempo je bio nešto sporiji nego jučer(4:58/km prema 4:56/km). Trčao sam intervale od 1:44 iako je bilo planirano 1:30. Jučer sam trčao inervale od 1:51 jer tako ispadne ako trčiš 500 m(prosječno 510 m) u tempu 3:51/km. Koja morončina! Ja u glavi izračunao da će mi ako trčim 4:00/km trebati 90 sekunda da pretrčim 500 m. Koliko sam ono imao iz matematike ... ideš. Od kad je dvije minute jednako 90 sekunda? Uglavnom trčao sam skoro deset sekunda po kilometru brže nego lani i posljedica toga je prosječan puls od 164 u tim "špricama" prema ugodnih 158 lani. Nije čudo da sam na petoj zakuhao i morao prekinuti prije planiranog. Da stvar bude gora tu petu "špricu" sam još i produžio na preko 2 minute jer uzbrdo nisam mogao izvući brže od 4:07/km. Ostale sam trčao dosta brže. Još uvijek nisam na čisto što sve to znači osim da još mogu relativno brzo trčati čak i malo umoran. Samo ne znam koliko dugo.
Ne znam dali je to prikladan izraz ali krstarenje se uvijek povezuje sa nekim lagodnim životom na velikom brodu gdje se cijeli dan lagano brčkaš u bazenu, ispijaš koktele ili igraš golf kao moj "prijatelj"(škot), a loptice padaju u more. Boli te on stvar jer je "all inclusive", jedeš i piješ kliko hoćeš. Doduše to vjerovatno masno platiš. Znam da moj zet stalno kritizira svog starog(mog "prijatelja", škota) kako troši njegovo nasljeđe ... eh ta djeca ne daju ti da uživaš niti kad si u penziji. Ja sam dva puta bio na "krstarenju". Jednom je trajalo 5-6 sati koliko je trebalo da već pomalo nacugana ekipa sa posla otpravi veliki jedrenjak("dvokrstaš") sa Bunarine vani i napravi jedan krug u blizini. Najveći problem nas je bilo iskrcati(kao ruse), a jedini čovjek koji je apstinirao(naš šef) je na kraju završio u moru pri pokušaju da se ukrca u malu brodicu za ukrcaj. Svi su prognozirali da ćemo u moru završiti ja i moj prijatelj Renato jer smo obučeni u ženske "šlafroke" na palubi zabavljali pijanu ekipu dok nam je pored glava stalno prelijetao bum od jedra. Bio je studeni i to je jedno od najboljih "kruzenja" koje sam doživio. Drugo je bilo na još jednom velikom jedrenjaku pokojnog Bobe. Tada smo bili sa djecom i familijama, ozbiljni ko ... moš misliti. Čak smo prenoćili u lučici na Unijama u uzaludnom pokušaju da tamo večeramo ribu u restoranu. Jedino što smo dobili su bili svinjski kotleti na žaru ali su bili bogovski. Ja i danas tvrdim da je najbolja riba, svinja. U zoru smo se ja i moj tada još maloljetni nećak Emil iskrali sa gumenjakom ispod onih litica što se lijepo vide iz Ližnjana kad ih obasja sunce. Tad sam se dosta aktivno bavio podvodnim ribolovom i odlučio da demantiram konobara kako nema ribe. Visoka litica je zaklanjala sunce i dolje je bio mrkli mrak. Napravio sam prvo par manjih zarona da se prilagodim i vidim dali se što mrda malo dublje. Nije mi bilo ugodno jer u gumenjaku je bio klinac od 10-11 godina, a dno nije bilo još na vidiku niti kad sam se spustio na 15 m. Znam da imam 25 m konopa do balona pa sam odlučio poći do tamo da vidim hoću li što naći u kakvoj pukotini na toj vertikali. Pustio sam se lagano i počeo tonuti dok nije cimnulo uže na mom pasu. Kad sam pogledao prema gumenjaku dupe mi se stisnulo. Emil je nešto mlatarao rukama i gledao prema meni sa maskom nagnut preko ruba gumenjaka. Meni se činilo da je udaljen sto, a ne dvadeset pet metara. Baš kad sam pomislio: o "šit", treba i izroniti, možda imam previše olova, dali da otkačim pojas i tako malo olakšam izron ugledam hobotnicu. Odmah sam sve zaboravio i krenuo u boj za ručak. Dobro je da sam je isprve prasnuo među oči i dok je bila šokirana izvukao iz rupe jer dok sam uspio doći gore prevukla se preko puške i moje ruke te počela petljati po mojoj maski. Duša mi je bila u nosu, moj nećak je plakao ko kišna godina jer je pomislio kako sam nestao negdje u dubini, a hobotnica se nije dala dok je nisam još par puta uboo sa nožem. Kasnije su u lov pošli kunjado i njegov stariji sin te napravili dar mar u podmorju za samo sat vremena. Taj dan smo napravili brudet sa kojim si mogao nahraniti bar dvadeset, trideset izjelica, a nas je na brodu bilo samo desetak. To je meni "kruzenje" kad moraš da uloviš ručak je..š sve ostalo. Ostalo je dosadno.
U mom trkačkom žargonu "kruzenje" dolazi od izraza ili vrste treninga koji je uvelike promovirao trener Jack Daniels. Tu vrstu treninga on naziva "Cruise intervali". Neki pogrešno misle da se trebaju raditi na kružnoj(kruženje) stazi ali to nije baš nužno. Ipak kružna staza olakšava i zato obično trčim na stazi. Sličan trening koriste i kros trkači kad koriste valovitu stazu, pa se tada taj trening zove "Roler coaster". Pogodite zašto? U oba slučaja intenzitet trčanja se mijenja u ciklusima. Međutim poanta je u tome da pri tom treningu nema prevelikog napora, a ipak se postiže vremenski adekvatan period trčanja u intenzivnom tempu. U "Oxford-skom" riječniku se riječ "cruise" spominje kao kretanje negdje, bez žurbe na ležeran(bezbrižan) način: "to go or move along, especially in an unhurried or unconcerned fashion".
Obzirom da nisam baš u najboljoj formi, pa mi trčanje već i tempom od 4:30/km kao prije neki dan predstavlja granično srčano opterećenje za LT(lactate treshold) zonu, odlučio sam se za ovaj trening. Umjesto u komadu trčati ću u komadićima više puta uz nešto sporije trčanje između. Kao što trener Jack Daniels vrlo jednostavno objašnjava, vrijeme provedeno u određenom režimu je ono što se računa.
Na kraju da rezimiram, trčanje 5 ili 6 km u komadu sa prosječnim pulsom od 158(max 168) u tempu 4:30/km nikako nije bolje od trčanja 5 ili 6 km u dionicama tempom 4:12/km uz prosječni puls od 155(max 159).
Jučerašnji trening "Cruise intervala"
Ako laže koza ne lažu rogovi! Jutros nema traga umoru i mogu ako treba imati opet jaki trening.
Istina još sam desetak sekunda po kilometru sporiji jer u januaru sam isti trening trčao 4:01/km u puls 156. Dobro, bilo je malo hladnije ali sam bio više obučen ... uostalom nema veze važno je da sam izgleda spreman za dužinu u subotu. Jedva čekam ali svi su me odkantali i idu u nedjelju ... tužan i sam ...
Svi trkači bi trebali biti biti upoznati sa krivuljom koja prikazuje proces adaptacije na stres izazvan treningom. Osnovni model koji je općenito važeći za sve treninge i procese adaptacije je nastao iz "General Adaptation Syndrome"(Sindrom opće adaptacije) koju je opisao Hans Selye davne 1936. godine i kasnije nadopunio 1956. godine. U većini literature on se još naziva "super kompenzacijski ciklus"("supercompensation cycle").
Slika 1a Super kompenzacijski ciklus
Slika 1b Optimalno vrijeme oporavka
Ako je stimulans(stres) u treningu pravilno odabran i period oporavka optimalan, porast sposobnosti trkača će biti sličan onom na slici 1b.
Kroz dulji peiod to bi izgledalo kao na slici 2(preuzeto iz knjige Jack Daniels-a Running Formula). Ako je stimulans prevelik ili su periodi oporavka prekratki u određenom trenutku će doći do zamora koji obično vodi u ozljedu. Ako je premali ili je prevelik period oporavka, efekat treninga će biti mali ili ga uopće neće biti.
Slika 2 Prikaz promjene spremnosti sa promjenom stimulansa(stresa)
Jedna druga krivulja koju sam vidio u knjizi Tima Noakes-a "Lore of Running" opisuje gubitak forme kod prekida treniranja i ona zanimljivo u početku ima zrcalnu formu kao ona porasta. Znači da počinje padati polako, zatim ubrzava ali nakon nekog vremena ponovo usporava jer inače bi nam se nakon recimo mjesec dana toliko "strmopizdila"(uh ovaj izraz nisam dugo čuo ali ... nema veze) da bi jedva ustali iz kreveta ili čak i ne bi. Sad ja i još neki koji su bili "kur...vite" sreće pa zapeli u trkačkom prometu pokušavam neke krivine kako bi zaobišao tu krivulju ali "kurva"(na talijanskom curva = krivina) se neda. Pokušao sam vidjeti kako to funkcionira pa sam ponovio ono tempo trčanje od četvrtka. Samo sam izbacio pauzu od 500 m joginga i gledao da mi puls ne ode u svemir. Čak sam se obukao isto kao u četvrtak. Iste tenisice, duple gege(duge i kratke), dokoljenice, dupla majica, j..te dupli moron. Skuhao sam se jer je bilo preko 16 stupnjeva uz silnu vlagu i južinu. Ima nekih pomaka ali najviše kod zagrijavanja i hlađenja. Sad mi je puls dosta niži i brzo pada ali tempo sam odradio samo za 5 sekundi po kilometru brže uz isti prosječni puls. Nešto je bio bolje "ispeglan" na uzbrdicama ali to je normalno jer sam ga pokušao održati ispod 160. Prošli put mi je odletio na zadnjoj uzbrdici i na 170.
Što sam očekivao? Da ću napredovati svaki tjedan 10 sekundi po kilometru i nakon tri tjedna vratiti se na formu prije ozljede. Ovako i ovih 5 sekundi nije tako loše ako uzmem u obzir da je bilo još toplije nego prije 5 dana. Kad bi bio realan za sljedećih 5 sekundi bi trebalo možda i dva tjedna. Sigurno je da nemam šanse popraviti formu toliko da bude bolja nego u Ljubljani. Najveći problem je što zapravo imam samo 2 tjedna jer bar dva tjedna moram ponovo smanjivati(tapering) volumen inače ću doći umoran na utrku. Neću stići povećati tjednu kilometražu na planirani vrhunac, neću trčati neke jako važne treninge, a dužine sam izgubio(bar 5). Mogu istrčati još jednu dužu laganu i jednu sa brzom završnicom. Zato ću pomaknuti taper na 2 umjesto 3 tjedna. Ubaciti ću kraću dužinu sa ubrzanjima("surges") na kraju od 5x1000 m za ovaj vikend, sljedeći tjedan ću trčati dugu laganu dužinu i dva tjedna prije maratona dužinu "5-4-3-2-1". Što je, tu je sad više ne mogu hvatati krivine jer bi mogao završiti negdje gdje nisam želio.
Kad već ovih dana živim u ritmu bluesa i na FB mi se pripisuju neki tekstovi na engleskom jeziku ajde da malo nastavim sa tim. Ionako sam razmišljao kako bi mogao početi pisati blog i na engleskom. Jednom je jedna prijateljica moje kćerke koja je udata za engleza rekla kako moje blogove čita redovno i prevodi svom mužu. Nisam siguran kako bi to izgledalo? Tarzan engleski? Jedno je pisanje onih tehničkih studija i analiza što već godinama radim ali ovo je nešto sasvim drugačije. Ja se ne znam dobro izraziti niti na onih nekoliko materinjih jezika koje poznajem. Da ne spominjem gramatiku ... sjedni, evo ti "kec".
Moja kćerka profesorica hrvatskog, a sad još i engleskog jedva čeka da me razčereči čim napišem nešto onako, "jerbo" mi se tako "oće". Po tom pitanju je čak gora i od mog kolege iz kluba ... neću da mu spominjem ime ali jest picajzla na kvadrat. Zbog tog "jerbo" sam imao cijelo polugodište topa iz hrvatsko-srpskog jezika. Na kraju pošto nisam popuštao i još uveo pisanje bez znakova kontrapunkcije, velikih slova i slične vragolije moja je tadašnja profesorica digla ruke od mene i prihvatila to kao slobodnu umjetničku formu. Ipak sam za kaznu morao pročitati Zastave(Krležine kruh te j...) i napisati esej.
Nije to očekivala ali ja sam je iznenadio i stvarno pročitao Zastave. Dobro da navodno nisu završene, koliko bi to inače potrajalo? Poslje me vodila po školi od razreda do razreda kao mečku na vašaru da čitam taj esej. Vidite ovako ja zabluzim i kad trčim. Glava mi ode bog te pita kuda, a noge rade što već noge rade bez obzira sviđa li se to meni ili ne.
U nedjelju ujutro mi je glava opet bila u balunu jer sam u subotu ponovo zaružio kod frenda na rođendanu. Ja bar nisam morao ujutro trčati Zagrebački polumaraton ili "Pazinčicu" kao moji prijatelji i Oli koja je zbrisala prije nego što joj je "cabernet" mogao doći glave. U mislima sam bio sa njima, a nogama sam grabio po korjenju, kamenju i busenju Drenovice. Baš sam bio napaljen. Ne "horny", više "in the mood". I kako su minute curile sa Garmina tako je svaki krug bio malo brži. Startao sam uz blues, a finio u maniri "rock enroll-a". Kako je to čudna koincidencija baš danas kad je umro Chuck Berry. Kad bi muzički opisao završnicu tog trčanja bilo bi baš kao "Johnny B. Goode".
Naravno da nisam uspio bitno usporiti iako sam čvrsto odlučio da hoću ali srce mi je došlo na mjesto i ne znam kome ili čemu trebam zahvaliti na tome. Sad je to već samo "mala" razlika u odnosu na trčanje u prosincu prije Istarske zimske lige u Medulinu kad sam rasturao. Nadam se da sam u pravu. Možda i ja uletim brzo u formu kao "Rudiša". U Splitu polumaraton pod antibioticima 1:38, a danas u Zagrebu 1:26. Zapravo su svi u Zagrebu trčali nešto jako dobro. Mali Dani, osobni i ispod 1:20 kao što je priželjkivao i prvi od juniora, Ljubo se popeo na postolje tik pored Drage Paripovića. Vrijeme od Drage djeluje malo nestvarno obzirom da je samo pet godina mlađi od mene. Drago, daj posudi malo brzine vratiti ću je u dobrom stanju. Slaven je disciplinirano otrčao test utrku prije maratona sa rezervon za 1:22, a jedino je moj trkački partner kiksao ali ipak na kraju završio utrku. Vidim da ću morati opet češće trenirati sa njime. Jedva čekam ...
Nekako u skladu sa ovim zadnjim događajima u mom životu ponovo u autu slušam samo "blues".
Zapravo svoju melankoliju u mene pretače samo John Lee Hooker. To me nekako smiruje i primjećujem kako manje gazim po gasu. Nigdje mi se ne žuri. Možda sam tako vozio jer sam svjestan da su mi gume bile na izdisaju, a ja sam neobjašnjivo zadnje tri četri godine zaboravio kako osim trčanja postoje i neke druge trivijalne stvari u životu. Kao mjenjanje guma na automobilu.
Zadnje gume nisam mjenjao 7 godina, a prednje sam promjenio prije 3. Zato što sam jednu bio rasjekao. Doduše nisam mjenjao niti tenisice od 2014. godine ali sam ipak nedavno kupio još jedne za zlu ne trebalo.
Prve koje su trčale maraton 2014. su plave. U žutima sam trčao 2016. Sad su na redu tamno ili teget plave za Beograd.
Uglavnom Honda je dobila nove gume. Skupe je... "only the best", neću reći koje da ne reklamiram još i gume. Ja sam obukao te nove tenisice i odlučio da otrčim jedno onako lagano, tugaljivo trčanje baš kao Hooker-ov "blues". Možda sam trebao odabrati neku ravnu dosadnu stazu ali ja volim moje dvorište, pa je Drenovica bila opet na meniju. To je isto kao sendvič sa mortadelom koji jedem gotovo redovno za marendu. Uđem u dućan i prodavačica napravi upitnik facu ali samo zbog dileme: sa maslinama ili bez? Dan je bio onakav kako trkači zamišljaju idealan dan za trčanje. Dovoljno toplo, bez sunca i ja se okuražio. Skinuo sam onu jednu maju viška i stavio samo kratke gege. Čak sam skinuo i dokoljenice, neka se listovi viore na vjetru. Samo mi je falio "blues" da me smiri jer nakon prva dva kilometra već sam u mislima bio negdje po utrkama koje nisam trčao, a u nogama su mi treštali "Prodigy". Srce je skakutalo u ritmu "Clash-a" ... "London is drowning, and I live by the river".. . Dok sam se okrenuo i aterirao u realnost već je bio drugi krug i povratak doma. Bio sam zadovoljan i nesretan u isto vrijeme. Zadovoljan jer su izostale sve tegobe koje su me pratile cijeli ovaj povratnički tjedan. Kuk i tetive nisam uopće primjetio, listovi su bili potpuno opušteni čak i kad sam ih malo istezao nakon trčanja. Jedino me nerviralo što sam opet otrčao prebrzo i još uvijek mi je puls relativno visok, a ja to uopće ne osjećam. Sutra je popravni ispit puta dva. Vidjet ćemo kako će tada pjevati. Trebam hitno neki "blues" da me puca sada, a za maraton u Beogradu neka bude i AC-DC neću se buniti.
Treći trening nakon pauze i već totalno u nedoumici(dilemi). Dobro da nisam ko Mujo u trilemi. Što i kako trčati. Ako još nastavim polako i kratko nema šanse da se vratim na nešto što bi moglo biti kakva takva forma za maraton. Nekako mi se ne sviđa ideja da se opustim pa trčim sa nekim tko se muči trčati četri sata ali tako ne rizikujem ništa kako bi se sačuvao za nastavak ove godine. Prema onom što sam jučer trčao procijenio sam da sam gotovo pola minute po kilometru sporiji nego na maratonu u Ljubljani. Znači oko 20 minuta minimalno, a to je još uvijek za oko 3:30. Kako će se moje noge i tabani osjećati to ne znam. Od početka veljače(04.02) nisam trčao dužinu osim onih 21,5 km u Stockwood parku tjedan poslje toga. Vjerojatno ću nabiti žuljeve kao na mojoj prvoj utrci polumaratona koju sam trčao bez mnogo treninga i dužina većih od 12 km. Isto se desilo na 25,5 km "Wingsa" u Zadru, nakon 11 mjeseci pauze sa samo 4 tjedna priprema bez dužine iznad 10 km. Noge omekšaju i nema te obuće ili čarapa koje će to spriječiti. Do jučer sam za...o mog prijatelja Ljubu kako maraton brži od 3:30 stoji samo kao nemoguća misija u njegovoj glavi i eto on je u Trevizu dokazao kako sam bio u pravu. E sad kako da nađem način da i meni to bude samo neko ograničenje u glavi? Probao sam jučer trčati malo mog maratonskog tempa jedno 6 kilometara u dvije dionice po tri kilometra sa 500 m laganog trčanja između. Čim sam krenuo već mi je bilo jasno da nešto nije u redu ili moja forma i dalje nezaustavljivo pada bez obzira što trčim već treći put od nedjelje. U nedjelju mi je po šumi i uzbrdicama za 6 kilometara u tempu 5:16/km prosječni puls bio 138. Dva dana poslije toga na ravnom stadionu za onih 9,5 km u tempu 5:22/km je bio 140, a jučer već na zagrijavanju nakon 2 km u tempu 5:21/km skočio na 144! Inače na zadnjem MAF(Maxsimum Aerobic Function) testu koji sam radio prije početka trčanja intervala u pripremama za Ljubljanu sam imao tempo 4:54/km pri pulsu od 138(5 km test, temperatura 19 C).
Nisam se loše osjećao dok sam trčao i potpuno mi je nejasno zašto toliki puls? Osim ako djelomično nije zbog toga što sam opet pretjerao sa majicama i gegama(duple) kako bi malo ublažio krutost i bolove u preponi. I to mi je totalno nejasno. Zašto se sad vraća ta bol kad tako malo trčim. No valjda se sve treba ponovo prilagođavati, pa tako i te moje oštećene tetive. Malo sam se dvoumio dali da nastavim polako čak i usporim na 6 minuta po kilometru ali sam ipak bio previše znatiželjan. Rekao sam sebi: probaj pa .... Jedan je probao pa se usrao. Namjerno nisam gledao tempo niti ga pokušavao kontrolirati već sam gledao da mi puls ne ide jako gore. Čim sam krenuo trčati brže on je skočio u neko drugo kvantno stanje i više nije htio ni naprijed ni nazad. Uzbrdo, nizbrdo, sporije, brže samo je malo kolebao. Pošto to nisu bile neke uzbrdice bio je stalno oko 160 ili malo iznad osim u prvom kilometru i u onih 500 m pauze! Prosjek tih 6 km je bio 4:34/km ali drugi dio nazad nakon pauze od 500 m laganog trčanja sam bio malo brži(4:28/km prema 4:38/km) uz isti puls. Zato sam sad u dilemi. Očito je da sam najviše izgubio u onom što se ponekad naziva metabolička adaptacija, a odnosi se na mehanizme i procese koji utječu na brzinu trčanja na granici porasta laktata. Sigurno sam malo izgubio i na aerobnoj adaptaciji(mitohondiji i sve oko toga). To sad ne mogu vratiti do maratona ni pod razno jer treba bar 6 tjedana za neki veći napredak. Zato moram malo trčati tempa i to po metodi "FFTF"(Fade from the Front). Samo da ne ispadne po engleski: Fuck... Fuck...The ...Fuck! Tako sad trenira moj prijatelj Rudiša kojeg je par dana prije moje ozljede pokosila neka boleština. On je još onako iz postelje otrčao Split polumaraton deset minuta sporije nego inače, a sad trči samo jednom tjedno i to tempo jer nije ni zašto drugo. Odnosno nema vremena za lagano, a dužinu ne može izgurati. Vidjet ćemo kako će to kockanje ispasti i meni i njemu. On će znati već sutra u Zagrebu, a ja imam još malo vremena. Ako vidim da nebu išlo brže od 3:30 naći ću nekoga da se zabavljam tih četiri sata i odradim to kao jako laganu dužinu. Poslije mogu na neki za..i maraton ili polumaraton kad malo zagrije ili ću možda u šestom mjesecu zaružiti na neku brdsku utrku.
