Trnovito

Ima neka izreka kako je put prema uspjehu ili zvijezadama što bi bio kao sinonim za isto, posut trnjem. Neznam zašto ali čini se da je baš tako. To me ponekad nervira ponekad rastuži jer nema druge nego zagaziti u trnje i nadati se .... Jako me nervira osim kad mi gaće uđu u guzicu i kad mi stalno govore: "ma lako tebi ili blago tebi", kao da sam sve što sam ostvario dobio na poklon od "božić bate". Trčanje tu nije izuzetak. Mogao bi sastaviti listu dugačku ko kineski zid raznih ozljeda i pehova za pišljivih desetak i malo više godina što pokušavam da budem trkač i ponekad maratonac. Upravo mi je FB izbacio uspomenu od 15.11.2017. kad sam čekao da izvadim šavove iz stopala sa kojeg su mi skinuli jedan melanocitni madež. Još 12 dana ... kako bi tad rado bio potrčao. Sad opet isto stopalo, šavove skidam možda za dva dana ali nisam siguran. Ovaj put sam j..bo ježa. Ista noga isto stopalo nešto malo sa strane ali još gore. Nakon što sam mjesec dana pokušavao da se riješim zabodenih ježevih bodlji stvar se zakomplicirala prema Murphi-jevom zakonu. I morao sam pod nož jer se stvorio granulom. Niti nakon dva tjedna od operacije ne izgleda da će to baš tako jednostavno nestati. 

Znači moj povratak trčanju i dalje je trnovit ovaj put i doslovno. Taman sam uspio prevladati probleme sa koljenom ili koljenima. Uspio doći do kakve takve tjedne kilometraže i opet je mjesc sa 0 km na brojčaniku iza mene. Opet još jedna prijavljena utrka koja neće biti istrčana ako se za tjedan dana ne javi čudo iscjejenja. Možda nije ni toliko bitno jer je to ionako humanitarna utrka. Platio sam i novac ide u plemnite svrhe. Muči me ipak to što baš tu utrku koju sam toliko želio dobro istrčati nikako da odradim zdrav ili uopće da se pojavim bar na startu. Žao mi je zbog uspomene na moju preminulu poznanicu Dinu inače trenericu stolnog tenisa i isto tako zaljubljenicu u trčanje. Dobro poznajem i njene roditelje koji redovno prisustvuju toj utrci. Za tjedan dana je 5-ta utrka, a samo sam drugu trčao relativno zdrav iako ne bas u treningu jer gotovo da cijele godine nisam trčao zbog tate koji je mjesec dana prije te utrke i preminuo. Sljedeću godinu sam trčao sa klackajućom ključnom kosti koju su mi nakon par mjeseci i operativno zašarafili. Prošlu godinu sam nakon maratona u Ljubljani otišao kod kćerke u London pa nisam niti trčao i evo opet me čeka ista utrka u kojoj ću po svojoj prilici trčati u nekim japankama ili tako nečemu. O planovima više niti ne sanjam, izbjegavam pomisao na sve utke na koje se treba prijaviti rano i zahtjevaju planiranje smještaja ili puta. Ako bude nešto tu blizu ili budem ok možda se pojavim negdje na nekoj utrci i iznenadim samog sebe.