Corona

 Dok odbrojavam posljednje sate(nadam se) u ovoj zabiti, kratim vrijeme i ubijam nervozu na sve moguće načine ali bez uspjeha. Jučer je bilo posebno traumatično jer iako sam prije par dana završio posao ne mogu nikako da mi pronađu let za nazad. Ipak sam bio na poslu ali sam samo sjedio u uredu i pravio društvo ekipi iz MAN-a koji su usprkos tome što posao nisu završili već vjerojatno kući ili blizu. Jebi ga oni rade za njemačku firmu i iako su oboje poljaci njihovi ljudi su ih hitno povukli iz sigurnosnih razloga jer su imali pouzdane informacije da će Lufthansa otkazati letove za Dammam i onda ostaje malo opcija. Klienta su u jednom konferencijskom razgovoru kojem sam i ja prisustvovao odkantali, odlučno inzistirajući na sigurnosti svojih ljudi i ovi nisu imali izbora. Naravno ja radim za totalno neorganizirane italiane i kad sam im još u 11 ujutro javio što se događa oni su mi ladno rekli da rade na karti i da je let za Frankfurt iz Dammama rezerviran. Tek sedam sati kasnije kad sam već trebao krenuti jer do Dammama je 100 km, vele da su im iz agencije javili da je otkazan. Zbog sve te neizvjesnosti nisam to veče otišao trčati pa sam to nadoknadio jutros. No nervozu nije otreslo niti 14 krugova od oko 230 koliko sam trčao oko ovog hotelskog kompleksa. Sad već napamet znam svaku krivinu svaki prelazak trotoara i moje noge su se prilagodile toj cik, cak slalom vožnji pa je svakim trčanjem brzina veća, a opterećenje manje. Nakon doručka sam opet otišao kružiti oko hotela. Ovdje je već u 11 kad sam otišao šetati bilo oko 27 ali jutros još ugodnih 13 pa se na uvjete ne mogu požaliti. Nabio sam sunčane naočale i slušalice iz kojih je dopirao umirujući glas Muddy-ja(Muddy Waters) i počeo kružiti povremeno fotkajući detalje koje ponekad ne primjećujem dok trčim ali sve jedno nervoza me potpuno preuzela i nakon nešto više od 4 km sam odlučio da se vratim i pokušam nešto drugo. Pisanje bloga mi sad jednako tako ne ide, iako kad hodam svašta pričam sam sa sobom pa mi se čini da bi od toga mogao napraviti roman. Na kraju se sve svede na haiku stih, a ovih dana te haiku verse su samo prostakluk. To pak nije za javnost. Jebala ga korona. Iako se ljudi kao što to obično biva sa svime sprdaju ja sad vidim na vlastitoj koži kako sve to neće ići u dobrom smjeru. Ove godine bojim se neće biti utrka ali ako je samo to dobro će biti. Zapravo šala je dobar način da se liječi nervoza i par bisera koje sam danas našao na FB su bar meni malo umanjili nelagodu. Ali oni koji uopće nemaju niti malo nelagode i nervoze oko ovoga što se zbiva mi liče na one ljude koji nikad nisu u životu potrčali, a recimo misle kao je istrčati marato p... dim. Samo treba malo duže trčati. Znam da će mnogo od te nervoze nestati kad se vratim doma i udahnem miris borove šumice u rano jutro ali treba se vratiti.     

Zvjezde

 Već je petak, neradni dan, a ja još nisam niti počeo raditi. Jedina dobra vijest je da ću i sutra ostati u hotelu pa neću morati umirati od dosade u kontejneru. Zapravo zabavljamo se ja i dvoje kolega iz MAN-a hvatanjem muha koje ne možeš nikako spriječiti da ulete čim odškrineš vrata da uđeš ili izađeš. 
Kad kojim slučajem internet radi onda proučavam teleskope. Ha, to mi je nova stara opsesija. 
Kad je trčanje već postalo kao govno u koje sam slučajno ugazio bar da opravdam zašto. 
Kažu kad gledaš u zvijezde obično ugaziš u govno. 
Za sve je kriva moja unuka koja je opsjednuta svemirom i zbog toga je moram svako ljeto voditi ili u astronomsku opservatoriju u Puli na Monte Zaro ili moramo ležati na plaži kad su Perzeidi odnosno "suze svetog Lovre". Još uvjek priča o Višnjanskoj zvjezdarnici koju smo posjetili dok veliki teleskop još nije bio operabilan. Sam pogled na ogroman teleskop uzezao se u njeno dječije sjećanje i ništa to neće više izbrisati. Kćerka kaže da štedi za teleskop, a i meni nije trebalo mnogo da probudi moje stare snove. 
Još u srednjoj školi sam pokušao napraviti prvi Newton teleskop ali sam odmah zagrizao preveliki zalogaj. Nisam to znao dok nije trebalo gutati. Moj prijatelj mi je nabavio dva staklena diska od cca 200 mm u promjeru izlivena u tvornici labaratorijskog stakla. Nabavio mi je i potreban prah raznih granulacija za brušenje i nakon mjesec dana svakodnevnog ručnog rada po 5-6 sati uspio sam relativno dobro izbrusiti jedno ogledalo ali sam zapeo na poliranju i optičkim korekcijama te naravno na metalizaciji ogledala. 
Zato sam od prve love koju sam zaradio na faksu kupio Vegino sferno ogledalo od 100 mm nabavio čak i aluminijsku cijev, a stari mi je napravio robusni drveni tripod. No postavljanje gornjeg ogledala i optike je bilo sve samo ne baš upotrebljivo. Bez iskustva ili kupnje bar osnovnih komponenti nema tu mnogo sreće. Zato sam sad u tri četri dana besposlice saznao više o teleskopima nego što sam ikad prije znao. 
A mislio sam da znam nešto. Tako je to sa svime u životu. Uvjek se iznenadim kad skužim da ne kužim jedan k...
Tako je i sa trčanjem. Baš ništa ne mogu objasniti ovih dana. Jutros sam bio totalno iznenađen kako se stanje bez vidljivog povoda odjednom preokrenulo. Trčao sam mnogo brže i osim stalne gnjavaže sa stopalom i činjenice da je puteljak toliko krivudav da mi to stalno mjenja ritam koraka ispalo je da sam ponovo oporavljen. Kao da je nestao onaj teret i otpor koji osjećam, a čak i mogu izmjeriti svojim Garminom. Ipak nisam htio pretjerati jer još sutra imam priliku trčati ujutro. Zato ću ujutro trčati dužinu koliko god to bilo dosadno na ovoj stazi. Ionako sam navikao na totalno gubljenje vremena u ovoj vukoj...
 

Na istoku ništa novo

  Sve što radimo utječe na nas i sve oko nas. Kad bi sa tom spoznajom promatrali sve što radimo vjerojatno bi dosta toga učinili drugačije. Ovako plačemo za prolivenim mlijekom i tako manje više skoro cijeli život. Da se zadržim za trenutak na trčanju iako je to sve jedno. Trčanje, posao, ... život. 
Kod mene već godinama nema pomaka u trčanju ako se prirodna entropija koju volimo zvati starošću ne računa. Iako sam imao nekoliko pokušaja da malo promjenim svoj pristup trčanju oni nisu baš urodili plodom ili su plodovi istrunuli prije no što sam ja mogao bar malo uživati u njima. Tako mi se sad čini situacija i sa ovim poslom. Ponovo su me pozvali i to hitno tako da sam morao krenuti u nedjelju za Zagreb u 2 ujutro kako bi stigao na avion. Evo nakon dva dana provedena u sad već prilično zagrijanom kontejneru kažu kako neće biti ništa od posla do četvrtka, a zapravo vjerojatno do subote ... jebote, koji k.. Stvarno ovdje na istoku se ništa ne mjenja. Iz cjevovoda su izvadili nekih 6 velikih crnih vreća svakakvog otpada. Tu su između ostalog kilogrami spužvi kojima su nešto čistili pa su ih zgodno utrpali u cijevi i zavarili. Super jer izvana se ništa ne vidi. Meni to izgleda kao da na primjer kirurg za vrijeme operacije sve one ostatke tampone, kurce, palce i dio alata ostavi u pacijentu i zašije. Sad kažu nema plina jer se nešto popravlja. Nikad kraja izgovorima. 
Nebi me sve to toliko smetalo da mi se sviđa biti ovdje. Ali tu jednostavno kao da upadnem u neku crnu rupu raspoloženja i motivacije. Osjećam se zatočen cijeli dan u kontejneru jer vani je sad pakleno i do danas je puhao jak vjetar dižući zavjesu od sitne prašine i pjeska. Uostalom kuda bi kad su okolo mene samo cijevi plamenici, sve se dimi i smrdi. 
U hotelu sam okružen zidom oko kojeg sam opet sinoć otrčao 10 km i ponovo ostao iznenađen kako se loše osjećam. Uopće ne mogu shvatiti da trčim pola minute po kilometru sporije na ravnoj površini bez jednog metra ukupno uspona i tri puta kraće nego u subotu prije puta i Garmin mi izračuna oporavak dulji za 8 sati. Da, u subotu sam trčao dužinu do rta Kamenjak i nazad. Nešto više od 30 kilometara u tempu oko 5:00/km, pola od toga po makadamu uz uspon od skoro 300 m i bilo mi je lakše nego ovo zadnje rastrčavanje. Po kojoj to teoriji.
Što me to ovdje tako sputava osim što imam opću odbojnost prema ovom mjestu. 
Imao sam jučer na "poslu" cijeli dan vremena da analiziram baš te dužine od oko 30 km prema rtu Kamenjak i pokušam ustanoviti ima li nešto u objektivnim pokazateljima što bi ukazalo na neke trendove u mojoj formi. I rezultat je opet ništa novo, sve je gotovo isto. Možda moji rezultati u maratonu stagniraju i slabe zbog nedostatka nečeg drugog što nije vezano za mjerljive parametre.
Ostario sam, to je ok ali dali znači toliko jer objektivni parametri to ne pokazuju. Izgubio sam izgleda jednu važnu komponentu. Više ne vjerujem da mogu. Za prvi maraton nisam bio spreman niti trčati 3:15. To sad znam jer sve je bilo izračunato na osnovu pogrešne pretpostavke da sam polumaraton trčao za 1:33. Što je bilo pogrešno jer taj polumaraton u Rovinju je bio kraći oho ho. Samo to tada nisam znao. Nisam znao niti koliko otprilike mogu napredovati u nekom ciklusu priprema pa iako sam si postavio prvi cilj na 3:15 ja sam zapravo vjerovao da je doći na 3 sata vrlo lako. Kad sam nakon 20 km vidio "zeca" koji je vodio grupu od onih koji su pratili tempo za 3:15 dobio sam krila i prošao ih kao brzi voz. To je išlo do negdje 35-og i onda je bilo grbavo do kraja ali ipak par minuta brže od 3:15. Neko vrijeme sam mislio da sam uhvatio onoga za jaja i to se vidjelo u mojim rezultatima i načinu trčanja. Vjerovao sam da mogu i kad je boljelo i kad su noge otkazivale. Tako sam zaradio i ozljedu koja me spustila na zemlju. Bilo je to samo privremeno jer nakon osobnog u maratonu kojeg sam ostvario sa najmanje treninga i nakon godine pauze opet sam vjerovao da mogu bolje. Od tada je prošlo skoro 4 godine, akumulirao sam treninga više nego ikada prije ali rezultati su uvjek tu negdje ili zbog nekih pogrešnih procjena i okolnosti lošiji. Kad bi gledao polumaratone prošlo je i više od 5 godina od zadnjeg osobnog i to na valovitoj stazi Crikvenice uz kišicu i gadnu južinu. Da ne govorim kako je moje tijelo tada bilo na granici raspada jer se nisam odmarao nakon maratona već trčao utrke zimske lige i bezobrazno puhao mladićima za vrat. Sve se to ubrzo i ostvarilo ... mislim na raspad. Vjerovanje da nešto možeš je jednako važno kao i stvarna sposobnost da to ostvariš. Nekad i nedostatak točnih informacija pomaže ili pak neki vanjski stimulans. To je vrlo dobro opisano u jednoj studiji sa biciklistima koji su testirani da voze do granice izdržljivosti. Kad više nisu mogli, ponudili su svima nagradu ako još odvezu par minuta u još većem opterećenju nego do tada. I svi su opet mogli. Izvrsna je to ilustracija da mnogo toga što ne znamo ipak postoji. Kao što u mraku može biti svega i svačega, a da to uopće ne vidimo. Da mi bar netko ili nešto upali više to svjetlo.    
 

Panika, neizvjesnost, stres

Prošao je još jedan neizvjestan tjedan, a ja tek sad ne znam kad ću nastaviti započeti posao. 
Nije dovoljno što svi, a naročito moja majka paničare oko onog virusa koji gle zanimljivo ne jebe granice i nacije te se šeta okolo kako je njemu po volji. Sad su još na to jer tamo letim sa aerodroma u Venciji nakalemili i komercijalne probleme ... nema para, nema muzike. Ja već ofarbao moj kalendar u boju kojom označavam kad sam na putu i sad moram ponovo sve brisati. Sve mi je to u početku djelovalo kako dodatni stres jer nikako da isplaniram ostatak priprema za ... Da, za što ono se pripremam? Za baš ništa. Zadar ne zahtjeva posebnu pripremu jer nemam pojma koliko ću trčati. Možda mi dojaji nakon 25 ili 30 km, a možda zagrizem i jače. Bili se trebao zbog toga nervirati? Od ovakvih kombinacija panike i neizvjesnosti se dobiva čir na želucu. Osim ako naravno nisi zebra. Ima jedna jako dobra knjiga koja se bavi tim stvarima(Robert M Sapolsky, Why Zebras Don't Get Ulcers). Sve se svodi na to da odaberete taktiku koja vam najbolje odgovara i no frks. Izbor je jednostavan: Fight or Flight(Bori se junački ili junački pobjegni). Ja cijeli svoj život pokušavam odabrati onu prvu opciju i često zbog toga dobivam po pič... ali bar nemam čir na želucu. A jok no sikiriki. Tako je bilo i sa novim poslom kad sam već jednom nogom zakoračio u penziju ali nije mi žao. Ako bude trebalo mijenjam karijeru i kad me krenu pokrivati sa crnom zemljicom. Zapravo zemljom crljenicom nema veze. Što bi se nervirao jer mi nešto ne ide od ruke kad uvijek mogu raditi nešto još teže. Dobra strana neizvjesnosti odlaska je da sam navalio na trčanje ko mutav na telefon. Zato će ovo biti naj februar od kad trčim. Trčim sve i svašta, sa svakim tko mi se javi, a već sam imao i poneki dupli trening. Dugo, kratko, uzbrdo, nizbrdo, brzo i sporo bez puno filozofiranja. Što mi to treba. Jedino sam opet u krizi sa tenisicama jer se kilometraža onih jedinih novih sad vrti kao električno brojilo kad uključiš termo peć. Trebaju mi i jedne za kamenitu podlogu Drenovice jer sam sad dosta akcije prebacio tamo, a nelagoda i bol u zglobu i ahilovoj sve je manja. Možda je to zbog mlake zime. Još da malo zagrije moći ću trčati skoro pa i bez gaća. Kad se samo sjetim prijašnjih zima. Ja sa duplim gegama, tri majice i svom ostalom opremom za sibir. Ove godine šorc, kratki rukavi i znam da nikad nisam cijelu zimu proveo bos bez čarapa po kući. Neki se sekiraju oko toga kako će tek biti vruće kad stvarno zagrije. Mene to ne sekira jer znam da će me zglobovi manje boljeti. Možda sam i ja neka zebra. Nema tog stresa od kojeg ću ja dobiti čir na želucu.

Sjedim i ... sjedim

Stvarno sam se osjećao beskorisno ona tri tjedna u Saudijskoj i bio bi popizdio da me nisu ipak poslali kući dok ne riješe to što ih muči. Mada moj kolega koji taj posao radi gotovo cijeli svoj radni vijek veli: "Što te boli ona stvar, sjediš, a plaća ide".
Možda zavisi od toga gdje sjediš jer biti cijeli jebeni dan u nekom kontejneru dok ti pjesak krcka pod zubima ili u nekoj grobnici okružen rasklopnim ormarima nije baš neki doživljaj. Sad sam kući već više od tjedan dana i ništa se nije promjenilo. Opet sjedim i ... jok samo sjedim. Nikako da nešto smislim i krenem dalje. I dalje bez plana iako su mi najavili povratak u Saudijsku za kraj ovog mjeseca samo je nejasno kad. Razmišljam se dali mi je bilo bolje na prethodnom poslu kad je sve bilo izvjesno i predvidivo kao kretanje planeta ili ako hoćete malo crnije, kao smrt i porezi. Tada sam čini se mogao trčati više jer nije baš isto na putu kao kad sam kući. 
Prošli tjedan sam odradio napokon neke ozbiljnije treninge koje je moj Garmin nagradio sa skokom procjene VOmax-a za dvije crtice u što ja duboko sumljam. Za svaki slučaj sam bacio oko na treninge iz 2018 kad sam trčao "Wingse" u Zadru i nema nikakvog razloga da sad budem nezadovoljan. Tada sam doduše sve počeo malo ranije jer sam žurio sa pripremama za Zagrebački polumaraton na kojem sam bio sporiji od svog osobnog za samo 14 sekundi ali sa ziheraškim trčanjem prvih 10 km. Na dvadesetom sam bio za minutu brži, zadniji kilometar i nešto sitno sam prešao u tempu oko 4:00, a mogao sam i "sprintati"(ova je dobra sprint 3:40/km ha, ha za krepati) zadnjih 200-tinjak metara. Nakon tog polumaratona došlo je do jake upale zgloba palca i taj problem još uvijek nije riješen iako je situacija usprkos lošim prognozama nekih ortopeda mnogo bolja. Tjedan sam otvorio sa tempo trčanjem. 
Odradio sam i jako solidno prvi intervalni trening, a tjedan sam zaključio sa dužinom koju sam trčao sa svojim trkačkim partnerom i opet oko 5:00 po kilometru. Nakon dugo vremena prosječni puls je bio u donjem aerobnom bez obzira na porast temperature nakon dva sata trčanja i ne uzimanja tekućine tijekom trčanja. Još uvijek mi bez obzira na to što sve ukazuje kako to nije dobra praksa više paše trčati bez razmišljanja gdje ću popiti malo vode ili još gore vući sa sobom bočicu ili dvije u bisagama kao tovarni konj. Kad zagrije i brzina trčanja poraste biti će ponekad potrebe i za time ali o tome ću razmišljati kad prestanem sjediti. Jučer sam u zadnji tren odustao od odlaska na stadion i upustio se u ono čega se užasavam već neko vrijeme. Zbog stanja mog stopala i nelagode koju osjećam u ahilovoj i skočnom zglobu izbjegavam uzbrdice, pa čak i lagano trčanje po Drenovici. Kao rijetko kad, čak sam u ponedjeljak nakon nedjeljne dužine trčao i to na Drenovici, a jučer kombinirane uzbrdice od zaobilaznice do vrha Vidikovca, oko 410 m i 200 m od polovine. Danas ću opet lagano po Drenovici jer izgleda da nema nikakve razlike u tome što trčim i kojim intenzitetom. Dapače osjećaj bola u stopalu je obrnuto proporcionalan brzini trčanja. Možda je razlog za to prevladavajući osjećaj umora kad trčim intenzivno pa ostatak tijela otupi na bol tko će znati. Da samo ne sjedim već i razmišljam možda bi dokučio. 
Ovako zabole me ona stvar. Obučem tenisice koje mi se učine prikladnima, odem trčati onoliko koliko mi se učini prikladnim i tamo gdje mi se u tom trenutku ide. Razmišljanje je prevaziđeno, bar trenutno.  

Uzbuđen ili ...

Netom što sam završio pisanje bloga u petak uletio mi je e-mail: "Letiš kući sutra u 2 sata ujutro". Uspio sam otići na večeru sa svojim kolegama iz MAN-a, ispuniti papirologiju i spakirati se prije no što me opet jedan Afrikanac ovaj put iz Gane odvezao na aerodrom u Damammu. Ovaj nije baš puštao glasnu muziku ali je stalno pričao o nogometu kad je čuo da sam iz Hrvatske.... Rakitić, Modić .. bla, bla .. I sam je pokušao ostvariti nogometnu karijeru ali kaže da nije uspio. Zato sve nade polaže u svog rođaka koji igra negdje u trećoj ligi Italije, a navodno je bio zainteresiran i da igra u Puli za Istru. Baš bi se usrećio. 
On za sada vozi goste i radi kao osiguranje u hotelu. Primjetio je da ja trčim što i nije čudno jer sam nebrojeno puta prošao pored njihove kućice na ulazu u kompleks hotela. Ali za razliku od nogometa veli da tu nema love pa nikoga u Gani to ne zanima. Put nazad mi se uvijek nekako odulji, a najgora je vožnja od Venecije do Pule. Iako sam već poslije podne bio doma naveče sam bio previše umoran da odem trčati. Mislio sam da ću sa dečkima otići u nedjelju trčati dužinu ali čudno zatezanje u koljenu me odvratilo od toga. Ne znam što je uzrokovalo to zatzanje ali pored već standardnih problema nebi htio da si natovarim nove pa sam se odlučio za solo trčkaranje do punta Verudele i nazad. Kad sam ujutro krenuo, za čudo nije bilo uobičajene ukrućenosti i bolova u zglobu ali pogled na sat nakon prvog kilometra me pomalo iznenadio. Puls se vinuo u stratosferu kao da trčim tempo samo to ne primjećujem. Niti ubrzano disanje, niti umor. Ništa od toga ne osjećam pa opet mi se digao ... puls naravno. Kao u onom vicu: "Jesi li uzbuđen ili su to samo ključevi ... Možda sam stvarno bio uzbuđen što sam opet kući i na poznatom terenu jer nakon par kilometara sve se smirilo iako sam tek tada ubrzao i teško kontrolirao tempo koji sam planirao. Na povratku sam sve češće bio ispod 5 minuta, a puls mi je bio znatno niži nego kad sam se u Al Jubail-u mučio na preko 5:20/km. 

Čudan porast pulsa prvih 10 minuta

Možda su za to zaslužne moje stare Skecher-ice koje nisam obukao još od maratona u Ljubljani. 
Njih čuvam za utrke ili povremeno počastim noge njihovom udobnošću. One još starije iz 2015 godine koje imaju preko 2000 km su ostale u Lutonu kod kćerke. 
Na Pegasus-ke se pomalo navikavam i već sam ih dotjerao na pola puta ali ipak im još ne vjerujem potpuno. Nikako da ustanovim što mi više odgovara. Tvrđe ili mekše. Zapravo kad je u pitanju "srce" tu smo svi na tankom ledu jer ono ima svoje mušice i nema teorije kojom se može objasniti bilo što vezano za pitanje "srca".
Jučer sam shvatio da je još samo 12 tjedana do utrke Wings for Life, a ja još nisam počeo sa nikakvim planiranim pripremama već samo trčim kako mi paše ili kako se zalomi kad ekipa povremeno poludi. 
Zato sam probao jedno klasično tempo trčanje. Ukupno 10 km sa 5 km u tempu koji bi po mojoj procjeni trebao biti brži za oko 5-8 sekundi da sam u jako dobroj formi. No kad sam na kraju pogledao prosjeke i uporedio sa istim treningom neposredno prije Bečkog maratona ispalo je da sam još i malo bolji. Znači da niti forma nije tako loša samo mi fali malo brušenja za koje bi 12 tjedana bilo više nego dovoljno. 
Samo kad još nebi trebao ponovo nazad u Saudijsku jer posao nisam mogao dovršiti, a pitanje je kad će me pozvati ponovo nazad. Nadam se da će ovaj put biti spremni jer ja trebam samo sat vremena rada postrojenja da testiram sve. Biti će to izgleda jedna jako čudna godina jer nikad do sada nisam trčao bez ikakvog plana. 

Ispravak pušione

Političarima je omiljena zabava ispravak netočnog navoda koji je obično još manje točan ali koga briga. Trkači najviše vole ispravljati da ne kažem pravdati svoje loše performanse. Što se ja nebi uklopio bar u ove druge jer to nikoga ne košta ništa za razliku od prvih koji to od nas masno naplaćuju. Doduše mogao bi i ja reći da masno naplaćujem od ovih naftaša jer već tri tjedna ne radim gotovo ništa i iako znaju da još dva ili možda čak tri neću moći baš ništa uopće se ne žure da mi napokon rezerviraju povratne karte. Još razmišljaju kako ispraviti pušionu koju su stvorili. Možda se boje da se neću htjeti vratiti i tu su skoro u pravu. Da nisam čovjek od riječi i da nisam obećao mom kolegi da ću mu uletiti kad god treba nebi me vidjeli više nikad. Kako besposlen pop nije imao pametnijeg posla, a ovdje nema prasadi za pokrštavanje ja se uhvatio analizirati ono malo trkačkog govanceta koje proizvodim ovih dana. Sve mi je kao jasno ali ništa ne razumijem. Kako to da tako jebeno sporo trčim, a čini mi se da mi nije baš lako. Prestao sam malo trčati po traci jer izgleda da stvarno loše djeluje na moj skočni zglob ili hvatitšte ahilove. 
Taj problem se pojavio nakon one dužine na pokretnoj traci još u Japanu prošle godine. Možda je problem samo u godini proizvodnje pa ni nove tenisice i stalne masaže raznim kremama više ne mogu vratiti to na staro. Doduše nešto je bolje na početku trčanja nego prije ali još uvijek se bol pojačava nakon 10 km. Zato sam posljednjih tjedan dana upravo toliko i trčao. Skontao sam da je to otprilike 12 krugova uz zid oko hotela. Svaki put startam točno na izlazu iza hotela pored bazena i tu se zaustavim. Kako mi je svaki put izašla malo drugačija kilometraža odlučio sam da provjerim jer je vidljivo da prema Garminu ne trčim baš tom stazicom. Postoji još jedan mod praćenja satelita tako da se sat postavi da zapisuje poziciju svake sekunde što je onda znatno preciznije kad trčite na krivudavim i manjim kružnim stazama. Ali jednostavnije je napraviti laganu šetnju nekoliko krugova i izračunati koliki je jedan krug. Lijepo se vidi razlika u preklapanju staze kad hodaš polako u odnosu na trčanje. Zato sam se iskorigirao tj. ispravio netočan navod mojeg Garmina i sad ... Sad se osjećam kao šupak koji cjepidlači oko treninga, umjesto da otrči neku utrku i kaže: "ko te j... Garmine moj ja ipak derem malo bolje" ... da malo parafraziram mog zemljaka. Svejedno iako je danas petak i ovim prase mrscima neradni dan nisam trčao dužinu jer je moj biološki sat još uvjek naštiman na subotu ili nedjelju. Nakon dvadeset krugova pukao mi je film i odustao sam od pozdravljanja baštovana koji me cijelo jebeno jutro svaki jebeni krug pozdravljaju "good morning sir .. ". Kako im se da, pa prošao sam dvadeset puta, jebo vas ćorave. Jadni ljudi vjerojatno su tako izdrilani jer tu se trči oko svakog gosta kao da je neki "celebrity". Smišljao sam razne izgovore da ne trčim više. Od onog kako će proći vrijeme doručka do toga kako očekujem odmah ujutro da mi napokon jave idem li večeras nazad ili ću se ovdje još malo kiseliti. Ništa od toga nije bilo važno, točno i nije se desilo ali ja sam svejedno odustao iako nisam bio uopće umoran. To se vidjelo i po mom pulsu koji se napokon malo spustio na primjerenu razinu za takav tempo. U odnosu na prošlotjednih 19 krugova današnjih 20 u sličnom tempu čak za 7 otkucaja manje. Iako je ova dva zadnja dana znatno ugrijalo i dalje je moja želja za trčanjem vrlo niska. Na kraju se svede na isto što se dešava sa političarima. Ispravak pušione je opet pušiona.