Meni je još uvijek nedokučivo ali i zanimljivo kako se važne stvari događaju uvijek mimo naših očekivanja. Pomalo je frustrirajuće kako pri tome nemaš previše kontrole. Jednostavno se jednog dana probudiš i sve djeluje drugačije nego samo dan prije. Znam da je to zapravo samo privid ali obično završi donošenjem nekih odluka. Možda su zbog toga privida odluke često loše. Kao recimo one glupe novogodišnje. Znamo svi koliko se njih držimo. Napunio sam 65, paaaa..., ništa nije bitno drugačije nego par dana prije toga. Imao sam jedan dobar trening, paaa... bilo je i loših. To je međutim stvorilo privid da se nešto bitno promjenilo, pa sam istog dana otišao na mirovinski predao papire za odlazak u mirovinu i prijavio maraton u Ljubljani. Zanemario sam činjenicu da ulazim u pripreme od 16 tjedana sa još uvijek nezalječenom ozljedom hvatišta zadnje lože, nerješenim problemom sa zglobom palca i stopalom, a sve to će još biti na velikom testu zbog nekoliko rupa u planu kroz koje bi moglo sve iscuriti čak ako i zakrpam one male pukotine koje se pojave kod svih priprema do sada.
Prva rupa će biti već sljedeći tjedan kad će na testu biti moja sposobnost oporavka od puta preko velike bare(Huston, Texas), cijelodnevnog stajanja na nogama zbog osam satnog predavanja koje tamo moram održati i ekspres putovanja nazad. Možda će najteže biti vratiti se iz Trsta u subotu probijajući se autom kroz gužvu na granici. Koliko će to sati sjedenja biti za moje ionako izmučeno dupe? Kako u takvom tjednu održati visoku kilometražu? Ovaj tjedan ću nadam se sutra nakon dužine uspjeti zatvoriti sa preko 75 km. Treba se ustati rano jer je predviđena temperatura od 25-26 već u 6 ujutro. Sljedeći tjedan bi teoretski mogao ugurati još nešto trčanja u ponedjeljak i utorak te nakon puta u nedjelju. Samo što to znači rizično preskakanje oporavka od dužine sa kojim imam već loša iskustva i još odlazak na put sa jakom iritacijom na sjednoj kosti ... ne hvala. Dužina u nedjelju nakon jet leg-a? Možda ni to nije baš najbolje riješenje. Ostaviti ću to kao manju rupu koju ću krpati kad se oporavim. Kako sad stvari stoje biti će još jedna koncem osmog mjeseca od dva tjedna i to se nadam da je sve. Možda odluka da ipak po prvi put istrčim dva maratona u jednoj godini i to neparnoj nije baš najbolja ali odluke koje si sam zadam moram poštivati. To je isto dio treninga jer kad ti na utrci zagusti poželjet ćeš da zaboraviš cilj koji si sam zadao, a to je jedino što te čini pravim trkačem. Cilj i odlučnost da ga dosegneš, a ne sposobnost te razlikuje od onih lakrdijaša kojih je na utrkama sve više i više.
Post scriptum
Eto odvalio i dužinu. Više od 30 km po vlažnom i toplom vremenu bez vode. Ovaj put se nisam polakomio pa otišao nakon trčanja još i plivati kao zadnji put, već sam se sat vremena namakao u moru da ohladim bolne zglobove. Sve u svemu nije bilo loše. Ekipa se opet malo rasula ali to je tako kad zapeče, netko jednostavno ne funkcionira. Većim dijelom to je i stvar navike samo nije zgodno da se netko navikne kao onaj tovar(taman ga naučio da ne jede) pa zbog toga crkne.
Koliko god neizvjesnost datuma odlaska na put djelovala na povećanje nervoze koju je obilato hranila i nesnosna vrućina prethodnih dana izgleda da to zapravo i nema nikakvog utjecaja na trčanje. Sposobnost da trčim brže ili se pri tome osjećam bolje još uvijek je obavijena tamnim velom nepoznatog ili da priznam, mojeg neznanja. Rutinski uzimam slobodan dan zbog oporavka nakon dužine mada bi mi možda prijalo malo kretanja. I kad je vrijeme oporavka koje je i moj Garmin identično pretpostavio isteklo probudio sam se uz rumor kiše po roletnama. Večer prije sam malo zaglavio na onim nezaobilaznim ljetnjim druženjima i iako sam se ustezao pa popio samo jedno pivo nikako da se ustanem i razbudim. Umjesto uzbrdica koje sam planirao u šumici to jutro kockice sudbine su mi namjenile odlazak do mirovinskog da napokon predam papire za odlazak u mirovinu ili bar saznam što mi sve treba, odnosno kako i do kada rade. Poslje sam zaglavio u gradu i kod staraca sve do kasno popodne. Možda je to dobro pomislih. U šumi je mokro i mogao bi iskrenuti zglob na klizavom korjenju borova. Dok sam ručao i dok se hrana malo slegla bilo je već prošlo osam navečer. Umjesto asfalta ipak sam se opredjelio za šumu u potajnoj nadi da ću otrčati makar par uzbrdica. Već su prvi koraci demantirali sve i najavili upadanje u crnu rupu i jedan potpuno drugi trkački svemir. Odjednom sam poput nekog početnika trom i spor, a noge se nekoordinirano stalno sapliću kao da su zaboravile što treba raditi da se trči. Čak mi se učinilo da se pretjerano znojim iako nisam jeo mnogo niti pio pivo ili tako nešto. Nakon prvog kruga već sam htio odustati i vratiti se kući ali tvrdoglavost i pomisao na mogućnost da već ovaj tjedan odem na put su prevladali. Zakružio sam još jedan put nadajući se malo boljem osjećaju. Uzalud, Garmin je na kraju pokazao jedno od najsporijah dva kruga na Drenovici u mojoj trkačkoj povijesti. Jedino sam sporije trčao na početku 2016 godine kad sam još bio ozljeđen i mjesecima prije toga pauzirao od trčanja. Tada mi je ipak puls bio znatno viši. Zapravo ovako nizak puls sam imao samo jednom lani u kolovozu ali tada sam trčao još sporije jer sam trčao sa kćerkom kad se spremala za svoj prvi polumaraton. Možda to nije bilo loše ali meni je bilo veliko razočaranje to što sam se tako bezvoljno osjećao. Jučer ujutro nije bilo ništa drugačije opet kiša ali i
zvonjava telefona rano ujutro. Kockice sudbine kažu ideš u Rijeku, a tamo sam
zaglavio opet do kasno posljepodne. Jahanje do Rijeke i nije baš neki
trening ali mogu naveče nešto otrčati sad kad je napokon kiša malo
ohladila asfalt. Kad sam se vratio i ručao pokušao sam otrčati malo LT tempa po cesti da bi u četvrtak bio spreman za jači trening ili možda još jednu dužinu ako mi jave da putujem u subotu kako je najavljeno. Taman je Garmin zapištao prvi kilometar zagrijavanja, a ja sam već znao da je nešto potpuno drugačije nego juče. Na prolasku pored Marsovog polja ili kako ga mi zovemo premanturskog igrališta ugledam prvog Dražena kako već ispija izotonik i isteže se nakon trčanja i dok sam mu prilazio vidim mog partnera drugog Dražena koji nas je otkantao na zadnjoj dužini kako kruži po zemljanoj stazi. Pozdravio sam se kratko sa prvim i nastavio sa partnerom iako je i on bio skoro gotov ali u društvu je ugodnije makar koji krug. On je tako umjesto 7 napravio 10 km, a ja se umjesto 2 km zagrijavao 4 km i to tako da je zadnji kilometar već bio ispod pet mminuta po kilometru. Sa njim je tako, što više pričamo to brže trčimo. Čim je on otišao odlučio sam ostati na zemljanoj kružnoj stazi napraviti još četiri brza kilometra, i još dva za hlađenje. To bi bilo taman koliko sam planirao po cesti. Malo sam ubrzao i pratio samo puls jer sitne brojeve na satu više nisam dobro vidio, a kako se mrak već hvatao nisam htio iskrenuti nogu na kakvom busenu trave ili kamenu gledajući često u sat. No znao sam da idem brzo ali puls se zacementirao i nakon prvog brzog kilometra cijelo vrijeme je ostao ispod LT zone. Kad sam prošao četvrti još je bilo dovoljno svjetla pa sam odlučio napraviti još jedan kilometar i malo podići puls jer moj puls za tempo trčanje bi trebao biti oko 156-157, a tempo oko 4:08/km. Taman kad je zasvirao peti brzi kilometar, Garmin je pokazao tempo 4:00/km, puls je bio 154, a iz mraka je izronila poznata figura "duha sa Drenovice" na bicikli. J... koliko me nije bilo na Drenovici u večernjim satima. Od kad ne radim i trčim uglavnom ujutro nisam ga sreo. Ovaj put "duh" je prvi progovorio, a ja sam uzvratio onim uobičajenim: "kako si, što ima, trčiš li ..." i bi mi žao što sam baš sad završio jer bi rado odmjerio moj tempo sa njim. Zadnji put sam praveći se lud trčao u suprotnom smjeru od njega i pokušavao ga sresti svaki krug na istom mjestu. Morao sam prilično zapeti da održim njegov ubitačni tempo kojim krene odmah, odradi nemam pojma koliko kilometara, sjedne na biciklu i nestane u šumi. Nema zagrijavanja, hlađenja, istezanja, sranja, granja ... čisto ubitačno tempo trčanje. U tom razmišljanju kako neki ljudi uživaju u trčanju bez ikakvog opterećenja o formi, utrkama, planovima i sličnom otrčao sam kući pokušavajući usporiti da se ohladim samo ne znam od čega. Čim sam stao stalo je i disanje, puls, znojenje, sve. Kao da sam se tek ustao iz sofe dobro odmoran nakon popodnevnog dremanja. Samo me bol u palcu i stopalu podsjećala da sam bio na trčanju. Ups.. zaboravio sam staviti uloške u moje prastare "Skečerice", možda je sve bilo lako baš i zbog toga. Možda sam jednostavno opet upao u neku drugu crnu rupu koja vodi u neki bolji trkački svemir. Sad se nadam da ću tamo i ostati. Grozničavo sam pretražio sve treninge na toj kružnoj stazi i sjetio se jednog kojeg sam trčao sa prijateljima. Za taj trening sam smatrao da je pokazatelj moje dobre forme. To je bilo lani u kolovozu prije X-ice kad sam 10 km trčao u prosjeku brže od 4:00/km. Izvukao sam vremena po dionicama i ostao paf.... Tada je to bio polumaratonski tempo od 10 km i zagrijavanje od 3 km dosta sporije od sadašnjeg. No kad sam dodao prvi brzi kilometar kao zagrijavanje ispao je isti prosjek kao sad za prva 4 km. Nakon toga prvih pet kilometra od ostalih devet su bili sporiji od sadašnjih za deset sekundi po kilometru uz čak veći prosječni puls. Temperatura je bila slična i tada sam takođe trčao uveče. Moj sat je primjetio napredak i izračunao mi novi VO2max od 55 uz koji ide i maraton od 3:00:04. Doduše nije mu to prvi put iako sam ja sve to u praksi naravno demantirao pokazalo se da je bio dosta točan u predviđanju kraćih utrka pa čak i polumaratona. No 1:26:19 za polumaraton je svakako pretjerano dok sam 39:01 za desetku skoro trčao lani na X-ici ako se uzme u obzira da je staza bila dosta dulja. Još samo da ne upadnem opet u neki drugi paralelni svemir i eto me na konju. Dobra i loša vjest je da mi je danas put u US odgođen za konac osmog mjeseca ali ipak idem za desetak dana na jedan kraći put u Texas. Vidjet ću kako će se to odraziti na trčanje ali za sada izgleda da mi ovi režimi, ništa pa puno odgovaraju. Važno je samo u pravi trenutak naći pravu crnu rupu za putovanje u neki bolji trkački svemir. Što može biti lakše od toga.
Za rezervu tu je uvijek trčanje, trčanje .....
Možda je to samo broj, zapravo htio bi da u to vjerujem ali nešto ipak nije kao kad je broj bio malo manji. Ne govorim o davno izgubljenoj mladosti i prošlosti koja je već prilično obrasla i gotovo se ne vidi od mojeg nepouzdanog sjećanja. Govorim o drugom početku moje trkačke karijere znači nešto više od pet zadnjih godina. Napunio sam 65 mada sam već kalendarski ove godine trčao Beč u kategoriji 65+ ali sad je definitivno. Neki misle da bi trebao slaviti. Ja nisam baš siguran ali nisam imao srca odbiti sve moje dobro namjerne prijatelje koji su naravno došli čestitati u živo. Srećom nemam baš mnogo FB prijatelja pa nisam bio zauzet cijeli dan odgovaranjem na čestitke. Još veća sreća je bila to što je bio petak pa sam računao da ću se do nedjelje i trčanja dužine moći oporaviti. Pokazalo se da nije bilo potrebno da se brinem jer i ekipa oko mene stari. Tulum koji sam imao za 50-ti se više sigurno neće ponoviti. Sad većina guta neke pilule ili nosi razna elektronska pomagala za pumpicu i svašta nešto ali još uvijek glupavo maštaju kako bi jednog dana to mogli ponoviti. Je isto kao i fanaziranje o usponu na Triglav, a frka im je uspeti se na peti kat. To bi bilo kao da se ja još nadam maratonu ispod 3 sata. Osim godina ovaj tjedan sam zaključio i sa 65+ kilometara i da Dražen nije zaspao odnosno dan prije tulumario možda bi točno toliko i izašlo. Jutros u 6 se međutim nije pojavio pa smo Ljubo i ja odlučili trčati prema njegovoj kući da ga ne čekamo na mjestu. Tako sam dodao još jedan kilometar i umjesto planiranih 25 ispalo je nešto više od 26 kilometra. Uzalud jer se nije pojavio. Zato je i zbroj ovaj tjedan 66 km. Numerolog ili netko zagrižen bi stao nakon 25 km i hodao do kuće ali ja sam htio da se što prije maknem sa sunca. Sva sreća da me Ljubo nije više pratio na povratku iz Šijane jer sam zadnjih pet km znatno ubrzao kako bi što više vremenski skratio boravak na otvorenom suncu nakon relativno ugodnog hlada Šijanske šume. I u šumi je bilo neugodno sparno pa sam opet ostao sam nakon drugog kruga. Moj partner je odlučio ostati na centralnoj livadi gdje je česma i pomalo kružiti dok ja odradim još jedan krug. Kad sam se vratio još je kružio i odlučio da ostane još malo jer njegova kuća je bliže pa nije skupio planiranu dužinu. Namočio sam vestu i glavu te otpio malo vode i krenuo nazad sam po tko zna koji put. Već je bilo oko osam i sunce je nemilice pržilo, a jedino pozitivno je bilo što mi je to brzo isušilo vestu pa mi se nije više tako lijepila za tjelo. Tempo je porastao, puls još i više ali kad gledam zadnju dužinu u Šijani prošli mjesec znatno je niži za gotovo isti tempo trčanja. Ovaj tjedan sam prije vremena počeo prireme za maraton trčanjem uzbrdica u utorak, nastavio sam tempo intervalima u četvrtak i uz sva kratka trčanja svaki dan sam plivao od 1 do 1,6 km. Jedino danas osjećam problem sa zadnjom ložom ali u dosta manjoj mjeri dok je problem sa stopalom i palcem prisutan i još pogoršan nakon uzbrdica i intervala. Srećom su neki moji prijatelji odlučili da mi umjesto krpica za rođendan poklone nekoliko tretmana kod fizioterapeuta i to glavom i bradom mog kostolomca Marijana. To su pravi prijatelji koji kuže što je ono što mi treba iako se toga pomalo pribojavam.
No trenutno sam miran jer sam jućer sreo Marijana i jako je zauzet sa pripremama nogometaša Istre pa je rekao da ćemo se dogovoriti kad bude imao točan raspored obaveza. Superiška pao mi je kamen sa srca. Niti ja nemam raspored i nemam blage veze kad ću na put ali znam samo da ću 25-og biti u Huston-u(Texas). Nadam se da neće biti "Huston we have a problem". I nadam se da neću zaglaviti dulje od desetak dana ako mi uspiju organizirati i odlazak na kruzer po Bahamima. U nekoj drugoj prilici nebi se uopće bunio ali pripreme za maraton, a pogotovo moji unuci koji dolaze 24-og mi više znače od svih karibskih otoka skupa. Neki to ne razumiju i još da znaju koliko bolova trpim zbog trčanja mislili bi da sam potpuno lud. Tko kaže da i nisam. Lud i star, koja usrana kombinacija.
Dok sam se okrenuo već je istekla prva polovina godine u kojoj sam opet polovično zadovoljan jer sam ipak uspio istrčati jedan maraton i ništa više od toga. Napola sam oporavljen od onih problema sa hvatištem zadnje lože i ako nastavim ovako sa mlakim i ne baš intenzivnim trčanjem možda do kraja godine i to prođe potpuno. Neke stvari neće sigurno proći bar tako kaže ortoped i moram biti napola zadovoljan da bolovi u stopalu i palcu ipak nisu tako intenzivni osim nakon trčanja dužine. To je samo jednom tjedno i kupanje zapravo plivanje koje sam napokon počeo pomaže da se zglob ponovo ne upali.
Malo sam stisnuo ovaj tjedan. Zapravo zadnja četiri dana od kako sam se vratio sa puta i ugurao više od 60 kilometara trčanja i četiri plivačka treninga.
No prosjek je u odnosu na prošlu rekordnu godinu još uvijek za 10 km tjedno manji. Onaj dan kad je toplinski val bio na vrhuncu odradio sam prvo jutarnji lagani trening na Drenovici, pa otišao na plivanje i još popodne trčao sa ekipom na stadionu. Rekoše da me nisu vidjeli mjesecima pa sam samo htio malo da se družim ali kad trčim sa Slavenom to nikad nije samo lagano trčkaranje. U tim trenutcima volio bi da sam ipak malo mlađi. Iako kažu da starijim ljudima nije preporučljivo da se izlažu naporu pri ovako visokim temperaturama ja valjda još ne znam što je to napor. Uspio sam se rasturiti na Drenovici koju bi mogli slobodno zvati i "Grbavica" iako nikoga nije bilo u blizini i nitko me nije omeo. Jednostavno sam se malo opustio i zaboravio da nisam na traci za trčanje. Onim zdravim palcem sam odvalio u korijen i poletio zrakom ali sam dosta spretno izveo đudaški pad preko ramena tako da ništa nije stradalo osim manje poderotine na vanjskoj strani podlaktice. Moj prijatelj je danas nakon 15-16 km trčanja dužine izveo isto prelazeći sa ceste na trotoar ali on ima opravdanje jer je preko puta trčala jedna osebujna trkačica.... dobro možda samo bujna.
Nas troje smo krenuli zaobilaznicom oko Pule prema Velom vrhu i dobrim dijelom otrčali stazom kojom će se trčati prvi pulski maraton i polumaraton. Ljubo se već prijavio pa smo odlučili da mu pravimo društvo. Bome imati će nekoliko lijepih uzbrdica. Na 24 km koliko sam ja trčao skupilo se više od dvijesto metara uspona. Na okretu nakon Verudele počela ga je mučiti žeđ jer on rijetko sa nama trči onako na suho. Prvo smo prošli pored Bunarine koja je još bila zatvorena pa je morao trpiti još dva kilometra do kafića "Cubalibre" u koji je uletio bez daha pitajući konobara: "može čaša vode". Može i boca veli ovaj i čudno pogleda u nas dvoje što smo ostali vani cerekajući se njegovoj žurbi da se napije. Ja se tri ilometra od kuće nebi zaustavljao niti pod razno. Uostalom vaga je pokazala da sam kalao samo oko 2,5 kg. To znači da nisam bio niti blizu zone opasnosti jer sam više puta bio na minus tri i više. Jutros je nekako sve išlo glatko, krenuli smo rano, nema više one vlage od prije par dana, a uostalom već sam se navikao na kopno i vjerojatno na toplinu. Sutra ću ipak pauzirati jer idem u Zagreb po vizu za US ali sljedeći tjedan počinjem sa uzbrdicama pa da vidim što će na to reći moja zadnja loža. Uzbrdice su najbrži način ulaska u formu iako ne baš i jako popularan. Druga polovina godine bi ipak volio da bude bar malo bolja.
Tako su možda izbezumljeno vikali mornari sa Santa Marije kad su tko danas uopće može zamisliti kakve kalvarije ugledali spasonosno kopno. Danas neki smatraju kalvarijom kad par sati nisu spojeni na internet. To je pomalo ... ne znam kako da se izrazim ... bolesnoooo.
Ali evo i ja sam se spojio na aerodromski wifi u Singapore-u pojeo neku japansku klopu baratajući stručno štapićima poput profija i ispijam Saporo pivicu. No ovaj blog pišem u notes i to izgleda privlači pozornost nekih promatrača koji nisu duboko uronjeni u svoje ekrane. Ima i takvih. Moja kalvarija nije nedostatak wifi-ja iako sam ga koristio samo za službenu komunikaciju i naravno razmjenjivao svaki dan poruke sa ženom. Posljednjih deset dana sam na kopnu bio samo na aerodromima kao danas(ovo je drugi), jednu noć sam proveo u Fukuoki u hotelu i jučer u Tianjinu. Ostatak sam bio u zraku ili na moru. To nije baš najbolje mjesto za trčanje. No izgleda da mi sljedeći mjesec sljedi još i malo gore ili nastavak muka po trčanju.
A opet možda će biti malo bolje jer letim preko velike bare na drugu stranu ali i tamo bi mogao zaglaviti ako ne bude sve bolje organizirano. Mada sumnjam, taliani su to brale. Ali taj kruzer plovi po Bahamima, i boli me ona stvar ako i zaglavim. Možda neću žuriti da se iskrcam kao ovaj put. Sigurno ne u kini, jebo zid i to kineski.
To ipak znači da pripreme za Ljubljanu neće trajati niti skraćenih 16 tjedana već samo 12. Što se može, sa 22 sam spao na nešto više od pola ali to se može i tumačiti kako sam sad iskusan trkač kojemu je dovoljno 12 tjedana da malo izbrusi formu. Samo koju formu. No nije baš da na brodu nisam trčao. Od ukrcaja do iskrcaja ipak sam trčao na traci u teretani pet puta. Uglavnom oko sat vremena koliko je limit na mašini. Bilo mi je glupo da pokrećem sve još jednom. Ionako su svi blejali u mene ... koji kua ovaj ne misli stati. Meni je bilo prosto neugodno jer svi su samo hodali ili pomalo trčkarali. Zadnje veče mi je prvi oficir stroja koji je svako veče bio u teretani prišao, pogledao brzinu kojom trčim i rekao: "minchia spero che tuoi regolatori andrano cosi bene". Ili u slobodnom prijevodu: Do kurca nadam se da će i regulatori(oni koje sam ugradio) raditi tako dobro. Ja sam taj posao obavio u dva puta po četiri sata, a vjerovatno bi još plovio žutim(prljavo sraćkastim) morem da se pita italiane i da nije bilo Stiga. Ali u kini se ukrcao Stig bez kacige onoga iz Top Gear-a ili one sa vikinškim rogovima iako za sebe kaže da je jebeni viking, Stig je norvežanin koji liči na matorog bogatog amera sa svojim Rip Kirbi očalima, Miami polo club bijeloj majici i malim stomačićem. Ali svaka druga mu je fuck ...nešto, a naročito italiane. On je glavni nadzorni za elektriku u kompaniji i dok si rekao keks ja sam dobio dozvolu da radim. Iako mi kolega danas kad sam već dva dana kući kaže da taj dokument za koji su se oni zakačili naši birokrati nisu još izdali jer .... Uglavnom nakon što ih je sve poslao u kurac, pred svima je u baru za posadu, a tamo je većina italiana bar na vodećim pozicijama izjavio kako bi na brodu trebalo biti više hrvata. Moj frend Alen, varioc i bravar na brodu sa kojim sam svako veče nakon trčanja uz pivicu kratio brodsko vrijeme samo se kurvanjski nasmješio. Ja sam u sebi pomislio o "shit" neće mi kapo makine sutra potpisati izvještaj i satnicu. Ustvari nas je on nakon toga i još dvije ture od Stiga častio jednom turom ali ja sam lukavo sa pol litarskih Paulanera i Kirin-a prešao na mali i slabiji japanski Asahi ili ti kapi za oči. Zapravo kapo se iznenađujuće složio sa Stigom i rekao da zna da je okružen gomilom slabo educiranih i nekulturnih budala. Možda me simpatizirao jer smo se svako veče sretali u teretani ili zato što sam sve napravio za četri sata, a garantirao sam mu da ću sigurno biti gotov prije isplovljavanja znači za osam sati. Osim trčanja jednom sam probao i biciklirati ali sam zbog intenzivnog znojenja i neprikladnih hlačica nakon pola sata dobio ojedine do krvi koje još nisu potpuno zarasle. Osim toga vrijeme sam u dane kad nisam radio kratio odlascima iz moje kabine na palubi ispod nulte do 11-te i 12- palube pa tako pet do deset puta. To je jebeno puno stepenica baš me zanima ima li koristi od toga ili je ovo sjedenje u avionima poništilo sve. Zanima me živo kako će biti opet trčati na kopnu i to sad već na tropskoj vrućini, jupiiiii. Jebo traku. Oću travu, grote pa i asfalt ugrijan na pedest je bolji od toga.
U prosjeku za trčanje rezultati promjene intenziteta i volumena treninga se pokažu za oko četiri tjedna. Ja nisam imao toliko jer evo me nakon tri tjedna kuće sad sam daleko, čekam u praznoj čekaonici međunarodne luke Sasebo ukrcaj na brod Costa Serena gdje ću provesti deset dana. Naravno prema dobrom talianskom običaju, a po tome su oni dosta slični nama nisam se još ukrcao jer nisu stigli neki papiri osiguranja, sranja, granja. No to će valjda riješiti i uopće se ne sekiram niti malo. Zadnji trening prije puta sam odradio u četvrtak i to naravno dužinu jer mi dužine najviše nedostaju u ovom periodu.
To je bila treća u tri tjedna od 26 km i za čudo prošla je iznad svakog očekivanja jako dobro. Prošli tjedan mi je bilo dosta teže iako smo trčali istim tempom kao i ovu zadnju još sam i uzimao vodu na pola puta jer smo bili u šijanskoj šumi.
Mada sam krenuo rano, prije sedam već je bilo dosta toplo. Odabrao sam rutu uz more preko Punta Verudele, i Lungomare-a na Stoju i nazad opet na Punta Verudelu. Računao sam ako mi bude frka uvijek mogu presjeći i skratiti. Ipak sam sutradan trebao ići na put koji mi garantira ubijanje guzice od dva dana. No i to se nekako pregrmilo, a blog je ostao neobjavljen jer na brodu nisam imao internet odnosno dobio sam ga samo na mobilnom i to zadovoljstvo sa ograničenim prometom je firmu koštalo 40 dolara. Odlučio sam da je glupo da platim još i za komp koji mi treba samo zbog posla odnosno na njemu imam software za podešavanje i provjeru regulatora. Da je bar malo manji, otpala su mi leđa tegleći i njega u ruksaku. Dakle evo bloga sa dva tjedna zakašnjenja poput onih posljednjih trkača u maratonu koji u cilj ulaze kad se već sva raja razišla, a oni tužno gledaju kako nitko ne cijeni njihovu muku koja je ista kao u onih kojima masa kliče i slavi ih kao neznam što.
Još je jedan mjesec prošao sa još manje trčanja. Maj baj baj... Manje od 180 km i sve u relativno sporom tempu. Zapravo to je otprilike onako kako trčim u maju ako nemam u planu neke utrke. Obično i nemam jer sam svih ovih godina ili bio ozljeđen ili se postepeno vraćao nakon ozljede koje bi mahom pokupio zimi. Netko pokupi prehladu, a ja koji sam izgleda imun na sve ostalo ozljede.
Bio sam prijavio Plitvice ali odustao u zadnji moment. Uglavnom zbog poslovnih obaveza jer sam već 1.06 trebao biti u Japanu, a zapravo zbog vrlo bolne uspomene na 2015 godinu kad sam nakon Plitvica morao pauzirati 11 mjeseci. Niti pobjeda u kategoriji nije vrijedna ponavljanja tog scenarija.
Japan će ipak sačekati 14.06, a do tada pokušavam nadoknaditi nešto što se zapravo ne može. Trčanje bez kontinuiteta jednostavno ne funkcionira. Da se sad postavim na trepavice i trčim svaki dan ili dva puta dnevno i nabijem dovoljno kilometara za cijeli mjesec prije odlaska, nakon deset dana pauze opet bi bio na istom. Pogotovo što ću cijelo vrijeme biti na brodu negdje između Kine i Japana. Iako u plovidbi neću raditi ništa nema načina da recimo trčim za brodom. Zapravo nemam pojma što ću raditi jer od tih desetak dana imam samo dva dana posla, a to je prvi dan u luci i jedan dan u Kini prije povratka. Možda zbog konstantnih i upornih bolova trčanje mi je nekako postalo neprivlačno. Kad oblačim tenisice osjećam čvor u želudcu kao da mi je muka iako znam da ću klackati kosti sasvim lagano i da neće dugo trajati. Samo sam jednom u zadnja dva mjeseca trčao tempo intervale sa prijateljem i ispostavilo se da je njemu bilo mnogo teže jer dok sam ja lagano trčkarao dvjestotinjak metara između svakog on je morao hodati. Zapravo su i bili malo prebrzi no to me nikad prije nije smetalo. Naravno iritacija hvatišta zadnje lože je bila znatno veća, a još je trebalo za kraj tjedna odraditi i prvu dužinu preko 24 km ili dva sata trčanja. I tu se pokazalo da forma zapravo nije tako veliki problem ali bolovi možda nikad više niti neće proći. To me potpuno demotivira i stalno odgađam odluku da napravim pauzu i ovu godinu posvetim nečemu drugom. Ionako je neparna, a ja mrzim neparne godine. U svakom slučaju znatno ću usporiti i ako do konca mjeseca nema pomaka na bolje neće biti niti plana za Ljubljanu. Minimalnih 16 tjedana se približava, a ja nisam ni spreman niti zdrav. Na prvi pulski maraton koji će biti ove godine dosta prije Ljubljane niti ne pomišljam iako mi je Erik rekao da ću imati besplatnu prijavu za što god se odlučim. Znam da u svom gradu nikad nebi mogao trčati kao u Beču pod ručnom i da bi se rasturio bez obzira bilo to 10 k, polumaraton ili maraton. Ne ja sam previše star za takva sr...
