srijeda, 5. travnja 2017.

Liga za "borbu protiv trčanja"

  Možda sam ja malo ispao iz glavnih tokova ili mi se čini ali njega baš više nitko ne spominje. Mislim na Francija ... "Gori ussi ...", predsjednika lige z borbu protiv turizma. Valjda je turizam mrtav i nema više razloga da se borimo. Zato je trčanje jako živo. Utrka ima kao pljeve, a od trkača se više ne možeš pošteno ni ispišati u šumi jer iskaču ... kao "ona"(zna ona koja je ..) iz paštete. Sve je to dobro, samo su nekima motivi skroz u kurcu.
To je dobro ovih dana primjetio jedan moj kolega. Ušminkanih pozera po utrkama ima sve više i selfi im vrijedi više od svog onog "fantastičnog sranja" koje moraš prožvakati da u nečemu budeš dobar bar onoliko koliko to možeš biti. Njima nije potrebno ništa od svega već samo da ostave lijep vizuelni otisak.
Nemam ja ništa protiv povremenih ležernih utrka i ponekog osmjeha ako ga možete izvući dok ste zatrpani svekolikom patnjom. Samo okanite se guranja naprijed sa onima koji daju sve od sebe. Nije važno koliko tko može, već koliko ulaže od onog što ima. U to ime trebalo bi osnovati ligu protiv takvog "trčanja".
Organizatorima kojima je izgleda motiv uglavnom lova ili samo promocija poručujem da bar ne organiziraju utrke u kojima se trči više krugova. Humanitarne su nešto sasvim drugo, to može biti i kompletan cirkus nije me briga. Kad se trči više krugova neminovno obilaziš ponekad i ogromne količine trkača koji su došli iz tko zna kakvih pobuda na utrku. Kakvog smisla ima recimo držati se za ruke na utrci. Jednom sam vidio njih pet šest koji su mahali svjetlećim narukvicama u tunelu dok su neki ozbiljni trkači koji su ih "uberundali" pokušavali proći trošeći zadnje mrvice snage za vikanje: "mjestaaaa". Njima je to kao nešto najluđe što su doživjele na utrci j... Jedini pravi "ludi" doživljaj je kad se skjokaš na kraju i znaš da si dao sve što si tada imao. To je jedino što konta. No neka im bude. Ja sve oko trčanja doživljavam izgleda drugačije. Meni nije previše zabavno. Kroz trčanje testiram tko sam i učim se strpljenju kojeg baš i nemam u izobilju. Ono najvažnije što ostaje kad se zadovolje prizemne stvari koje svi imamo je sposobnost da se odupreš neuspjehu i teškoćama. To jedino možeš postići ako guraš sebe do granice, a to je daleko od komforne zone. Čak i na treningu povremeno moraš otići tamo kockajući se sa neizvjesnim ishodom po tvoje zdravlje. Eto tako ja to vidim.
Možda zbog masovne medijske histerije i pomame za svakako potrebnom tjelovježbom, većina novo komponovanih trkača-ica potpuno promaši važnu poantu trčanja. Trčanje je ....? Zdravo! Da može biti ali bez utrka. Apsolutno ne i ne. Utrke su .. e sad smo došli na malo klizav teren. Koja je svrha ako ne možete sebi priznati da želite biti brži od nekoga ili možda čak od svih. Novac? Je tu se da zaraditi silna lova ... skoro do krova zemunice. To je zabavno? Meni otprilike kao vađenje zuba koje zna trajati i više od tri sata. Koji kua onda. Otkrijte sami ali iskreno bez ustručavanja da sagledate i one loše strane.
Ako skoro svaki dan ne pomišljate da odustanete od trčanja tada zapravo niste trkač već samo statist na kojem zarađuju razni promotori i proizvođači opreme.
Ako preživite taj eksperiment sa sobom možda vam se i isplati ... malo je vjerojatno ali nadati se je ljudski. 

2 komentara:

  1. Svaka čast na članku. Evo mojeg iskustva s takvima.
    Na Zimskoj ligi sam kasnio zbog raznih obaveza (posao-žena-djeca). Ne nužno tim redoslijedom. Parkirao nekih skoro 2-3 km od starta jer nisam našao bliže parking i šrpintao na start da stignem. Naravno uznojio se jer bilo je poprilično toplo, ali stigao na vrijeme. Ipak ne propuštam priliku da razbijem frenda za tih 15 sekundi koliko sam brži za sad od njega. I sad pokušam se ja malo kulturno probiti naprijed da baš ne startam zadnji jer „ganjam opkladu“. Večina ljubazno propusti i naiđem na neku ekipu, zamolim mogu li me propustiti i dobijem odbijanac. Kažem sam sebi ajd dobro tu sam negdje u sredini nije loše. No nije sve stalo na odbijancu već majstor kaže na sav glas u jednom trenutku okrećući se prema meni „Neki bi se ovdje tu i tamo mogli okupati“. Imam neke godine iskustva i samo-kontrole pa umjesto da mu prospem zube pred svima samo sam mu odbrusio „Neki možda smrde i mogu se okupati dok neki „smrde“ iznutra i nema im spasa.“ Nije me više ni pogledao. Sačekao sam ga na cilju i na stazi od 5-6 km zaostajao je za mojim vremenom od 15-20 minuta. Nadavno da se nije ni oznojio do cilja … Ipak nisam ga pomirisao da vidim miriše li kao prije.

    Toni

    OdgovoriIzbriši
  2. I ja sam ponekad razočaran jer uvijek trkače zamišljam kao malo bolje ljude vrijedne divljenja. Svakako iznad nekih "prizemnih" stavova o životu, pa i "mirisima". Neki očito nisu nikad bili u klupskim svlačionicama poslije treninga. Ipak i mi smo samo ljudi i izgleda da trčanje ne može ispraviti sve. Možda samo treba više vremena.

    OdgovoriIzbriši