Fatamorgana

  Nije čudno da je fatamorgana varljiva kad je njeno ime sastavljeno od dva ženska imena, Fata i Morgana ... O ženama jedno sam sigurno naučio u ovih ... nešto "malo" godina. Ma daj odlučite se već jednom. Sve više uviđam da je trčanje "ona", a ne "on" i kako to obično biva kad prestane strast, počne ti ići na živce. J.. tako je to, nitko nije kriv jednostavno se dešava. Ovih dana mi je sve išlo jako na živce, a još se poklopilo sa općim ludilom praznika kojeg većina pogrešno koristi za pretjerivanja uglavnom u hrani i piću.
Zapravo sam sam si kriv. Kad se oženiš za ženu koja se oblači šik onda nebi trebao kasnije da se nerviraš jer troši previše. Tako je meni sa trčanjem. Zapeo sam za to da trčim neki rezultat i sad me nervira jer je to tako. Odnosno taj zamišljeni rezultat mi stalno zbog nečega izmigolji. Moja forma je kao fatamorgana. Taman pomislim kako sam je ugledao i samo što nisam došao tu negdje ona se raspline na nekom treningu i opet sam tamo gdje sam bio. Zapravo nisam siguran niti gdje je to. Četvrtak sam zbog masakra(masaže) nad mojim nogama preskočio tempo trčanje. Umjesto treninga odsjedio sam na stadionu i kasnije u kafiću sa društvom koje ide u Beograd. Zato sam odradio tempo u petak kad se kronično osjećam umorno. Umor je još pojačavala južina i promjena vremena koja se spremala. Nekako sam izgurao tih 7 kilometara u tempu oko 4:15/km, iako je trebalo ići i malo brže. No temperatura je bila preko 20 C i bio sam natašte nakon posla tako da nisam previše uzeo za zlo to što nisam ocijenio svoju formu kao jako dobru. Onda sam se u subotu ujutro opet razočarao tromošću i osrednjem osjećaju kod trčanja lagane dužinice sa malo maratonskog tempa na kraju. Ispalo je dosta gore nego lani i sav onaj napredak koji sam ovih dana jasno vidio je nestao. Brinula me i čudna vrtoglavica i crnilo pred očima svaki put kad se ustanem sa stolice ili iz čučnja. Trebao sam završiti nedjelju sa jednim laganim rastrčavanjem ali samo sam se okrenuo na drugu stranu i prespavao trening. Poslje sam zaglavio u socijalnoj čorbi koja je kulminirala malim tulumom kod mene doma srećom ne do kasno uvečer. 
Nisam baš bio od volje niti jutros ali sam se ipak ustao malo prije 9 i odradio još jedno vjerovatno zadnje tempo trčanje prije maratona. Ne znam jeli to zbog odmora, starih tenisica, kišice koja je sinoć pala ili onog fenomenalnog "primitiva" kojeg smo pili sinoć ali odmah sam znao. To će biti taj dan. Opet se ukazala. Noge lagane, a tempo sam morao obuzdavati. Kad sam nakon nešto više od dvanaest kilometara stao, nije bilo potrebe niti za istezanjem. Kao da nisam niti krenuo. Izvukao sam sve treninge tempa sa otprilike istom kilometražom i po istoj trasi od 2014.godine. Bilo je par malo bržih bilo je i sporijih ali ovako opuštenih nije bilo niti blizu. Da nema ukupno oko 120 m uspona/spusta bilo bi sigurno još i opuštenije. Uostalom identičan trening sam trčao u tjednu kad sam trčao Ljubljanski maraton za 2 sekunde po kilometru sporije sa čak 6 otkucaja većim pulsom nego jučer. Što se desilo u ta dva dana nemam pojma. Možda je počela djelovati cikla jer već danima pišam crveno. Iako pijem mnogo vode nikako da je izbacim iz sistema. Možda je to opet fatamorgana? Nije važno ako se raspline poslje maratona, zabole me uho ...