Ipak pada

  U svim pripremama za maraton do sada, a pripremao sam se stvarno onako štreberski imao sam osjećaj kako uopće ne napredujem. Sve dok ne bi došao do faze smanjivanja kilometraže. Razlog je sigurno jer si zadajem previsoke ciljeve i zbog toga se saplićem i upetljavam u kojekakve ozljede ko pile u kučine. Takav sam i ništa ne može to promijeniti. Ja bi htio ono nešto iz ... J... ne može, sjedni dida evo ti kec za izvedbu. No nekako se uspijem provući na popravnom ispitu pa kontam da ću možda uspjeti i ovaj put. Dužinu sam odlučio ići sam jer sam ću biti vjerojatno i na utrci. Najbolje da se naviknem i na to.
Ipak sam potegao skoro 32 kilometra i to na rt Kamenjak gdje se baš taj dan održavala biciklistička utrka “Kamenjak Rocky Trail”. Bila je već prilična gužva kad sam stigao blizu groblja u Premanturi gdje je bio start. Do tamo sam bio malo rezerviran ali samo dok nisam prošao mjesto gdje mi je prije mjesec i pol dana napukao mišić lista. Kad sam to prošao nešto se prelomilo i odluka je pala da ne zavrnem nazad kod crkve već produžim prema rtu. Malo sam vozio slalom između biciklista koji su se zagrijavali po cijelom gornjem kamenjaku. Iskakali su iz svakog žbuna ko ninđe. Nisam siguran da bi ja mogao voziti takvu utrku. Ako se raspeš na onom kamenjaru(zašto se ono zove rt kamenjak?) ne bi te sastavio ni najbolji ortoped. J... svaka budala ima svoje zadovoljstvo. Siguran sam da su i oni pomislili vidi budalesine mi svi ko carevi na bicikli, a on guta prašinu za nama. A prašine je bilo od gore i od dole. Svaki nalet juga je dizao guste žute oblake borove peludi. Kad sam došao doma lice mi je bilo izbrazdano žutom bojom od slijepljene peludi, a jarko crvene tenisice potpuno pobijelile kao da sam radio u pekari. Naravno nisam nosio vodu i nakon dva i pol sata usta je zacementirala neka mješavina zemlje i peludi koji nisi mogao ispljunuti ni pod razno. Ni tri pive ne bi to isprale. Obzirom da se nakupi dosta uzbrdice, da je bilo dosta toplo, te da većinom trčim po makadamu ispao je na kraju i pristojan tempo. 

Puls je napokon sišao u neke gotovo normalne granice ali ipak je malo viši nego što bi ja to želio. Još ima skoro tri tjedna vremena da padne još malo i biti ću zadovoljan. Obično ne volim kad mi "pada"(mislim na puls ..he), sad ću napraviti iznimku. Ovo je potpuno obrnuti postupak od uobičajenog i još nisam siguran kakav će biti ishod. U pripreme uvijek krećem sa prosječno niskim pulsom i postepeno povećavam brzinu pa i kilometražu ali puls ostaje uvijek tako nizak. Tek pred kraj priprema kad trčim puno više specifičnog tempa imam povećan prosječan puls ali i znatno ubrzanje. Sad sam nakon prekida krenuo sa visokim prosječnim pulsom i držim ga tako visoko ali ubrzavam i povećavam kilometražu. Što je navodno potpuno pogrešno. Nedostatak dužina se malo osjetio nakon treninga ali već nakon povratka sa tržnice i pivice sa prijateljima mogao sam poći u šparoge na Marleru. 

Malo čučnjeva, akrobatskog izvijanja kroz draču i nakon par sati sam bio kao nov i još nabrao finu večeru. Burek je onako nakon ručka za nadoknadu gubitka masnoće ... nikad ja neću moći na zimsko plivanje ... šmrc.

Jučer su mi napokon došli klinci pa sam cijeli dan jurio za njima po kampu u Medulinu dok nisu popadali od umora. Kad sam se predvečer otišao malo istrčati dok sam se vratio oni su već spavali, a tek je bilo sedam i pol. Napokon jedan stvarno spori trening u zoni oporavka za kraj tjedna i zatvaranje vrhunca sa skoro 80(78) km. Još da ne moram sutra u Italiju na par dana bilo bi to super. Ali kad se mora, mora se. Nadam se da neću imati prevelik problem sa išijasom i da ću se vratiti do srijede navečer jer klinci su tu samo deset dana.