Gurman-maraton

  U zadnje vrijeme sve više se naših lokalnih utrka vrti oko nekih jedi-pij-trči događanja. Trka na "špaletu", kobasice i razne druge svinjarije, za neko pivo(Pivara "Bura") pa ta priča oko pivske milje. 
Evo sad najnovija i Srdela Run ... ima nade. Neki su se u udebljali od tog silnog trčanja. Dobro to su kratke utrke tipa dva puta po 500 m + 2x2 piva ili oko masline ili nekog maslinika, ne sjećam se detalja, a poslije valjda moraš pojesti cijeli "špaletu" ili je to nagrada? Nemam pojma ... tako nešto. Možda bi za dobru maneštru i ja otrčao recimo kilometar. Sve to štima ali da se udebljaš od maratona to bi trebalo ući u medicinske udžbenike.
Nadam se da neću obeshrabriti one koji misle da će izgledati kao one "vješalice" sa modnih pista ako postanu maratonci ili maratonke. Samo naprijed, ganjajte svoje iluzije zašto bi Vama bilo bolje nego meni(sa mojim iluzijama). Dugačak je bio ovaj cijeli događaj kao što se to i priliči maratonu da bi stao u jedan blog i to još kratki. Ako ga rastavim ne znam kako da krenem da bi poslije moglo da se sastavi kao jedan događaj. To naravno čak i sam maraton nije. On se odvija u mnogo činova, a gdje je tu još sve ono "važno" oko njega. Kroničar bi to rastavio po danima, a ja ću to opisati kao predstavu u činovima. 
A činova ima u tri p... Ma smanjiti ću na samo tri i točka.
Čin prvi: predjelo. Čin drugi: glavno jelo i čin treći: desert. Čekaj kruh te neće nešto sam pobrkao to je "Menu" ili kako li se već kaže.

Predjelo
Kad krećemo na put uvijek se previše toga ponese da se nađe, za zlu ne trebalo, ako netko ne ponese, a bude gladan. Nema veze što obično stajemo na skoro svakom odmorištu jer se nekom piša, ili pije pivo ili ... tu je dobar burek. Tako je bilo ... skoro i ovaj put. Ali 'ajde, bar smo preskočili "Vrata Jadrana" i prvo pivsko stajanje je bila Ravna Gora. Sendviči su suhi moraš malo nakvasiti. Do "grane" nas je pratila dosadna kiša, a to je depresivna kulisa dušu dala za ubijanje svih grickalica i sendviča iz rezervi. Čak su i banane za jutro prije utrke bile u opasnosti. Već je počela priča o onom što nas čeka preko grane ali ne o utrci. Ko to šiša. Razvuklo se o "vešalici beloj" ili šta ja znam kakvoj, "karađorđevoj", "leskovačkom vozu", gdje što kada i koliko. Niko da zucne o njegovom visočanstvu maratonu. Na "grani" srećom nije bilo gužve. Ne zvuči lijepo ali obzirom na ono sranje na slovenskoj granici drago mi je da komšije još nisu u eu. Možda je i njima drago ili bi im trebalo biti, samo još to ne znaju. Proćaskali smo kratko sa mladim milicajcem u kućici na prelazu koji se požalio da više ne može da trči jer su mu polomili kolena na nogometu, a prije je bio dobar trkač. Peh ali možda još nije kasno. Mlad je i sve to još možda može da se ispravi. "Zaželeo nam je dobrodošlicu i uspeh na utrci" i dok si rekao keks mi stigli. Malo smo zalutali slušajući onu kokoš iz Garmina ... preračunavam ... držite se lijevo, pa skrenite desno ... držite se desno, pa držite se lijevo ... je..ti m.. odluči se više luda ženo. Drugi kombi je imao Nenu oni se nisu gubili. Uglavnom prvo što smo učinili nakon smještaja je okupacija kafića u prizemlju i malo zaječarsko ili kako mu od milja tepamo "kapi za oči", da zahvalimo nekom svecu ili kome god što smo živi i zdravi stigli. 
Taj dan je bio kao sprint triatlon, dok si trepnuo mijenjali smo prijevoz i već smo skakutali busom po đombama beogradskog asfalta. J..ga ne možeš se izgubiti kad imaš pun autobus vodiča koji te usmjeravaju kada da izađeš i kuda da ideš. Svi se takmiče ko će prije da ti pokaže, a nismo ih niti pitali.
Još ih i razumijemo. Tko bi rekao jer neki kažu da ne govorimo isti jezik. Je..ga možda je to zbog toga što govore srpski pa ih ceo svet razume. Bit će da je to. U "Domu omladine" gdje se podižu brojevi nema gužve niti očekivanog kaosa. Možeš mijenjati majicu ako si se po putu udebljao, nema frke, za pet minuta sve obavljeno i ... mogli bi nešto pojesti.
Moja sestrična ili sestra po srpski koja nas je nekim čudom odmah našla je predložila pub-pivnicu-klub-restoran čije ime sam brže zaboravio nego što sam ga pročitao ali ima neke veze sa njemačkim kobasicama. Imali su maratonski popis raznih piva i dobru klopu za nama prilično nisku cijenu. A i bio nam je doslovno pred nosom. Zbog jebene kišurine i hladnog vjetra pred kojim su kineski kišobrani kupljeni u prizemlju hotela odmah kapitulirali odosmo tamo. Unutra toplo, a crni "lav" samo klizi. J.. moraš se dobro hidrirati par dana prije maratona. Zamalo nismo dočekali i bend koji je već postavio instrumente ali svirka počinje tek poslije jedanaest, a autobusi ne voze baš. Ipak ne valja pretjerivati na startu to znaju svi maratonci. Kad je više od dvoje u sobi i to još sve muški, spavanje nije baš nešto. Još se zalomilo da smo ja i Ljubo na jednom pomoćnom ležaju. Ipak bolje i to nego da me zapao kum. On je stalno negdje zujao, dolazio, odlazio, a pomoćni se sav nakrivi kad jedan legne. Ja bi poskakivao kao na trampolinu da se uvali moj kum. Ljubo je ipak lakša kategorija skoro ko ja. Manjak spavanja sam ujutro nadoknađivao sa gomilom sira, jaja i viršli uz moju standardnu "čiju". Moraš se super-kompenzirati prije maratona ... što god. Taman smo dobili košaricu za jedno rastrčavanje od ostale ekipe koja je na doručak došla nakon jutarnjeg piva, pardon nakon kapi za oči iz našeg dnevnog boravka, pardon kafića, kad je na doručak uletio moj kako se ono zove ... jel "pašanac". Mislim da je tako. Kako li me nađe. Doduše nije ženina sestra nego polusestra zapravo cijela žena samo ... ma sve jedno ništa ja to bre ne kužim, blaženi dalmatinci. Tamo su svi barba ili teta ako je stariji, rođo ako je ko ti, a one mlađe ko ih j... njih zoveš mulac. Znači "rođo" Mića se ponudio da mene i Ljubu odvede na Adu da se rastrčimo ko prasad kad ih pustiš iz svinjca ali posle moram kod njega i točka. Moj plan je za taj dan bio zabetoniran. Ovdje ne postoji način da se pristojno odbije, a ja sam pristojan pa ... Na Adi sam se smrzao ko p...ka iako je kiša prestala i to je bilo jedino utješno. Stalno sam razmišljao kako ću sutra trčati ako bude ovako hladno i vjetrovito. U žurbi da se oznojim nisam se oznojio ali smo prebrzo trčali da bi bilo rastrčavanje i naravno previše jer smo davno prešli 5 kilometara kad smo se vratili gdje nas je ostavio.
Ja došao sa rastrčavanja, a moj kum iz šetnje oznojen ko prase na roštilju. On pipa moju majicu ispod pazuha, a tamo suho ko pustinja iako su preko nje bile još dvije. Tko je tu normalan ... Nakon trčanja mene kidnapovala rodbina, a moji su otišli na razgledavanje Beograda, pa posle u "Carevu ćupriju" na mesoooo i pivoooo. Da se malo izvučem nagovorim "rođu" da prvo posjetim "barbu"(ujaka) kojem sam obećao posjet nakon maratona. Kad ono uletim sa teškaškog doručka na janjetinu i već poredane tanjure na stolu, a nisam ga niti nazvao. Barba Joso je to valjda već sve spremio za sutra. Tako sam drugi put doručkovao ili "fruštukovao" kako bi rekli mi lale jer kod nas se to može i više puta na dan ... baš. Na koncu sam još morao na "belu vešalicu", i još svašta pride kod Miće. Mislio sam da sam za dan pred utrku malo pretjerao sa svime ali i da je tu kraj. Tješilo me jedino da je bilo tek malo prošlo četiri kad smo krenuli nazad u hotel i da ću se sad na miru odmoriti jer je sva ekipa na zadatku u "Carevoj ćupriji". Ne lezi vraže. Zov ekipe i našeg predsjednika(ne onog pokojnog njega ću kasnije spomenuti) koji je usprkos svemu ipak nekako došao da bude sa nama u Beogradu je prevagnuo i eto mene u "Carevoj ćupriji". Još malo barem pive, nije na odmet. Prije spavanja još koja "kap za oči" i sutra ako ništa drugo neću biti tako lagan da me otpuše ni malo jača košava sa Brankovog mosta. Možda čija sjemenke ujutro naprave čuda pa se kako kaže Erol "istovarim" kao krava. Predjelo je bilo dobro ako se to može reći kad tako pretjeraš da nema više mjesta za glavno jelo. Vidjet ćemo sutra.

Glavno jelo
Najbolje je za maratonca na dan utrke kad dan počne sa sranjem. Što više to bolje. Jack Daniels tablice za moj rezultat i okvirnu težinu od 65 kg kažu 2 minute po kilogramu. Eto gdje je otišao rekord iz Ljubljane. Zapravo gdje nije. Meni je dan počeo kao sranje zapravo već noć. To je značajna razlika nije samo semantika šija - vrat. Onaj k..c od mog kuma je prvo zujao po Skadarliji do iza ponoći, ja se totalno zabrinuo i nisam mogao spavati. Kad sam ga nazvao ne javlja se ali ubrzo nakon toga je došao pa opet izašao kao nešto da prigrize. Tako da nisam baš ni spavao. Ujutro se prvi nadigao valjda u pet. Sat vremena se tuširao kao patak. Sigurno je obavio i sve ostalo važno. Dok sam ja došao na red mene je već red prošao, a već smo morali da se gibamo jer autobusi su vozili samo do željezničke stanice. Trebalo je doći malo ranije da ne uletimo u neku gužvu sa odlaganjem stvari i sličnim kenjažama koje prate velike maratone. Srećom Beogradski, neka mi ne zamjere ipak nije veliki, osim ako nije po onoj "što dijete zna što je to sto kila". Opet su nam uletili neki vodiči trkači i prečicom smo bili tik tak kod "Pošte" gdje smo čekali dio ekipe koji je bio malo razbacan po Beogradu. Sve sam krivo uradio još u pripremi. Jednom riječiju, usrao sam ... kamo sreće da sam se. Pred onim kabinama je već bio red kao na šalterima za premjeru Ratova zvijezda ali ispred jednog pored fontane se ukazala rupa i taman da uletim kad izlazi lik sa uskličnikom na licu i ispali "ovde se neko razneo". Dok sam se ja nećkao uletio je Neno i sve mi je bilo jasno kad je izašao. Bio je sretan ko pas što je vidio tako nešto. To je kao da vidite jedno od svetskih čuda, piramide ili tako nešto. Čova je usrao sve od poda do stropa u jednom potezu-mlazu. Umjetnik. Stao sam na ulaz bez da zatvaram vrata i vatrogasno ispalio mlaz negdje preko te umjetničke instalacije. Još mi je bilo jebeno hladno ali ovo mi je uljepšalo dan. U Beogradu je sve opušteno toliko da nemaš nikakve frke ući u boks gdje god i naše cure su se nabile napred do kenijaca valjda da opipaju imaju li uopće guzice ispod onih preširokih trkačkih šorceva. Mi smo se zadovoljili nekom pozicijom gdje nije bilo gužve, a iznad nas na izbetonitanim "saksijama" za zelenilo je stajao "el presidente" Ozi u žutoj jakni i nategnutim novim dresom Maraton Uljanika preko. Nek se vidi raskoš. Dok nas slika u očima mu vidim tugu što nije dolje sa nama nabrijan ko bik na crvenu krpu da odradi svoj 99-ti maraton. Poslje toga bi sigurno trčao stoti sa cijelim klubom u pratnji ko na romskoj svadbi. Opet mi se počelo pišati ili je to bio općeniti pritisak sve one hrane koja je ovih dana ušla. Ali čim je stratalo sve je to postala potpuno nevažna priča. Čuo sam neku trubu, vidio kao oko mene pogledavaju na sat i znao sam da su već krenuli. Dobro je da nismo žurili jer su po sredini ceste stalno bile neke prepreke i te saksije, a nisi vidio kud ideš jer ih je previše špartalo lijevo desno kao da ne znaju kamo bi sa sobom. Polako, daleko je Novi Beograd, a Zemun još i dalje. Ja i Slaven smo odlučili trčati zajedno dok možemo zajedno, a poslje kako bude. Zato smo povicima ohrabrenja ispratili Ljubu i Dražena pomalo se kotrljajući nizbrdo prema Brankovom mostu. Već nakon mosta smo prvo ugledali Irenu u svojoj čuvenoj suknjici odmah iza mlade Mateje. Pomislio sam da su možda prebrze ali smo zapravo mi kasnili za strartom pola minute. Poželjeli smo im sreće i polako upadali u onaj pravi ritam za početak. Još smo pokupili i Danijela koji je znao da neće moći tako trčati ali je stisnuo zube i rekao: idem sa vama da bar malo trčim sa "didom". Trčao bi on i ispred dide samo da može više trenirati. Još je ova dva dana bio totalno komiran i čak imao tmperaturu. Tih par kilometara su mu već bili previše ali izdržao je maraton do kraja i to razlikuje prave trkače i ljude od običnih. Rekli bi istrijani "krepat ma ne molat". Još smo na trenutak vidjeli Ljubu i Dražena kako se vraćaju preko mosta na Adi dok smo mi bili prema kraju. Znači držali su solidan tempo i njima cilj u polumaratonu nije bio više jako daleko. Mi smo ulazili u fazu kad se još treba kontrolitati da ne ubrzavaš ali varijacije zbog vjetra i prelaska mostova su ipak bile neizbježne. Nakon osamnaestoga više nas nije preticao nitko, a mi smo polako dostizali manje grupice ili pojedince no orjentira ispred je bilo sve manje. Srećom da je Slaven bio tu, popizdio bi od dosade. Ipak moram pohvaliti publiku od koje sam se možda čak malo i umorio dajući klincima pet i otpozdravljajući. Sve je izgledalo rutinski. Izmjenjivali smo međusobno vodu iz boce dok je on ili ja otvarao gel, upute i informacije o tempu. I onda su nam se prikrpila dva tipa koje smo prošli ali je meni bilo jasno da bar jedan neće daleko jer je puhao glasnije nego lokomotiva ali su nas držali bez obzira što sam ja pomalo i bez razloga varirao tempo. Nisam primjetio da je to isto mučilo i Slavena, pa je nakon jedne promjene tempa kad sam odlučio spustiti nakon 28 kilometra ispod 4:30 samo viknuo: idi "coach" ja ne mogu više pratiti. Nisu niti ona dvojica i on je rekao da su ubrzo oboje pukli. Opet sam bio sam ali do kraja je sve više izranjalo usporenih trkača koje sam dosta brzo prolazio no nekoliko je imalo sličan tempo kao i ja. Kriza je došla iznenada već na laganom usponu nazad na Brankov most stalno sam kalkulirao kako ću sa onom uzbrdicom i potpuno se posvetio tome bez da vodim računa o tempu. Tempo je ponovo pao iznad 4:30 i samo je bilo nepoznato koliko će pasti taj zadnji. Pola minute, minut. Više nije bilo važno. Samo da stignem. Odvojio sam glavu od nogu i one su sad imale samo jedan zadatak. Izgurati tijelo do gore, a ja sam već bio tamo u cilju ispijao pivce okružen ... Više nisam osjećao povremene čarke u desnom listu niti umor Sad je sve samo stvar nogu, a one idu same kao kokoš kad joj moja baba odsječe glavu, a ona se iskobelja i počne juriti dvorištem. Tako sam i ja trčao do cilja u susret sebi i uspio po treći put. Nije bilo dovoljno rezerve za osmjeh fotografu ili za "pet" sjajnim dečkima i djevojkama iz ekipe 442 na Brankovom mostu ali takav sam ja trkač, idem do kraja. Možda jednog dana.

Desert
U cilju me dočekala moja sestra i ona sestra ... isto samo ..., nema veze i još jedan mladić koji je došao ispred mene iz Bosanskog Broda. Nisam mu zapamtio ime ali slikali smo se skupa u onoj kućici od Intersporta. Samo još nisam našao te fotke i nisam siguran kako ću da ga kontaktiram. Čudno kako u pet minuta razmjeniš toliko toga o trčanju, a osnovno zaboraviš. Moj mozak nije baš nešto radio i ono bezalkoholno pivo nije bilo baš nešto što bi odabrao za oporavak ali nije bilo gužve za dobiti pivo. Dok nije stigla limenka zaječarskog, onda sam osjetio da se mozak ponovo konektirao i bolovi u stopalima te još neke sitne boljke su postale malo realističnije. Znači nisam hodao onako kljakavo bez veze. Do dolaska kod šatora za garderobu sam već saznao kako hodati da ne boli previše ali da ne izgledam kao da sam se usrao u gaće. Na moje iznenađenje kad sam ušao u šator za presvlačenje neko me zazvao imenom ali odmah dodao "dida" jel? Onda je svima objavio: ovo je onaj bloger "dida" što ga Saša stavlja na svoj blog. Bilo mi je malo neugodno ali ipak drago iako sam iz ne znam kojeg povoda odmah pomislio na onaj vic o John Wayne-u(Đon Vejn kauboj) kad ulazi u "vecu". Malo smo razmjenili utiske o utrci, pozdrave i ja sam bio spreman za desert. Englezi kažu "deserve" za zaslužio. Ja sam mislio da možda dezert ima veze sa time, a ja sam desert svakako deserve-irao i odmah sam se bacio na nadoknadu svega što jesam ili možda i nisam izgubio na utrci. Počeli smo sa "Lavom" odmah pored šatora i dok se čekalo da svi završe bili smo gladni usprkos grickalicama, takosima, čokoladicama i svemu što se utrpavalo. Pivo otvara apetit, kažu zbog vitamina B! Nekako smo se dovukli u koloni sa malom rijekom ostalih trkača ranjenika do željezničke pa opet busom u dnevni boravak po još jednu terapiju kapima za oči. Toliko da predahnemo jer treba se popeti liftom do petog kata. Najradije bi ostao ležati nogama uzdignutim na zid namazan konjskom mašću ali zov neobuzdanog jedenja i pijenja je bio prejak. Dečko iz kafića nas je uputio u dobar restoran u kojem smo napokon saznali što je to prava mjera za dobru klopu. Ja sam se borio sa čudovištem u mom tanjiro oko pola sata i predao se prije kraja i nakon drugog crnog pšeničnog piva. Za dezert nije bilo više ni milimetra. Slaven me u toj bitci potukao do nogu, a još sam veće komplekse dobio od mog kuma koji je savladao beštiju duplo veču od moje i od nje ostavio samo kost na kojoj nebi našao mrvu mesa niti mrav. Onda je naručio krempitu beličine socijalističkog solitera bože sveti, a ja mislio da sam vidio sve. Zamislite, tek je bio drugi u kategoriji mislim da bi na utrkama trebali imati neke druge kategorije osim po godinama. Bilo bi tu svakakvih rekorda. No kralj večeri i općenito kad je u pitanju kombinacija koju Erik toliko promovira: "Jedi - pij - trči" je Neno. On je već na Brankovom mostu bio na drugom pivu. Ona prije starta ne računamo ali kad je stigao sa jaretine pod saćom i tko zna koliko pive uništio je reputaciju mog kuma u ekspresnom roku. Onda su ekipa objavili da idu u život. Mi malo manje orni smo otišli u dnevni boravak na još jedne "kapi za oči" prije spavanja. J..ga puhao je jak vjetar taj dan i oči su bile jako nadražene. Moram još puno trenirati da budem maratonac kao Neno ili Irena, a možda su to kod mene ipak godine. Šlag na torti je bio povratak u euforičnom raspoloženju sa obaveznom posjetom "Kući cveća" kod našeg drugog predjednika(nije Ozi već onaj drugi) gdje smo vidjeli dosta trkača sa maratona. Prepoznaju se po čudnom hodu ali jednog sam odmah uočio još na utrci i sad upoznao. Pobjednik u kategoriji 65-69. i prvak svjeta u maratonu za vatrogasce u svojoj kategoriji iz San Lazzaro kod Bologne. To je par kilometara blizu Castel San Pietra gdje je firma za koju radim. Zapamtio sam ga jer je imao crveni dres "Vigili del Fuoco" San Lazzaro.  Do kuće smo još morali probati naći u hrvatskoj klopu koja će bar malo biti dostojna one zadnjih dana i na moje zadovoljstvo našli smo mjesto gdje se odlično jede za malo para. A kući žena čeka sa večerom ... J.. kad se mora treba stisnuti zube i pregrmiti. Vaga je rekla 68 kg. Juhhuuu toliko nisam imao od kad sam počeo trčati ili na saldu tri više nego prije odlaska. Još kažu kako od maratona mršaviš jer potrošiš xx kilokalorija(ja oko 3000). Sve se to da nadoknaditi samo treba i to trenirati.