Crna rupa

  Obično utorkom trčim tempo, a četvrtkom nešto brže ili na stadionu. Kad sam pri kraju sa pripremama za maraton taj tempo se uspori na maratonski ili malo brže od toga ali ga malo produžim. Zbog puta sam morao maratonski tempo odraditi u ponedjeljak i nadati se da ću do četvrtka stići nazad. Klince nisam skoro uopće vidio osim u nedjelju. Dok ja završim posao i odradim trening oni su već u krevetu. Još i taj glupi sastanak za koji moram voziti skoro hiljadu kilometara. J.. kad je Pula postala slijepo crijevo i potpuno je nepovezana sa svijetom. Sa onim brzim katamaranima sam bio u Cerviji za manje od dva sata i od tamo do Bologne me netko iz firme prebaci dok kažeš keks. Ovako se taljigam sav usran između gomile kamiona i samo čekam kad će opet nešto otpasti i pomesti me kao što mi se to jednom desilo. Tada shvatiš da ništa u životu ne možeš kontrolirati osim donekle svoga uma i tijela. Čak ni to nisi u stanju uvijek.
Za trpljenje "njegovog visočanstva" išijasa sam izmislio neku vrstu treninga izdržljivosti na bol. Tako sve lakše podnesem i još kažem sebi: bravo, izgurao si cijelih 102 kilometra bez da staneš .. častim te pivom kad se vratimo!
Iako sam taj tempo od deset kilometara u ponedjeljak trčao brže nego prije dva tjedna(4:29/km) i duže za 4 kilometra ali malo sporije nego prošli tjedan(4:21/km) sad je prosječni puls bitno opao. Skoro da sam bio zadovoljan ali sva ta situacija i nervoza oko puta pa i maratona me bacila u neku depru. Kao da sam upao u crnu rupu iz koje nikako da se iskobeljam. Znanstvenici ionako tvrde da nema izlaska jednom kad se prođe "horizont događaja". No neki smatraju da je to ulaz u neki drugi svemir. Ne znam, pričati ću vam kad se vratim he, he...
Zbog išijasa sam na put ponio moju omiljenu tenisku lopticu i valjak tako da sam prije spavanja opako izmasirao sve neuralgične točke i zaspao nakon dvije tri stranice knjige. Digao sam se oko 6. Iako je vani bilo malo slinavo i još mračno otišao sam na lagano istrčavanje. Nadao sam se samo da neće pljusnuti jer je izgledalo tako. Uostalom ne znam kad me je to spriječilo da trčim, nikada.
Kako sam se malo udubio u misli prošao sam točku do koje obično trčim i nastavio prema selu Civichella. Možda zato jer je nakon te točke sve bilo uglavnom malo nizbrdo, a ja se nisam još niti pošteno ugrijao. No za nazad je ipak uzbrdo ili bi po teoriji trebalo biti. Kraj kojim sam trčao je jako pitom i malo valovit ali ta cestica je uglavnom ravna i ide udolinom između brda koja su sva u vinogradima. Nije čudo da se oko Castel San Pietra jedan predio zove "Toscanella"(La Tuscanèla in romagnolo). Tamo ima vinograd meni jedan od boljih talijanskih vinara Umberto Cesari. Razmišljajući o vinu i tome kako bi trebao posjetiti taj podrum malo sam zabrazdio i napravio preko 10 kilometara. Tempo je bez ikakve namjere da žurim bio oko 5 minuta(5:02/km). Zato me iznenadio jako nizak prosjek pulsa(134), skoro kao kad sam bio u najboljoj formi. Možda je to tako u tom drugom svemiru.

Taj dan mi je raspoloženje digla i spoznaja da se odmah popodne mogu vratiti jer sam već u utorak obavio sve potrebne konzultacije. Nakon sastanka malo sam popričao sa gazdom i mojim starim prijateljima pa sam bio slobodan da odprašim nazad. Istini za volju trčanje u 6 ujutro, slab doručak i neka južina koja se digla nisu mi baš išli na ruku. Još sam se osjećao umoran i pospan kao i većinom zadnjih tjedan dva. U mislima stalno brinem brigu dali mi se anemija opet malo pojačala. Kakvog bi to moglo imati utjecaja na utrci. Kad se ustanem malo mi se zacrni, osjećam neku nervozu u nogama i kad ležim stopala mi ne miruju. Jedan od znakova anemije su i nemirna stopala, a tu su još i moji nokti koji uporno uzdužno pucaju iako ih stalno šišam do daske kako bi to spriječio. Jedem mnogo više nego inače i prvi put u završnoj fazi treninga imam dvije kile više(66) i to će me koštati sigurno par minuta. No to me najmanje brine.
Jučer sam bio u nedoumici što da odradim i nametao se malo brži tempo na stazi ili po cesti. Zbog umora i još polu probavljenog ručka sam ipak odlučio ostati na stadionu jer tamo mogu prekinuti kad god hoću i opet sam na skoro istom mjestu gdje sam i bio. Ne moram se vraćati do auta ili kuće. Nikoga nije bilo tko bi mogao da me prati pa sam na koncu odlučio opet trčati na osjećaj tempo oko 4:10/km. To bi recimo bio malo sporiji tempo nego moj LT tempo kad sam u dobroj formi(4:08/km). Kako ne bi smetao mladim dečkima iz AK Istre koji su tutnjali stazom kao brzi voz ja sam se bacio u zadnju stazu i bez mnogo gledanja na sat nakon dva tri kilometra zagrijavanja probao otrčati 6 kilometara tempa po osjećaju. Umjereno jako. Prema Jack Daniels-ovim tablicama i mom rezultatu u Ljubljani od 3:10, LT tempo bi trebao biti 4:15/km dok bi puls trebao biti od 150-157. Ja smatram da je obzirom na moje ostale kraće utrke realniji LT tempo od 4:08/km. To uostalom pokazuje i jučerašnji tempo jer niti nakon 6 km u tempu 4:11/km puls mi nije prešao 157, a prosječno je bio 156.
Osim prvog kilometra koji je bio mrvu brži ali puls još nije dosegnuo stabilnu zonu varijacija tempa je bila +/- 1 sekundu po kilometru, a pulsa od 155 do 157! Što ćeš kad sam picajzla. I to skoro bez gledanja na sat. Po tablicama sam tu negdje blizu maratona od 3:12 ali to su samo tablice. Prvi put su mi davale maraton od 3:15 do 3:20, a kad sam uhvatio balon "3:15" nakon 25 kilometra pomislio sam: ma tko ih j... ja sam car i idem naprijed. Poslije sam bauljao kroz cilj i srušio se kao klada ali tek nakon što me frend uslikao ... reci sir ... klik ... hvala ... bum! Ja u "knock down-u". Takve su mi bile i noge, ko dva drveta. Bar pola sata sam hodao kao da me razguzila cijela regimenta. Ipak sam avansovao skoro dvije minute. "Moglo je i svršit gore". Jednom će mi se možda i to desiti no do tada .. ma ne, neće u Beogradu ... valjda.