Nakon ozljede ahilovih tetiva kod tog prvog trčanja prošle su tri mučne godine godine u pokušajima da se riješim raznih bolova i ozljeda koje se lijepile za mene kao krpelji.
Prvo je na redu bilo desno koljeno. Dijagnoza chondromalacia patellae dex. i savjet ortopeda: ne trčite, igrajte golf... ma možeš misliti. Zatim su uz sve moguće prolazne bolove slijedili i veliki problemi sa kožnom alergijom(purigo simplex) i kad sam napokon pomislio da je svemu kraj i bio nakratko miran i zadovoljan, odlučio sam operirati i drugu nogu(vene).
Nisam ni slutio da će me to baciti u još jedan ponor ozljeda. Prerani pokušaj povratka trčanju rezultirao je plantarnim fasciitis-om i opet sam bio na početku!
Već sam mislio da je gotovo sa mojim trčanjem(maratonom) i za 2014 godinu, kad je došlo do iznenadnog poboljšanja stanja sa stopalom. Kad se to točno desilo nemam pojma? Bio sam u selidbi i dosta na putu i nisam baš mnogo trčao. Tako da sam tek u ožujku 2014. počeo redovno trčati, bar 4 puta na tjedan i podići duljine iznad 10 kilometara. Odmah sam potražio polu maraton u blizini Pule, a maraton sam ostavio za jesen i dao sebi obećanje da neću više forsirati i rizikovati probleme sa zdravljem.
No problemi dolaze i bez trčanja. Kako sam se tek preselio u novi stan uslijedio je i period intenzivnog nošenja stvari, paketa, ormara i koječega, a prestao sam i sa svojom prvom jutarnjom rutinom. To su vježbe koje mi je prije više od 20. godina prepisao dr. Peharec za moje probleme sa leđima.
Bol se prvo pojavila kad sam išao autom na službeni put u Bolognu i "pametno" odlučio da ne treba stajati osim za “benz” na našoj benzinskoj. Zadnjih stotinu kilometara desna noga i mišić stražnjice bio je u agoniji(išijas). Nastavio sam trčati usprkos blovima sve do dolaska kćerke i unuka pred Uskrs. Tad sam se totalno ukočio. Alex je već prilično velik ali se još sa velikim entuzijazmom penje po "didi", a i Nina iako ima već 7 zna da se objesi oko vrata. Uz to sam imao nezgodu sa jednim okom i povez i eto opet ništa od trčanja. Bi rekli englezi "shit hapens". Ja sam već svima koji su me svih ovih godina uporno propitkivali zašto se ne pojavim na nekoj trci objavio da idem u Rovinj na Popolanu(polu maraton) i nisam više imao kud. Odlučio sam da trčim i točka.
Prva utrka(polu maraton)
Noć prije utrke nije prošla dobro. Iako sam legao ranije, san nije dolazio ni pod razno. Tijelo kao da mi je gorjelo. Taj dan nisam ništa teško jeo niti pio alkohol, no bila je dosta jaka južina. Ja jesam polu dalmatinac ali nikad na mene južina nije ostavljala nikakav dojam, da ne kažem da me ne tangira. Još se u igru upleo i uporni vrlo lukavi komarac koji mi je zujao oko uha kad god bi se primirio. Pokušao sam par lovnih ekspedicija ali bez uspjeha. Zatim sam se malo seljakao na balkon gdje je bilo ipak neugodno vjetrovito, pa malo na sofu u dnevnom. Spavanje je dakle bilo nula bodova. Rano sam se ustao puno prije namještenog alarma i odlučio za uobičajeni jutarnji ritual.
Turska kava, chia, med i limun. Smazao sam jednu bananu, jednu energetsku pločicu sa suhim voćem i žitaricama, popio malo vode i "Via Rovigno".
Nakon prijave i odluke što ću obući sva napetost je nestala. Kao kad sam bio mlađi ništa me nije više brinulo("Ma non me frega niente").
Nije bilo puno trkača na startu, svega 80 trkača na polu maratonu ali su onih stotinjak trkača na 5 km napravili ipak priličnu gužvu na startu. Kad sam začuo pucanj bio sam iza zadnjeg od zadnjih. Jednostavno nisam se snašao, a utrka je krenula. Adrenalin nula bodova, jedino sam bio malo "napižđen" jer sam do izlaska iz uskih ulica Rovinja morao ići sa onima kojima se očito nije žurilo. Kad smo izašli na širi dio počeo sam trčati nekim svojim tempom ali nisam znao koliko je to bilo brzo jer nisam imao blage veze koliko trebam trčati, niti imao uvid u to tko što trči. K vragu svi su imali brojeve na prsima. Plavi su bili za polu maraton, a bijeli za 5 km. Morao sam prvo da ih preteknem pa da pogledam.
Zadovoljio sam se tempom kojim sam preticao trkače, a mene nije nitko.
No kad sam izašao na dio gdje su se odvajali trkači na 5 km, vidio sam da su mnogi polu maratonci već dosta odmakli i da se kolona prilično rastegla.
Tada sam ubrzao i krenuo po one koje sam vidio. Do prve okrjepe(ako netko zna neki lijepši hrvatski izraz pomoć "plizzz..") nakon 5 km njih dvoje troje ali nisam imao blage veze koliko ih uopće ima ispred, a koliko iza.
Na prvoj okrjepi ... ili što god sam odlučio uzeti malo vode iz plastične čaše ali ispijanje u trku nije mi baš išlo. Uglavnom malo je ušlo, ostatak je bio po meni ali ionako mi nije ni trebalo, pa nisam više niti pokušavao. Na treningu nikad ne uzimam vodu i vrlo sam otporan na nedostatak. Osjećao sam se dobro, osluškivao sam naznake bola od išijasa ali nije se javljala. Disanje je bilo i previše opušteno, a to je bio znak da ne idem dovoljno brzo.
Slijedeći cilj mi je bila jedna mlada dosta krupna djevojka koju je stotinjak metara ispred mene pretekao niski trkač sa čudnim načinom mahanja(veslanja) desnom rukom. Brzo sam je stigao jer je izgleda imala nekakvu krizu. Kad sam je dostigao pitao sam je dali je prvi put, samo je odmahnula glavom, a na upit koliko ide rekla je oko 1:30. No ja sam ipak sumnjao da je naš ritam tako brz pa sam rekavši joj da mislim kako smo sporiji krenuo ispred i pozvao je da drži moj ritam ako želi i da idemo po "skalp" onoga što ju je pretekao. Možda sam je zaribao ali ona me je pratila sve do povratka u Rovinj i ulaska u ACI marinu. Trkača koji ju je prešao smo sustigli i prestigli. Kad smo nakon marine sa šetnice skrenuli uzbrdo kroz šumicu više ih nisam čuo iza sebe ali se nisam osvrtao jer je ispred mene bila još jedna žena koja je sustizala jednog trkača, a ja sam se približavao obojici. Drugih trkača više nisam mogao vidjeti. Pratio sam kako ga je dostigla, a i ja sam već bio na manje od sto metara. Onda smo sišli ponovo na stazu “Punta Corrente” prema ACI-ju i tada sam na nizbrdici osjetio jaku bol koja se kroz desni mišić stražnjice pružala prema zadnjoj loži butnog mišića. Grozničavo sam u glavi razvijao scenarij daljeg razvoja utrke i pokušavao dokučiti koliko još do cilja. Nisam niti primijetio da je trkačica koju sam pratio pretekla trkača ispred sebe i jednostavno nestala, a razmak između njega i mene je ostao nepromijenjen. No na ulasku u ACI marinu sam znao da ću ići dobro ispod 1:40 što je bio prvobitni cilj, pa nisam htio riskirati dalje pogoršanje, a i bol je postajala sve jača.
Na rivi su me dočekali prijatelji uz glasno bodrenje i više nije bilo nikakve dvojbe to je to ... nema nikoga blizu iza mene, bez žurbe rutinski i vrlo zadovoljan sam prošao kroz cilj.
Na cilju su me dočekali da mi čestitaju brojni prijatelji i neki ljudi koje sam sretao na trčanju u šumici. Neke sam i pozdravljao ali nisam im znao ni ime. Kad je objavljen rezultat saznao sam da sam bio ukupno sedamnaesti i drugi u kategoriji od 51 do 60 godina sa vremenom 1:33:05. Nije loše za didu sa išijasom! Prva stepenica prema maratonu je bila savladana.
Do podjele medalja već je nestao sav umor i bolovi, osim naravno išijasa i manjeg žulja na palcu. Najbolje od svega taj dan je ipak bila mala pivica na predivnom proljetnom suncu koje se napokon ukazalo i društvo: moja ponosna žena i dragi prijatelji. Što ćeš bolje i ljepše od toga.
Nema komentara:
Objavi komentar