Najveći krivac za ovakav zaokret u životu svakako je on. Davno zatomljena želja, zaboravljen san koji se odjednom rasplamsao i zasjenio gotovo sva događanja u mom životu. Zato moram bar ukratko(koliko to može biti) pokušati opisati kako je protekao(skraćena verzija iz mog trkačkog dnevnika).
Došao je napokon i taj trenutak zapalili smo za Ljubljanu još u petak popodne. Moji "slovenci" su sve organizirali i ja sam trebao samo da otrčim tih 42 i nešto sitno. U petak, fina večerica kod Luane i Slavka u ambijentu punom slika. Ujutro su žene naravno išle u BTC šopingirati, a ja i Slavko prošetali po startni broj i pogledali šta ima na "Rastavišču".
Nakon toga sam odradio još jedno bezvezno ali kao obavezno trčkaranje u Tivoliju i popodne na ručak kod Gašpera koji je malo potrajao ali je vrijedio svakog trenutka. Zbog ugodnog društva sam se opustio čak i popio malo vina. Pričali smo viceve što je u zadnje vrijeme rijetka pojava, pa iako smo se naravno dotakli i politike nije bilo uobičajenih konfrontacija već smo se više oko toga zezali.
Za čudo uspio sam relativno brzo zaspati. I iako sam se budio dva puta zbog mokrenja jer sam malo pretjerao sa vodom kako bi što manje došao u napast da navalim na kabernet, odmah sam nastavljao bez "beda".
Na ruku mi je išlo i pomicanje sata tako da sam ujutro bio odmoram i imao vremena za sve one stvari koje treba obaviti prije utrke .. ma znate koje ne treba valjda i to crtati. Sve je bilo za pet.
Došli smo(ja i moja totalno zabrinuta žena) malo rano kod startnih "korala", bilo je prilično hladno ali sunčano. Prvo sam pokušavao naći nekoga od mojih Uljanikovaca ali nigdje poznate face pao sam ušao u drugi koral za one sporije od 3:10. Malo me kopkalo gdje staviti čip i iako sam pravilno pomislio da bi trebao biti na tenisici prvo sam ga stavio u džepić na rukavu majice. Dobro da sam primjetio da drugi imaju čip na tenisici pa sam brzo ispravio kobnu grešku. Ubrzo se koral napunio i morao sam prestati trčkarati gore dolje već sam ostao negdje na gornjoj polovini. Moja žena je skužila da me nema pa je uskoro došla do ograde, a ja sam joj dobacio ekstra majicu i kapu jer mi više nije bilo hladno. Stajali smo tako dosta stisnuti ali bez guranja neko vrijeme. Osječao sam toplinu tjela koja su me okruživala, a malo i mirise(da se ne izrazim gore). Tada su su se začuli bubnjevi i siloviti ritam. Osjetio sam kako mi se od peta pa do vrha glave dižu žmarci i ježi koža. Momak pored mene smirenog izgleda sa zagonetnim smješkom me upitao: prvi put? Odgovorio sam: zar se vidi. Samo je potvrdno kimnuo glavom, pružio mi ruku i rekao: "srečno".
I onda je krenulo. Strpljivo sam tapkao u mjestu čekajući da se masa ispred pomakne i pažljivo popunjavao prostor ispred sebe pazeći da nekog ne ugazim. Bio sam čudno miran i priseban te startao Garmina kad sam prošao startnu crtu.
Postepeno sam ubrzavao bez veće nervoze i pokušavao što prije ući u pravi ritam birajući rub ceste i praznija mjesta u gomili trkača. Za čudo kad je Garmin zabipao prvi kilometar išao sam gotovo točno koliko sam planirao ta prva dva tri kilometra dok se ne ugrijem, a to je bilo 4:40. Nakon tog prvog više se nisam vratio iznad 4:40 sve do krize ili kako ga zovu "zida" nakon 35-og kilometra. Taman kad sam se malo opustio počeo sam osjećati laganu bol ispod ošita("bodac"). Odmah sam se sjetio članka koji sam nedavno pročitao o tome i pokušao nekoliko puta snažno izdahnuti, pokrenu ošit gore dolje te promjeniti ritam udisaja na drugu nogu. Još sam bio odmoran i nije bio problem povremeno zaustaviti disanje pa je izgleda to urodilo plodom. Vrlo je čudno da mi se to dogodilo jer se ne sjećam da sam ga imao ovih zadnjih nekoliko godina. Možda sam ujutro uzeo previše tekućine? Odlučio sam da ću piti manje barem prvih nekoliko prolaza za osvježenje.
Atmosfera uz stazu je bila nešto za mene sasvim novo i nestvarno. Kao da me nosila vodena struja ali sam se ipak suzdržavao i nastojao ne ići brže od 4:30 po kilometru. Nakon svakog kilometra koji je bio brži malo sam korigirao. Osluškivao sam signale i naznake problema sa leđima i ništa se nije događalo, a kilometri su mi zbog te mase trkača i odzravljanja divnoj publici prolazili nevjerovatno brzo. Cijelu utrku nisam vidio niti pretekao nikoga od mojih Uljanikovaca i to mi je bilo "ful" čudno jer ih je dosta trčalo i trebao bi bar nekog preteći. Pomirio sam se sa time da trčim sam sa svojim mislima i brigama isto kao na treningu, pomalo tužan jer nisam vidio niti nikoga od prijatelja koji su me trebali dočekati na osmom kilometru.
Poslje se ispostavilo da su zakasnili i vidjeli su mi leđa, a bio sam prebrz da me sustignu. Ubrzo nakon odvajanja polu maratonaca sam sustigao i "zeca" sa balonom 3:15 i bez mnogo razmišljanja odlučio da gledam svoja posla i ne trčim u skupini te da ga prođem. Kad sam došao do grupe italijana kojih se sjećam još sa početka trke jer su bili jako glasni, malo sam popustio i trčao iza njih. Ušli smo u dugačku ulicu potpuno otvorenu vjetru koji je neugodno puhao u prsa.
Dvojica od italiana su počela padati u ritmu, a treći je odmicao i vikao na njih "idemo idemo još je rano za popuštanje". Kao da je govorio meni, izašao sam iz zavjetrine njihovih leđa i krenuo ali mi je bilo glupo trčati iza njega pa sam mu se pridružio i trčao pored. Jedan od dvojca koji je zaostajao je psovao:"che vento di merda forte"(koji usrani vjetar) Dobacio sam u šali na italianskom: "none vento forte, siete voi deboli"(nije vjetar jak, vi ste slabi).
Ne znam zašto sam to rekao jer je i meni dosta smetao vjetar.
No reakcija trkača pored mene je bila pozitivna. Nasmijao se i rekao: "u pravu si". Zapodjenuo sam razgovor: od kuda si, kako se zoveš .. Negdje sam čitao da nije baš pametno pričati sa trkačima koji trče sa tobom ali taj momak(Turi Sambo iz Vicenze) koji je inače bio šutljiviji nego ostala dvojica mi je bio simpatičan. Razmjenili smo imena i pitao sam ga koje vrijeme je planirao trčati da znam dali da pratim jer smo se sad već nekoliko kilometra spustili ispod 4:30. Rekao je da on ide oko 3:10, a na moju neodlučnost da nastavim tako brzo rekao je: ne nemoj popuštati ideš jako dobro ili kako je rekao "sei molto fluente". Na tridesetom kilometru mi je dobacio da nastavim tako, a on će ipak probati sačekati svoje kompanjone koje je očigledno namjeravao dovući do nekog rezultata.
Fakat do 32 km sam bio ko mina, davao sam pet svakom klincu koji je naišao, a kad sam kod mosta vidio moju navijačku ekipu i Gašpera sa natpisom: "Ivo Care 2:59:59" pukao sam od smjeha.
Ukrućenih nogu i teturajući se pokušavao sam se domoći nekog mjesta gdje ću odagnati bujicu bolova koji su navirali kao horde avara iz svakog kutka moga tijela. Nigdje nikoga da me pridrži. Već kad sam odlučio da legnem pored nekog drveta uletio je Lado i pridržao me.
Kad me je Zemira sva uzbuđena upitala koliko sam išao, sjetio sam se da nisam zaustavio Garmina. Tad je bio već na 3:16. Dok su moji navijači i žena sa odjećom stigli ja sam progutao bocu Zale i još jednu malu Radensku sa limunom ali valjda zbog šoka se nisam mogao prestati tresti. Zemira je skakutala sva uzbuđena i stalno ponavljala: koji si stigao .. koji si stigao .. ja moram ići vidjeti.
Kad se vratila bila je još više euforična gotovo da je vrištala: prvi si Ivek prvi..
Vrijeme 3:13:14 i prvo(189 mjesto muški) mjesto u kategoriji "H"(rođeni 1950-1954).
Nekako sam smogao snage otići do šatora po pehar i medalju ali nisam imao snage ni strpljenja sačekati nikoga od mojih Uljanikovaca. Neke koji su ranije završili polumaraton sam čuo malo prije ciljne ravnine jer su me glasno bodrili ali nisam bio siguran tko je sve bio. Prepoznao sam jedino glas Šajatovića. Doslovno uguran u trenirku i nekoliko jakni od prijatelja uz pomoć žene odlučio sam hodati do Slavkovog stana kod pivovarne Union gdje smo spavali, da se istuširam i presvučem. Putem sam bez pogovora gutao sve sve što mi je žena trpala u usta, čokolade, tablete protiv bolova još vode još...
Hodanje je umanjilo bolove i prestala me tresti groznica i tek tad mi je polako počelo dolaziti u svijest da sam ostvario nešto tako važno i željeno: postao sam maratonac! Zašto sam toliko čekao?
Divno je bilo ponovno se podsjetiti i toga da svi brojni prijatelji koje imam i koje kao kakvu životnu prtljagu vučem tolike godine sa sobom, nisu samo prazni koferi ili balast.
To pre često zaboravljamo. Danas su se veselili kao da su oni pobjedili, a za mene i jesu.
Nema komentara:
Objavi komentar