Kako je teško trčati kao puž

  Opet sam malo šarao i hokus-pokus-irao sa treningom samo da preskočim činjenicu kako ne bi trebao više vući vraga za rep i kako bi trebao otići kod doktora zbog konstantnog problema sa donjim dijelom trbušnog zida. Taj problem se stalno vraća na jelovnik još od završnice Zimske Lige u Pazinu. Posljedica tog experimenta(Intervali u četvrtak) ponovo bolovi i pauza u petak. U subotu sam se ustao malo preko volje u osam. Čvrsto sam odlučio: idem puževim korakom, samo da malo razbijem ukočenost. Nisam trčao, puzao sam nevjerojatnih šest i još malo minuta po kilometru ali noge kao da nisu moje. Zapinju za svaki korjenčić, vrludaju, kukovi me rasturaju i imam osjećaj da sam odradio već tristo, a ne tek tri kilometra. Jednostavno nisam mogao doći sebi.  Sutra kao trebam ići dužinu.. ma koju dužinu ovako slinavo nikuda neću stići. Onda me kući(na mobitelu) dočekala poruka: "Sutra skupni trening u 9 na Drenovici, Ozren". Super eto izlike da još jednom izbjegnem dužinu kad sam već ovako kilav.
Dođe i sutra, ja krenuo i skoro kao jučer: malo šteka kuk, malo probada u trbušnjacima ali dok sam došao do Drenovice i dok smo se skupili sve skoro prošlo. Bogami bilo nas je tridesetak, najviše čini mi se onih Elitnih Pulskih Trkača GT(što god to znači) i još par mladih “brzanaca” te četiri dame.
Uhvatio se ja onih elitnih. Zvjezda je već prilično upekla, a ja dan prije zaglavio na Fedorovom rođendanu od 6 popodne(roštiljanje i pivo) do 2 ujutro(fajront uz "This is the end" od Doors-a). Žedan ko pas, ne jedan pas, čopor pasa. I tako malo trčimo, malo pričamo kad ono ispalo da smo ta tri brza kruga(malo više od 9 km) sa svim uzbrdicama odvalili za 4:47 po kilometru, a nisam se pošteno niti umorio. Jedino mi je falilo pivo na kraju, a i to je došlo malo kasnije.
Kad se sjetim subote ... jedino što mogu zaključiti: stvarno je teško trčati kao puž !!!