Intervali(2 dio)

Evo treći dan u Italiji i ništa od trčanja. U nedjelju prije odlaska sam definitivno dovršio razaranje nečega tamo dolje oko prepona i donjeg dijela abdomena što se vuče još od završnice Istarske Zimske lige. Dvadeset i skoro tri km uz 11 km dosta brzih po stazi Drenovica je dovršilo mučenje. Išijas koji me klao od Pule do Bologne mi se sad čini mačiji kašalj. Uostalom sutra imam zakazano mučenje kod jednog poznatog "kostolomca" koji navodno radi u NBA ligi i ima čudotvorne ruke. Ako preživim pričati ću Vam.
Zato u nedostatku pametnijeg posla mogu da nastavim o neobičnim intervalima.
 
Piramida(Pyramid)
Prvi tip je prema autoru(Jason Fitzgerald) multi tempo strukture. To znači da se svaka dionica trči drugim tempom, a pauze su iste. Ovdje je primjer za moju brzinu trčanja na 5 km(približno prema jednoj mojoj utrci na 5,4 km; 20:40; 3:52 min/km). Dionica 400 m se trči tempom trke na 1500 m, a to meni izlazi prema JD kalkulatoru 3:26 min/km. Dionice 800 i 1200 se trče tempom utrke na 5 km, a 1600 tempom utrke na 10 km.

 400m za 82 sek, 400 m lagano trčanje(2 minute)
 800m za 03:06,  400 m lagano trčanje
1200m za 04:39,  400 m lagano trčanje
1600m za 06:28,  400 m lagano trčanje
1200m za 04:39,  400 m lagano trčanje
 800m za 03:06,  400 m lagano trčanje
 400m za 82 sek.

Pravilo da ne treba trčati intervale dulje od 6 minuta ovdje je malo prekršeno ali to je samo jedan interval i nije previše duži pa nema veze. Tko mi je kriv što sam spor!
Ovaj tip treninga je jako koristan i ako trčite utrke različitih duljina te za treniranje promjene ritma.

Drugi tip je prema autoru(Owen Barder). Sve dionice se trče u 5 km tempu, a pauze su polovina intervala trčanja. Opet primjer za 3:52 min/km.

 400m za 93 sek., 46 sek. odmor
 800m za 03:06,  01:33 odmor
1200m za 04:39,  02:19 odmor
1600m za 06:12,  03:06 rest (ovo neće biti lako!)
1200m za 04:39,  02:19 odmor
 800m za 03:06,  01:33 odmor
 400m za 93 sek.

Piramidalna struktura je dobra i zbog toga što se pri kraju trče ponovo sve kraće dionice pa trkačima to pada lakše.

Silazne Ljestve
Sliče polovini piramide, počinju sa najduljim intervalom, a završavaju sa kraćim.
Obično se trče različitim brzinama(5 km, 3 km i 1600 m). Prema treneru Jason Fitzgerald-u ovaj trening vrlo brzo uvodi trkača u vrhunac forme i treba ga raditi unutar 6 tjedana od planirane utrke. U literaturi sam kod istog autora našao i uzlazne ljestve mada nisam našao baš nikakvo objašnjenje zbog čega bi trebalo tako što trenirati i ne nalazim nikakvu prednost ovakvog tipa treninga ali eto tko voli neka izvoli.
Ako preživim "kostolomca" nastaviti će se.. 

Intervali(1 dio)

  Mnogi trkači amateri pa tako i ja treniraju sami ili u klubovima bez neke veće stručne podrške. Ako vas osobni napredak i rezultati ne zanimaju previše onda je to ok i ne treba oko trčanja praviti dramu, odnosno trčite kako i koliko vam je volja(obično ne mnogo).
Ostali koji bi htjeli napredovati znaju da treba uvesti poneki kvalitetan trening i sigurno su čuli za intervale. Ali iz razgovora sa nekima sam shvatio da mnogi nisu baš sigurni kako pravilno trenirati intervale, a neki ne razlikuju niti vrste intervala.
Treba prvo pojasniti da zapravo postoje tri vrste intervala ali u engleskom jeziku i trkačkom žargonu, "Intervals"(Intervali) se označava samo jedna specifična vrsta treninga dok se za druge koriste izrazi kao "Repetitions"(ponavljanja ili brzi intervali) odnosno "Tempo Intervals" ili "Cruise Intervals"(pojam koji je uveo trener Jack Daniel's), a koji se odnose na recimo tako tempo podijeljen u više dijelova ili kako neko voli zvati: "spore" intervale.
Da ne ulazim preduboko u fiziologiju trčanja i teorije treninga koje su bazirane na VO2max ili LT(lactate treshold) funkcijama ili na tipovima mišićnih vlakana(makar postoje još i neke druge) recimo samo da Intervale treba trenirati ne više od jednom tjedno i ukupna distanca trčanja Intervala ne treba preći 8% naše tjedne kilometraže. Intenzitet trčanja je "sub-maksimalan" do maksimalan(izuzetno) sa kratkim periodom oporavka. Kad kažem "sub-maksimalan" znači da se trči brzinom koja odgovara našoj brzini na 3 km ili malo sporije pa do 5 km. Za one koji imaju srčani monitor i znaju svoj maksimalni srčani ritam to je između 95% i 98%(izuzetno 100%) maksimalnog pulsa.
Naime većina trenera se slaže kako je najveći VO2max(maksimalni mogući utrošak kisika pa time i puls) pri brzini koju možemo održati 10-12 minuta. Obzirom da pri trčanju tom brzinom dolazi i do naglog(eksponencijalnog) porasta količine mliječne kiseline(a time i gomilanja H+ iona.. ali o tome drugi put) pojedini interval ne smije trajati dulje od 6 minuta. Pauza treba biti dovoljno kratka da kad ponovo počnemo trčati srčani puls se relativno brzo popne ponovo na visoku vrijednost. To naravno zavisi i o duljini intervala. Djeluje komplicirano ili što? Pa i nije toliko. 

  Prvo probajmo malo računati našu brzinu ili tempo na 5 km(utrka) kako bi odredili najdulji mogući interval. Evo jednostavan primjer: ako trku na 5 km trčite 5 minuta/km(25 min) onda ne možete trenirati intervale od 1600 m jer traju dulje od 6 min. Najveći mogući interval je za vas 1200 m. Jednostavno svoj tempo po kilometru u sekundama pomnožite sa odnosom duljine intervala prema jednom kilometru. Rekli smo 5 min/km = 300 s/km. Za interval 1200m množimo 300 x 1,2 = 360 ili 6 min, znači interval od 1200 m ili kraći je ok.
Maratonci najćešće ne treniraju intervale kraće od 800 m ali moguće je trčati i one od 400 m sa time da ih treba trčati nešto brže od brzine na 5 km(3 km ili čak 1500 m) kako bi se puls uspio podići u tako kratkom vremenu i naravno pauze se tada skraćuju.
  Nakon toga izračunajte 8% od vaše prosječne tjedne kilometraže. Na primjer: od 40 km 8% je 3,2 km. Broj intervala koji možete trčati od 800 m je 4, 1000m je 3, 1200 m ako malo zaokružimo može biti isto 3! Ili ako ste cjepidlaka možete otrčati 2 x 1000 i jednom 1200(zadovoljni?). Za one koji trče duplo više broj intervala je i duplo veći ... jednostavno. Pauza može biti polovina intervala trčanja ili još i manje ako ste za to sposobni. Nemojte pretjerivati ali možete slobodno eksperimentirati. 

Za one koji rade malo kilometara zapravo intervali nisu niti preporučljivi. Bolje im je napraviti poneki fartlek, tempo trčanje i malo uzbrdica.
Intervali zahtijevaju da je prethodno izgrađena solidna "trkačka baza"(aerobna snaga) i da su prije toga bar malo odrađeni treninzi uzbrdica i brzih intervala(repetitions). Intervale zbog svoje težine treba izbaciti nešto prije dostizanja vrhunca priprema(tri tjedna "taper" ili smanjivanje volumena) kako bi efekti adaptacije bili što bolji. 
Uobičajeni intervali su n x 400(baš i ne za maratonce), 800, 1000, 1200 ili 1600(samo za one brže). Pauza između ne treba biti dulja od 3 minute za one najdulje intervale, a dobra mjera je oko polovine intervala trčanja. To naravno ako ne trčite lagano između intervala(ja to gotovo uvijek činim) jer tada mogu biti i malo dulji. Postoji cijeli niz varijacija intervala tako da svaki trening može biti malo drugačiji i ako ništa drugo zanimljiviji. U sljedećem blogu ću navesti neke Intervale koji su malo drugačiji, do tada probajte izračunati vaše brzine trčanja intervala a za to možete kristiti i razne on-line kalkulatore kao na primjer: http://www.runsmartproject.com/calculator/.

Moj Prvi maraton

  Najveći krivac za ovakav zaokret u životu svakako je on. Davno zatomljena želja, zaboravljen san koji se  odjednom rasplamsao i zasjenio gotovo sva događanja u mom životu. Zato moram bar ukratko(koliko to može biti) pokušati opisati kako je protekao(skraćena verzija iz mog trkačkog dnevnika).

  Došao je napokon i taj trenutak zapalili smo za Ljubljanu još u petak popodne. Moji "slovenci" su sve organizirali i ja sam trebao samo da otrčim tih 42 i nešto sitno. U petak, fina večerica kod Luane i Slavka u ambijentu punom slika. Ujutro su žene naravno išle u BTC šopingirati, a ja i Slavko prošetali po startni broj i pogledali šta ima na "Rastavišču".
Nakon toga sam odradio još jedno bezvezno ali kao obavezno trčkaranje u Tivoliju i popodne na ručak kod Gašpera koji je malo potrajao ali je vrijedio svakog trenutka. Zbog ugodnog društva sam se opustio čak i popio malo vina. Pričali smo viceve što je u zadnje vrijeme rijetka pojava, pa iako smo se naravno dotakli i politike nije bilo uobičajenih konfrontacija već smo se više oko toga zezali.
Za čudo uspio sam relativno brzo zaspati. I iako sam se budio dva puta zbog mokrenja jer sam malo pretjerao sa vodom kako bi što manje došao u napast da navalim na kabernet, odmah sam nastavljao bez "beda".
Na ruku mi je išlo i pomicanje sata tako da sam ujutro bio odmoram i imao vremena za sve one stvari koje treba obaviti prije utrke .. ma znate koje ne treba valjda i to crtati. Sve je bilo za pet.
Došli smo(ja i moja totalno zabrinuta žena) malo rano kod startnih "korala", bilo je prilično hladno ali sunčano. Prvo sam pokušavao naći nekoga od mojih Uljanikovaca ali nigdje poznate face pao sam ušao u drugi koral za one sporije od 3:10. Malo me kopkalo gdje staviti čip i iako sam pravilno pomislio da bi trebao biti na tenisici prvo sam ga stavio u džepić na rukavu majice. Dobro da sam primjetio da drugi imaju čip na tenisici pa sam brzo ispravio kobnu grešku. Ubrzo se koral napunio i morao sam prestati trčkarati gore dolje već sam ostao negdje na gornjoj polovini. Moja žena je skužila da me nema pa je uskoro došla do ograde, a ja sam joj dobacio ekstra majicu i kapu jer mi više nije bilo hladno. Stajali smo tako dosta stisnuti ali bez guranja neko vrijeme. Osječao sam toplinu tjela koja su me okruživala, a malo i mirise(da se ne izrazim gore). Tada su su se začuli bubnjevi i siloviti ritam. Osjetio sam kako mi se od peta pa do vrha glave dižu žmarci i ježi koža. Momak pored mene smirenog izgleda sa zagonetnim smješkom me upitao: prvi put? Odgovorio sam: zar se vidi. Samo je potvrdno kimnuo glavom, pružio mi ruku i rekao: "srečno".
  I onda je krenulo. Strpljivo sam tapkao u mjestu čekajući da se masa ispred pomakne i pažljivo popunjavao prostor ispred sebe pazeći da nekog ne ugazim. Bio sam čudno miran i priseban te startao Garmina kad sam prošao startnu crtu.
Postepeno sam ubrzavao bez veće nervoze i pokušavao što prije ući u pravi ritam birajući rub ceste i praznija mjesta u gomili trkača. Za čudo kad je Garmin zabipao prvi kilometar išao sam gotovo točno koliko sam planirao ta prva dva tri kilometra dok se ne ugrijem, a to je bilo 4:40. Nakon tog prvog više se nisam vratio iznad 4:40 sve do krize ili kako ga zovu "zida" nakon 35-og kilometra. Taman kad sam se malo opustio počeo sam osjećati laganu bol ispod ošita("bodac"). Odmah sam se sjetio članka koji sam nedavno pročitao o tome i pokušao nekoliko puta snažno izdahnuti, pokrenu ošit gore dolje te promjeniti ritam udisaja na drugu nogu. Još sam bio odmoran i nije bio problem povremeno zaustaviti disanje pa je izgleda to urodilo plodom. Vrlo je čudno da mi se to dogodilo jer se ne sjećam da sam ga imao ovih zadnjih nekoliko godina. Možda sam ujutro uzeo previše tekućine? Odlučio sam da ću piti manje barem prvih nekoliko prolaza za osvježenje.
Atmosfera uz stazu je bila nešto za mene sasvim novo i nestvarno. Kao da me nosila vodena struja ali sam se ipak suzdržavao i nastojao ne ići brže od 4:30 po kilometru. Nakon svakog kilometra koji je bio brži malo sam korigirao. Osluškivao sam signale i naznake problema sa leđima i ništa se nije događalo, a kilometri su mi zbog te mase trkača i odzravljanja divnoj publici prolazili nevjerovatno brzo. Cijelu utrku nisam vidio niti pretekao nikoga od mojih Uljanikovaca i to mi je bilo "ful" čudno jer ih je dosta trčalo i trebao bi bar nekog preteći. Pomirio sam se sa time da trčim sam sa svojim mislima i brigama isto kao na treningu, pomalo tužan jer nisam vidio niti nikoga od prijatelja koji su me trebali dočekati na osmom kilometru.
Poslje se ispostavilo da su zakasnili i vidjeli su mi leđa, a bio sam prebrz da me sustignu. Ubrzo nakon odvajanja polu maratonaca sam sustigao i "zeca" sa balonom 3:15 i bez mnogo razmišljanja odlučio da gledam svoja posla i ne trčim u skupini te da ga prođem. Kad sam došao do grupe italijana kojih se sjećam još sa početka trke jer su bili jako glasni, malo sam popustio i trčao iza njih. Ušli smo u dugačku ulicu potpuno otvorenu vjetru koji je neugodno puhao u prsa. 
Dvojica od italiana su počela padati u ritmu, a treći je odmicao i vikao na njih "idemo idemo još je rano za popuštanje". Kao da je govorio meni, izašao sam iz zavjetrine njihovih leđa i krenuo ali mi je bilo glupo trčati iza njega pa sam mu se pridružio i trčao pored. Jedan od dvojca koji je zaostajao je psovao:"che vento di merda forte"(koji usrani vjetar) Dobacio sam u šali na italianskom: "none vento forte, siete voi deboli"(nije vjetar jak, vi ste slabi).
Ne znam zašto sam to rekao jer je i meni dosta smetao vjetar.
No reakcija trkača pored mene je bila pozitivna. Nasmijao se i rekao: "u pravu si". Zapodjenuo sam razgovor: od kuda si, kako se zoveš .. Negdje sam čitao da nije baš pametno pričati sa trkačima koji trče sa tobom ali taj momak(Turi Sambo iz Vicenze) koji je inače bio šutljiviji nego ostala dvojica mi je bio simpatičan. Razmjenili smo imena i pitao sam ga koje vrijeme je planirao trčati da znam dali da pratim jer smo se sad već nekoliko kilometra spustili ispod 4:30. Rekao je da on ide oko 3:10, a na moju neodlučnost da nastavim tako brzo rekao je: ne nemoj popuštati ideš jako dobro ili kako je rekao "sei molto fluente". Na tridesetom kilometru mi je dobacio da nastavim tako, a on će ipak probati sačekati svoje kompanjone koje je očigledno namjeravao dovući do nekog rezultata.
Fakat do 32 km sam bio ko mina, davao sam pet svakom klincu koji je naišao, a kad sam kod mosta vidio moju navijačku ekipu i Gašpera sa natpisom: "Ivo Care 2:59:59" pukao sam od smjeha.

Onda je došao 35-ti i lagana uzbrdica nakon okrjepe. Odjednom sam se morao naprezati da natjeram noge da održe tempo. Pao sam taj kilometar na 4:47 i brzo pocuclao malo drugog gela ali sam ga više od pola bacio jer sam skužio da nema više vode do 40-og. Okus i osjećaj u ustima je bio grozan. Znači to je "zid", skupio sam svu volju i koncentrao se samo na korake i ritam te nastojao da ne usporavam. Ostao sam do okrjepe na 40-om ipak ispod 4:40 i odlučio otpiti malo više isotonika ali hodajući jer je i disanje sad već bilo otežano. Vrlo teško sam ponovo pokrenuo noge u željeni ritam i taj kilometar sam izgubio još desetak sekundi ali nije me to brinulo. Sad sam već osjećao trnce u rukama i vtoglavicu te teško savladavao želju da usporim ili stanem. U tim zadnjim kilometrima me spasila Zemira koja je jurila okolo na bičikleti i cijelo vrijeme vikala Ivek ajmo Ivek. Nisam uopće imao snage da okrenem glavu prema njoj jer me bilo strah da ću pasti kao mnogo onih koje sam taj zadnji kilometar dva prošao, a koji su bolnih izraza lica pokušavali ustati ili riješiti se grča.

I onda iza krivine napokon cilj, da je trebalo još koji metar i ja bi možda pao. Ne sječam se uopće da sam čuo svoje ime sa razglasa, dali je netko bio ispred ili iza mene ništa... potpuna praznina.
Ukrućenih nogu i teturajući se pokušavao sam se domoći nekog mjesta gdje ću odagnati bujicu bolova koji su navirali kao horde avara iz svakog kutka moga tijela. Nigdje nikoga da me pridrži. Već kad sam odlučio da legnem pored nekog drveta uletio je Lado i pridržao me.
Kad me je Zemira sva uzbuđena upitala koliko sam išao, sjetio sam se da nisam zaustavio Garmina. Tad je bio već na 3:16. Dok su moji navijači i žena sa odjećom stigli ja sam progutao bocu Zale i još jednu malu Radensku sa limunom ali valjda zbog šoka se nisam mogao prestati tresti. Zemira je skakutala sva uzbuđena i stalno ponavljala: koji si stigao .. koji si stigao .. ja moram ići vidjeti.
Kad se vratila bila je još više euforična gotovo da je vrištala: prvi si Ivek prvi..
Vrijeme 3:13:14 i prvo(189 mjesto muški) mjesto u kategoriji "H"(rođeni 1950-1954).

Nekako sam smogao snage otići do šatora po pehar i medalju ali nisam imao snage ni strpljenja sačekati nikoga od mojih Uljanikovaca. Neke koji su ranije završili polumaraton sam čuo malo prije ciljne ravnine jer su me glasno bodrili ali nisam bio siguran tko je sve bio. Prepoznao sam jedino glas Šajatovića. Doslovno uguran u trenirku i nekoliko jakni od prijatelja uz pomoć žene odlučio sam hodati do Slavkovog stana kod pivovarne Union gdje smo spavali, da se istuširam i presvučem. Putem sam bez pogovora gutao sve sve što mi je žena trpala u usta, čokolade, tablete protiv bolova još vode još...
Hodanje je umanjilo bolove i prestala me tresti groznica i tek tad mi je polako počelo dolaziti u svijest da sam ostvario nešto tako važno i željeno: postao sam maratonac! Zašto sam toliko čekao?
Divno je bilo ponovno se podsjetiti i toga da svi brojni prijatelji koje imam i koje kao kakvu životnu prtljagu vučem tolike godine sa sobom, nisu samo prazni koferi ili balast.
To pre često zaboravljamo. Danas su se veselili kao da su oni pobjedili, a za mene i jesu.

Ah ta tehnologija

  Kad sam lani onako frustriran od svako-tjednog obijanja tri ista dućana sportske obuće u Puli i nemogućnosti da neko vrijeme nađem dobre tenisice, naletio u jednom izlogu na Garmin Forerunner 110 HR, srce mi je odmah malo poskočilo. Možda čak i preko 60..nisam još mrtav... Ima nešto što muškarci obožavaju kao mala djeca, osim onih muških.. pivo i nogomet. To su razni aparatići("gadget-i") i pizdarije bez kojih kao nema života. Pogotovo elektroničari i informatičari u koje i sam spadam. Već sam ispred izloga zamišljao što ću sve sa njime izvoditi. Razne liste i tabele, a tek dijagrami, ma milina ... ili možda užas! 
Čuka ko čuka, korisna je svakom trkaču samo nemojte uvijek očekivati da radi sasvim pouzdano. Pogotovo u šumici ili blizu velikih zgradurina(za tunele valjda ne treba crtati). Uostalom vidjeli ste i povremene egzibicije koje sam opisao u jednom od prethodnih blogova("Let iznad Fraškerića"), a i srčani monitor je priča za sebe.
Kad sam ga počeo koristiti prvo sam pomislio da je sve što sam do tada trenirao bilo potpuno pogrešno. Poslije toga sam neko vrijeme bio zbunjen i "munjen", a djelomično sam i ostao evo već skoro godinu dana nakon toga. Meni, a znam još nekolicinu trkača koji koriste srčani monitor puno toga ne štima. Napravio sam x testova da ustanovim maksimum i uspio sam pumpicu nagurati na 170. To mi se činilo previsoko, a pogotovo što mi je jutarnji puls vrlo nizak oko 40, a često i ispod! Na trkama ga nisam koristio osim dva puta i to na kraćim i nevažnim trkama. Tada sam ga natjerao na 171 i to jednom čak kroz period duži od tri minute.
Kad sam počeo koristiti Jack Daniels-ove(nije whiskey) tablice za određivanje tempa treninga intervala, dužine i ostalog nekako mi je izgledalo da moj puls uopće ne odgovara onom iz tablica pri sporijem trčanju. Kako većinu treninga trčim recimo tako sporije izgledalo je da uopće nisam u dobroj formi.
Ali na trkama, pri trčanju intervala ili tempa su rezultati bili sasvim suprotni.
Kad sam e-mailom postavio pitanje o tome treneru Jack Daniels-u, on mi je odgovorio:
Ivan:  I am not a big fan of heart rate working for everyone, especially when it comes to maximum values and how heat, wind, footing all affect the HR when running at a specific pace. Of the 26 elite distance runners I first tested in 1968, at age 24, their average Max HR was 178.  25 years later the same 26 guys had an average maximum HR of 177, and last year at age 70 their average was 167.  A couple 70-yr olds had over 200.  Years ago one 30-year old had a maximum of 148 and 25 years later, that same guy, at age 55, had a max HR of 146, and at age 75 his max was 157. Feel free to ask a specific question about HR, but I may not have the proper answer, but will try.
Jack Daniels

Ukratko nije oduševljen korištenjem srčanog monitora u treningu ili što?
Da ne spominjem kako su jako mušićavi i pre često gube kontakt sa kožom ili im smeta jer nosite majicu od umjetnog materijala(elektrostatski problemi). Uglavnom malo previše problema za možda premalo koristi. No ja ga još po navici nosim(kad ga već imam) ali više ne vodim pretjerano računa o tome što mi govori. Možda ću ga i frknuti kad se potroši baterija.
Ipak ako nekoga zanima nešto o korištenju monitora pri nekim testovima(tad može biti koristan) ili neka moja iskustva sa korištenjem na treningu mogu napisati i nešto recimo "pametno"(pozitivno) o tome.

Kako je teško trčati kao puž

  Opet sam malo šarao i hokus-pokus-irao sa treningom samo da preskočim činjenicu kako ne bi trebao više vući vraga za rep i kako bi trebao otići kod doktora zbog konstantnog problema sa donjim dijelom trbušnog zida. Taj problem se stalno vraća na jelovnik još od završnice Zimske Lige u Pazinu. Posljedica tog experimenta(Intervali u četvrtak) ponovo bolovi i pauza u petak. U subotu sam se ustao malo preko volje u osam. Čvrsto sam odlučio: idem puževim korakom, samo da malo razbijem ukočenost. Nisam trčao, puzao sam nevjerojatnih šest i još malo minuta po kilometru ali noge kao da nisu moje. Zapinju za svaki korjenčić, vrludaju, kukovi me rasturaju i imam osjećaj da sam odradio već tristo, a ne tek tri kilometra. Jednostavno nisam mogao doći sebi.  Sutra kao trebam ići dužinu.. ma koju dužinu ovako slinavo nikuda neću stići. Onda me kući(na mobitelu) dočekala poruka: "Sutra skupni trening u 9 na Drenovici, Ozren". Super eto izlike da još jednom izbjegnem dužinu kad sam već ovako kilav.
Dođe i sutra, ja krenuo i skoro kao jučer: malo šteka kuk, malo probada u trbušnjacima ali dok sam došao do Drenovice i dok smo se skupili sve skoro prošlo. Bogami bilo nas je tridesetak, najviše čini mi se onih Elitnih Pulskih Trkača GT(što god to znači) i još par mladih “brzanaca” te četiri dame.
Uhvatio se ja onih elitnih. Zvjezda je već prilično upekla, a ja dan prije zaglavio na Fedorovom rođendanu od 6 popodne(roštiljanje i pivo) do 2 ujutro(fajront uz "This is the end" od Doors-a). Žedan ko pas, ne jedan pas, čopor pasa. I tako malo trčimo, malo pričamo kad ono ispalo da smo ta tri brza kruga(malo više od 9 km) sa svim uzbrdicama odvalili za 4:47 po kilometru, a nisam se pošteno niti umorio. Jedino mi je falilo pivo na kraju, a i to je došlo malo kasnije.
Kad se sjetim subote ... jedino što mogu zaključiti: stvarno je teško trčati kao puž !!!

Ja i tenisice

Cijeli svoj život sam prohodao u tenisicama ali to ludilo sa i oko njih je počelo negdje prije moje prve utrke(ako ne računam one od prije od 40 godina...auu). Iako sam u ormaru već imao pet šest pari tenisica niti jedne mi se nisu činile odgovarajućima. Sad shvaćam kako je ženama kad u prepunom ormaru cipela nemaju što da stave na nogu.
Ista pašta, meni je ta utrka bila važna vjerojatno kao i njima nešto drugo.
Samo ja ne kužim i više se ne nadam da ću ikad skužiti što?
Jedne kožne crne nosio sam kao cipele i to se valjda ne konta. Druge crne obične New Balance nosio sam svakodnevno više godina ali nisam nikad trčao u njima. Kao ne izgledaju mi dobre za trčanje. Pitam se, a kako to trebaju izgledati tenisice za trčanje? Nekad davno sam trčao u Borovo tenisicama i znao sa kartonom krpati rupe na tabanu. Zanimljivo, nikad me ništa nije boljelo. Treće su bile Salamonke, koje sam kupio zbog ozljede stopala(plantarni fasciitis) ali sam se malo zeznuo za veličinu pa mi se kod dužeg trčanja kad se noga opruži i raširi stvaraju žuljevi na vanjskoj strani palca. Četvrte Karimore sam kupio na rasprodaji u Londonu ali su samo za "trail" stazu i to mekanu jer imaju krampone ko kopačke. Što ćeš kad englezi nemaju grote i korijenje kao mi u Istri. Pete su Vivobarefoot za koje nisam bio siguran dali bi podnio trku od 21,1 km. Šeste su bile moje stare iznošene New Balance Minimus ali su popucale sa obije strane tako da ih je na okupu držalo samo malo unutarnjeg platna. Znači dan prije trke u shoping po tenisice. Uvijek iskopam neko sranje kad tako radim na vrat, na nos. Ipak sreća je da živim u Puli gdje nema ničega pa bar nisam morao obijati puno dućana. Uzmeš ono što ima i nadaš se da si dobro prošao. Prodavači nemaju pojma, kao da prodaju sladoled i ostaje ti da im pokažeš prstom ono što želiš. No jedna prodavačica mi je bila simpatična(opet padam na žene ..hm) i imali su malo preskupe Nike Free 5 tenisice koje su mi se tada činile ok pa sam ih u nedostatku boljih opcija uzeo. K vragu valjda sam bar prodavačicu malo usrećio. Malo sam je udavio sa pričama o pronaciji i sličnim temama od kojih je moja žena kolutala očima ali ona(prodavačica) je bila čini se zahvalna na tim informacijama. Tko zna možda korištenjem tih "cool" izraza ubuduće može nekoj naivčini uvaliti nešto čak ako je i preskupo.
Ne znam dali je to zbog tenisica jer sam i prije utrke bio sav ukočen, pred kraj utrke me ćopio išijas, a pukao mi je i žulj na palcima obije noge ali i oni su tamo su već bili i prije zbog uskih Salamonki.
Uglavnom nakon toga završio sam u ordinaciji dr. Pehareca i ocjena sve skupa uključujući i tenisice je bila: u k... nula bodova.
Poslje toga sam probao sve i svašta i još par puta pao na neznam koji štos prodavača tako da se moja ergela povećala za još nekoliko pari ali samo one jaaako rasturene sam uporno nosio i nakon jedne kros utrke(Drenovica) kad su pustile bogu dušu nerado bacio. Pomalo isfrustriran jer sam planirao na jesen trčati svoj prvi maraton i kilometražu bar poduplati, naletim u netom otvorenom Adidasovom dućanu na tenisice koje su mi se dopale iz sasvim sentimentalnih razloga. Podsjećale su me na model koji sam prije možda trideset i nešto godinama nosio(čak zapamtio i ime "Avus") i to tamno plave. Adidas Boost Supernova Glide(može li uopće naziv da bude još malo duži), moja boja vau... Naravno prema Marfijevom zakonu nisu imali mog broja osim u florescentno žutoj boji koju valjda nitko nije htio pa su stavili i 40% popusta na njih.
Što reći, pa ja sam tip od sto(ne pedeset) nijansi sivog ili plavog. Onako sav pokunjen odem iz dućana i nazovem ženu da je pitam gdje da se nađemo u gradu. Odmah mi je po glasu škužila da sam u depri i dilemi, a kad je saznala zašto, samo je rekla: rikverc i kupi.
Eh moja unuka bi za taj osjećaj rekla: "aah what a treat"(to uvijek kaže kad dobije omiljenu stvar: slaju od jagoda).
Tako su bile upadljive da prvo vrijeme nisam mogao da odvojim pogled sa njih dok sam trčao. Zbog toga sam se zalijetao u stabla i ljude ali sam se i zaljubio u njih. Sad su davno prešle hiljadarku i ne mogu da ih povremeno ne rastrčim, a u svojoj "ergeli" imam već tri ista para. Svjetlo plave sam već nakon par dana kupio preko interneta i otada sam sve svoje utrke otrčao u njima uključujući i taj moj prvi maraton. Nedavno sam uzeo još jedne tamno plave jer su bile na popustu pa neka se nađu. Još malo i trebati će mi cijela soba za tenisice.
Evo i sad sam kao u potrazi za jednim malo lakšim tenisicama za utrke, možda Adizero Boston ili...  

Let iznad Fraškerića

Krenem prekjučer tako u jedan "laganini" trening na Drenovicu i negdje nakon kilometra skužim da nisam čuo poznati Garminov bip..bip. Mislio sam da nisam dobro čuo, a nije mi se dalo gledati kilometražu jer ionako one male brojke ne vidim bez očala za čitanje. Naravno da ne nosim očale za čitanje kad trčim ... na što bi to ličilo. Em sam mator, pa još ko "profa" i trčim... ne ide nikako. Zato sam ga čuo dosta kasnije i izbaci mi fantastičnih 2:32 za taj kilometar. Ništa mi nije bilo jasno! Kad sam došao doma vidim(metnuo profa naočale svoje) kilometraža je malo veća ali samo za par stotina metara. Ma kuda sam to mogao ići, a da nisam primijetio?
Kad sam ga spojio na moj računar, odmah vidim nešto ne štima, piše: "Trčanje Banjole". Ma koje Banjole .. je bogme lijepo se vidi. Startao sam negdje na 2000 metara visine iznad mora, malo dalje od Fraškerića i kao supermen se stuštio negdje na stazu Drenovice. Krasno, nisam ni znao kakva sam faca.

Trkačka teorija relativiteta

  Kako je i zašto vrijeme nekim trkačima(meni) relativno?
Istovremeno mi se čini da prolazi presporo i prebrzo!
Ja kao i većina trkača uglavnom treniram u nekakvim ciklusima između "važnih" trka ali uvijek sam "kao nešto"(a možda to samo umišljam..) ozlijeđen.
Zbog toga mi vrijeme prebrzo prolazi jer ozljede uvijek sporo prolaze i ne stignem ostvariti sve što sam naumio trenirati. Stalno imam osjećaj da neću stići, samo nisam siguran gdje?
Istovremeno kad god preskačem poneki trening da pustim onom jadu od tijela malo odmora jedva čekam da dođe sljedeći trening pa da udarim recku i upišem novu kilometražu. A to pak nikako da dođe.
Stalno neki "kua" računam i preračunavam i nikako da vidim kakav će "čuspaiz" od toga da bude za dva tri mjeseca, hoću li biti brži ili će me usporiti moj JMBG. Nikako da dočekam da se ujutro dignem i ne mislim više na te stvari. Da ne čekam kao što su čekali Godoa. Nema što da dođe, nema završetka sve će se opet ponavljati. To bi valjda bila trkačka nirvana.

Prva utrka

  Nakon ozljede ahilovih tetiva kod tog prvog trčanja prošle su tri mučne godine godine u pokušajima da se riješim raznih bolova i ozljeda koje se lijepile za mene kao krpelji.
Prvo je na redu bilo desno koljeno. Dijagnoza chondromalacia patellae dex. i savjet ortopeda: ne trčite, igrajte golf... ma možeš misliti. Zatim su uz sve moguće prolazne bolove slijedili i veliki problemi sa kožnom alergijom(purigo simplex) i kad sam napokon pomislio da je svemu kraj i bio nakratko miran i zadovoljan, odlučio sam operirati i drugu nogu(vene).
Nisam ni slutio da će me to baciti u još jedan ponor ozljeda. Prerani pokušaj povratka trčanju rezultirao je plantarnim fasciitis-om i opet sam bio na početku!  
Već sam mislio da je gotovo sa mojim trčanjem(maratonom) i za 2014 godinu, kad je došlo do iznenadnog poboljšanja stanja sa stopalom. Kad se to točno desilo nemam pojma? Bio sam u selidbi i dosta na putu i nisam baš mnogo trčao. Tako da sam tek u ožujku 2014. počeo redovno trčati, bar 4 puta na tjedan i podići duljine iznad 10 kilometara. Odmah sam potražio polu maraton u blizini Pule, a maraton sam ostavio za jesen i dao sebi obećanje da neću više forsirati i rizikovati probleme sa zdravljem.
No problemi dolaze i bez trčanja. Kako sam se tek preselio u novi stan uslijedio je i period intenzivnog nošenja stvari, paketa, ormara i koječega, a prestao sam i sa svojom prvom jutarnjom rutinom. To su vježbe koje mi je prije više od 20. godina prepisao dr. Peharec za moje probleme sa leđima.
Bol se prvo pojavila kad sam išao autom na službeni put u Bolognu i "pametno" odlučio da ne treba stajati osim za “benz” na našoj benzinskoj. Zadnjih stotinu kilometara desna noga i mišić stražnjice bio je u agoniji(išijas). Nastavio sam trčati usprkos blovima sve do dolaska kćerke i unuka pred Uskrs. Tad sam se totalno ukočio. Alex je već prilično velik ali se još sa velikim entuzijazmom penje po "didi", a i Nina iako ima već 7 zna da se objesi oko vrata. Uz to sam imao nezgodu sa jednim okom i povez i eto opet ništa od trčanja. Bi rekli englezi "shit hapens". Ja sam već svima koji su me svih ovih godina uporno propitkivali zašto se ne pojavim na nekoj trci objavio da idem u Rovinj na Popolanu(polu maraton) i nisam više imao kud. Odlučio sam da trčim i točka.

  Prva utrka(polu maraton)
Noć prije utrke nije prošla dobro. Iako sam legao ranije, san nije dolazio ni pod razno. Tijelo kao da mi je gorjelo. Taj dan nisam ništa teško jeo niti pio alkohol, no bila je dosta jaka južina. Ja jesam polu dalmatinac ali nikad na mene južina nije ostavljala nikakav dojam, da ne kažem da me ne tangira. Još se u igru upleo i uporni vrlo lukavi komarac koji mi je zujao oko uha kad god bi se primirio. Pokušao sam par lovnih ekspedicija ali bez uspjeha. Zatim sam se malo seljakao na balkon gdje je bilo ipak neugodno vjetrovito, pa malo na sofu u dnevnom. Spavanje je dakle bilo nula bodova. Rano sam se ustao puno prije namještenog alarma i odlučio za uobičajeni jutarnji ritual.
Turska kava, chia, med i limun. Smazao sam jednu bananu, jednu energetsku pločicu sa suhim voćem i žitaricama, popio malo vode i "Via Rovigno".
Nakon prijave i odluke što ću obući sva napetost je nestala. Kao kad sam bio mlađi ništa me nije više brinulo("Ma non me frega niente").
Nije bilo puno trkača na startu, svega 80 trkača na polu maratonu ali su onih stotinjak trkača na 5 km napravili ipak priličnu gužvu na startu. Kad sam začuo pucanj bio sam iza zadnjeg od zadnjih. Jednostavno nisam se snašao, a utrka je krenula. Adrenalin nula bodova, jedino sam bio malo "napižđen" jer sam do izlaska iz uskih ulica Rovinja morao ići sa onima kojima se očito nije žurilo.    Kad smo izašli na širi dio počeo sam trčati nekim svojim tempom ali nisam znao koliko je to bilo brzo jer nisam imao blage veze koliko trebam trčati, niti imao uvid u to tko što trči. K vragu svi su imali brojeve na prsima. Plavi su bili za polu maraton, a bijeli za 5 km. Morao sam prvo da ih preteknem pa da pogledam.
Zadovoljio sam se tempom kojim sam preticao trkače, a mene nije nitko.
No kad sam izašao na dio gdje su se odvajali trkači na 5 km, vidio sam da su mnogi polu maratonci već dosta odmakli i da se kolona prilično rastegla.
Tada sam ubrzao i krenuo po one koje sam vidio. Do prve okrjepe(ako netko zna neki lijepši hrvatski izraz pomoć "plizzz..") nakon 5 km njih dvoje troje ali nisam imao blage veze koliko ih uopće ima ispred, a koliko iza.
Na prvoj okrjepi ... ili što god sam odlučio uzeti malo vode iz plastične čaše ali ispijanje u trku nije mi baš išlo. Uglavnom malo je ušlo, ostatak je bio po meni ali ionako mi nije ni trebalo, pa nisam više niti pokušavao. Na treningu nikad ne uzimam vodu i vrlo sam otporan na nedostatak. Osjećao sam se dobro, osluškivao sam naznake bola od išijasa ali nije se javljala. Disanje je bilo i previše opušteno, a to je bio znak da ne idem dovoljno brzo.
Slijedeći cilj mi je bila jedna mlada dosta krupna djevojka koju je stotinjak metara ispred mene pretekao niski trkač sa čudnim načinom mahanja(veslanja) desnom rukom. Brzo sam je stigao jer je izgleda imala nekakvu krizu. Kad sam je dostigao pitao sam je dali je prvi put, samo je odmahnula glavom, a na upit koliko ide rekla je oko 1:30. No ja sam ipak sumnjao da je naš ritam tako brz pa sam rekavši joj da mislim kako smo sporiji krenuo ispred i pozvao je da drži moj ritam ako želi i da idemo po "skalp" onoga što ju je pretekao. Možda sam je zaribao ali ona me je pratila sve do povratka u Rovinj i ulaska u ACI marinu. Trkača koji ju je prešao smo sustigli i prestigli. Kad smo nakon marine sa šetnice skrenuli uzbrdo kroz šumicu više ih nisam čuo iza sebe ali se nisam osvrtao jer je ispred mene bila još jedna žena koja je sustizala jednog trkača, a ja sam se približavao obojici. Drugih trkača više nisam mogao vidjeti. Pratio sam kako ga je dostigla, a i ja sam već bio na manje od sto metara. Onda smo sišli ponovo na stazu “Punta Corrente” prema ACI-ju i tada sam na nizbrdici osjetio jaku bol koja se kroz desni mišić stražnjice pružala prema zadnjoj loži butnog mišića. Grozničavo sam u glavi razvijao scenarij daljeg razvoja utrke i pokušavao dokučiti koliko još do cilja. Nisam niti primijetio da je trkačica koju sam pratio pretekla trkača ispred sebe i jednostavno nestala, a razmak između njega i mene je ostao nepromijenjen. No na ulasku u ACI marinu sam znao da ću ići dobro ispod 1:40 što je bio prvobitni cilj, pa nisam htio riskirati dalje pogoršanje, a i bol je postajala sve jača.
Na rivi su me dočekali prijatelji uz glasno bodrenje i više nije bilo nikakve dvojbe to je to ... nema nikoga blizu iza mene, bez žurbe rutinski i vrlo zadovoljan sam prošao kroz cilj.
Na cilju su me dočekali da mi čestitaju brojni prijatelji i neki ljudi koje sam  sretao na trčanju u šumici. Neke sam i pozdravljao ali nisam im znao ni ime. Kad je objavljen rezultat saznao sam da sam bio ukupno sedamnaesti i drugi u kategoriji od 51 do 60 godina sa vremenom 1:33:05. Nije loše za didu sa išijasom! Prva stepenica prema maratonu je bila savladana.
Do podjele medalja već je nestao sav umor i bolovi, osim naravno išijasa i manjeg žulja na palcu. Najbolje od svega taj dan je ipak bila mala pivica na predivnom proljetnom suncu koje se napokon ukazalo i društvo: moja ponosna žena i dragi prijatelji. Što ćeš bolje i ljepše od toga.

Prvi put

  Svašta sam jučer radio po prvi put ove godine, a ponešto i uopće.
Prvo sam se digao vikendom prije osam i iako sam raštiman kao stara kanta odlučio da idem dužinu preko 20 po prvi put ove godine. Doduše bio sam jednu jedva malo preko toga i odmah je uslijedila(nakon zločina prema mojim nogama) kazana. Zato sam odlučio da idem u Šijanu sa Draženom.
Na kraju je ispalo 25 kilometara umjesto 22 planirana. Iako je i Dražen gunđao da osjeća umor u nogama i da smo malo pretjerali onako u priči nam se omaklo da smo vozili za nazad zadnjih 4 kilometra debelo ispod 5 minuta po kilometru. Poslije sam malo pospremao po kući jer je žena eto opet bila kod bolesne majke i kad je na kraju došla nije bila nizašto, a ja sam na brzaka složio jedan sendvič i odperjao sa burazom i mojom majkom brati šparoge. Zapravo sam išao "baka sitirati"(od baby sitting .. ili ti čuvati u mom slučaju prababu), jer kad se moj buraz zavuče u "graju"(grmlje po istarski) možeš ga zaboraviti na nekoliko sati. Tako sam ja, pazeći da moja mama ne nagazi na kakvu zmiju u potrazi za ljekovitim travama malo brao šparoge, ali samo one koje su iskakale ispred mene i bole me u oči. Usprkos ne baš najboljem vidu nabrao sam ih dosta i odlučio da odem do mora, da napokon pojedem nešto što je mama spremila za mene. Pašta sa šparogama kako predvidivo.
Već je bilo prošlo pet popodne, a ja sam cijeli dan bio samo na jednom sendviču i banani(možda chia sjemeneke stvarno toliko drže), a još sam cepnuo i dužinu od 25. Stomak je sad već bio glasan, ali klopa je bila kod buraza u rancu, a on u graji tko zna gdje. Zato sam odlučio odraditi ću prvo kupanje ove godine. Nekako mi je mirisalo na to da je more još dosta hladno. Dok sam se ja tako premišljao, uletio je buraz i bacio se odmah u vodu onako znojan! E luda čovjeka, pa kad može on bacih se i ja...... još uvijek nemam teksta. Zašto?    Ma ledara za umrijeti! Posle sam umlatio onu paštu i jedva nagovorio ostatak ekipe da gibamo doma jer znam da žena neće biti vesela što me nema cijeli dan. Kad sam napokon došao kući ona je bila već na odlasku opet kod mame i prilično nabrušena. Nije ni ručala jer je čekala mene! Na sofi je stajala još lijepa gomila veša za peglanje i kako bi je malo udobrovoljio kad se vrati odlučio sam da probam peglati po prvi put. Zaključio sam zadovoljno da sam talentiran za ručnike i kuhinjske krpe ali ne i za one komplicirane stvari. Njih sam ostavio za kraj. Na kraju smo ručali skupa u devet navečer, kad je došla i odmah je bila bolje raspoložena jer je ostalo sam par maja za peglati. Još samo da sutra ne bude kakvih posljedica-bolova od ove dužine biti će i to prvi put, bar ove godine.    

Povratak

  Čudno je to, sjećam se jako dobro entuzijazma koji je vibrirao u meni kad sam napunio 30, stvarno sam se veselio. Moguće da je tome nedostatak bolnih iskustava koje nakupimo godinama ili stvarno imamo samo ograničenu količinu sreće pa kad je potrošimo kao i tijelo, ajd .. bog. 
Četrdesetog se i ne sjećam. Pitam se zašto?
Pedeseti je prošao u euforičnom opijanju na "našoj" divljoj plaži u Ližnjanu koje se svi sudionici za divno čudo još danas jasno sjećaju iako su neki bili u jako, jaaako lošem stanju. Ja baš i nisam. Već tada sam nazirao kako me pomalo gricka zub vremena. Došli su prvo iznenada problemi sa leđima ali k vragu i moja ih djeca i nećaci imaju već u tridesetima. Pa velika nasljedna(od tate) boljka i to tamo gdje sam se najmanje nadao. Vene! Prvo na desnoj koja je usprkos mom relativno sportskom stilu života izgledala strašno, a nešto kasnije malo blaže i lijeva. Odlučio sam se na operativno uklanjanje velike safene i još masu varikoza i inih pizdarija koje su mi nabrojali. Kad sam bio na ultrazvuku skoro sam se onesvijestio nakon što mi je doktorica opisala što vidi. Operacija je bila komplicirana trajala je dulje od predviđenog pa su morali dodavati anestetik. Meni se zbog toga srušio tlak u podrum, a zapištali su i razni monitore te su se neki liječnici ili sestre ustrčali. I iako nisam izgubio svijest na trenutak sam pomislio to je to kraj priče... Zatim je slijedila noćna mora zbog nemogućnosti mokrenja sve do ranih jutarnjih sati. Mjehur mi je bio kao cepelin, a lakat lijeve ruke na kojoj sam bio oslonjen cijelu noć nad "patkom" za mokrenje je bio oguljen do krvi. Brale nema veće sreće nego kad se tako dobro ispišaš.. ni dvije patke nisu bile dostatne.
Naravno potrgali su mi neke površinske živce ops.. pa je nakon toga bila agonija bolova u stopalu ali samo kad sam mirovao ili spavao. To je trajalo jedno dva mjeseca.
  I onda je početkom ljeta 2009. godine došao poziv mojih dragih prijatelja koji su iz Južne afrike privremeno doselili u Frankfurt da ih posjetimo. I da toga nije bilo i da na jednoj od zadnji večeri nismo gledali slike iz albuma na kojima sam skužio da je Damir nekad bio atletičar, opet ne bi našao trčanje. A on je rekao hladno kao da to nije važno: da ja sam bio u klubu kad i ti. Ali si ti bio za mene
"veliki" trkač koji "cepa"(trči) "dužine" od Pule do Premanture i nazad ali onda si otišao na faks. Za ne povjerovati, koliko se znamo, radili smo kratko skupa, a ja pojma nisam imao o tome. I tako smo sutra dan ujutro, na naš posljednji dan u Frankfurtu ja i Damir otišli trčati.
Sve je bilo sjajno, staza je bila malo tvrda od nasutog šljunka i djelomično od asfalta ali taj park i osjećaj da ponovo trčim sa nekim sa kime imaš onaj klik, djelovao je kao “red bull” u crtanim reklamama. Nisam osjećao podlogu nisam zatvarao usta od priče, iz mene su sukljale priče i pričice o trkačkim danima, a Damir koji je malo šutljiv se samo smješkao. Na nogama sam imao neke bezvezne tenisice za hodanje ali nisu one krive havariji koja se desila već kao i uvijekg moja glupost. Nakon dva tri kilometara osjetio sam oštru bol u donjem dijelu lista desne operirane noge. Poput grča, što sam i pomislio da je, pa sam stisnuo zube i malo više opterećivao lijevu nogu ne gubeći ritam jer nisam želio da se to što sam proživljavao završi.
No otrežnjenje je došlo ubrzo u obliku sličnog bola i u lijevoj nozi. Morali smo stati. Ja sam od šepesao do auta, a on je napravio još jedan manji krug samo da se opusti.
Na večer smo sa suprugama izašli u šetnju uz obalu Maine, a moje tada već drvene noge i naročito pete su me otkidale ko sam vrag. Sutradan me je još čekala vožnja Frankfurt - Pula i kad sam došao kući oba stopala oko pete su mi bila pod livena i jako bolna.
I to me vjerovali ili ne vratilo trčanju! Koji je to motiv!

Zašto Running Dida

Ako se neko pitao zašto sam svoj blog naslovio baš sa RUNNINGDIDA pokušati ću to objasniti preko događaja(anegdote) koju sam imao prije više godina kad sam bio u posjeti kćerki i unucima u Lutonu(GB). Unuka je bila još mala ali već me je zvala "dida" dok je drugog djeda koji je Škotlanđanin naravno zvala "gran(d)pa"(skraćeno od grand father). Jednom smo se tako "utrkivali" u parku blizu njihove kuće u Lutonu kad su se pojavile njene prijateljice iz predškolskog vrtića. Ne znam zašto ali ona je uvijek imala potrebu da me predstavlja svima koje sretne: "this is my dida"! Naravno nekim klinkama nije bilo jasno kakvo je to ime pa su je i upitale. No ona je mrtva hladna objasnila: Ma ne to nije ime, to ti je isto što i djed samo jako, jako brz(No it's my grand father but much much faster)! Zapravo ima logike jer njen drugi djed najviše voli sofu, a čak i kad igra golf najradje se vozi sa električnim kolicima. Tada još nije shvaćala da je to samo pitanje jezika. Sad kad je već u četvrtom razredu, razumije te stvari ali za nju koja je luda za svim sportovima ja sam ipak ne obični već "runnig dida"

Uvodna

Kad sam počeo trčati nisam imao vremena razmišljati ili pisati o trčanju.
Stalno sam bio okupiran bolovima i ozljedama. Dovraga već nakon tri prva kilometra uspio sam razvaliti ahilovu tako da i danas imam lijepu kvrgu koja me podsjeća na jedan od naj.. dana u mom životu. Potrošio sam dosta vremena, a i novca obilazeći doktore i još više tražeći po netu odgovor zašto.
  Tako sam i počeo pisati, prvo dnevnike trčanja u obliku kratkih nabacanih informacija kao: trčao xx krugova, vrijeme toplo, hladno ili.. vrijeme trčanja xx i puls posle trčanja xx. Na kraju eventualno(prečesto) boljelo me ovo ili ono i uglavnom uvijek neki "kua"(Robi K.). Nakon prve utrke odlučio sam zapisivati nešto više jer sam shvatio da se mojih prvih srednješkolskih atletskih dana ne sjećam uopće. Osim nekih cura iz kluba(hvala bogu bar na tome) ili sa takmičenja. Sad imam potrebu da to što napišem ponekad podjelim ili pokažem nekome ako ga zanima.
  Prvo ovaj blog nije za rekreativce, nema tu pametnih savjeta kako početi i slično jer ja nisam počeo tako, mislim pametno! Iako u teoriji kao nešto znam o tome ne usuđujem se pisati o nečemu što nisam probao. Drugo nije možda čak ni za mlađe trkače jer nebi želio da ih ponekom nespretno izraženom rečenicom destimuliram, a biti će toga. Nije za profi trkače jer oni su "out of my league" i šta bi ja tu mogao da im pokažem.
  Nadam se da ipak nisam jedina bena na ovom svijetu koja uz ozbiljna ograničenja pogotovo ono o istjecanju roka trajanja ganja neke snove o onom maratonu ispod .. sati, a ujutro se budi ukočenih nogu i bolnih stopala. Kao da sam cijelu noć trčao, a ne spavao. Znači za malo matore trkače/trkačice sa još bar tinjajućom ambicijom. Ok kod trkačica bi ipak rekao za one u srednjim ili bolje u zrelim godinama jer one nikad ne izgledaju matoro!