Izgubljeno

 Još jedno izgubljeno jutro u vrevi, šarenilu dućančića i drangulija. Baš kad sam pomislio kako bi mogao malo ranije još jednom otići trčati po onoj mekoj stazi koja mi izgleda odgovara. Kad ono, vani se sručilo nebo na zemlju.
Jučer se nisam mogao zaustaviti na trčanju iako je cijelo vrijeme padala sitna kišica i puhao dosta jak vjetar. Ipak sam malo usporio u odnosu na prethodni dan da ne dovodim u nezgodnu situaciju lokalne trkače jer sam napravio 10 krugova ili ukupno nešto više od 15 kilometara i neke od njih uberundao dvaput. Puls mi je usprkos sparnom vremenu bio izuzetno nizak što je moj Garmin odmah nagradio ili nagrdio novom glupom procjenom VO2max-a i utrke maratona dobro ispod 3 sata, he, he, baš. 
Možda postoje neki vanjski razlozi zbog kojih me ovdje noge ne bole i ujutro uopće ne osjećam ukočenost. Tko će to znati. Jedino me muči prehrana. Ujutro se u hotelu najedem koliko stane u rezervoar kad malo naguram nogama i prestanem disati na nekoliko sati. Za ilustraciju recimo danas. 
Dva kuhana jaja, nekoliko vrsta sira(oko 10 dkg) i salame. Sve uz tri peciva, salatu od rajčica paprika i krastavaca. Još dva topla kako oni zovu "pita sendviča". Jedan sa sirom i salamom, a drugi sa šunkom i kobasicom. Jednu krišku torte sa sirom, jednu krišku torte sa čokoladom, nekoliko kockica čokoladnih kremastih kolača i neke okrugle sa nemam pojma čime. Veliki tanjur sa nepoznatim voćem(boja breskve, konzistencija jabuke, okus ... bah nemam pojma), par(četiri jer volim ananas) šnita ananasa i grožđe. 
Uz to kafa ala američka i dvije čaše soka ... naduo sam se ko trudna sipa. Sljedeći obrok je tek uvečer i dok odaberemo koji restoran jer italiani su svjetski prvaci u neodlučnosti prođe devet sati. Naravno ne znaš nikad što si naručio i jeli to jestivo. Sinoć su se oni poveli za slikama i ostali gladni, a ja sam sretno ubo dobru klopu. Genaro, napolitanac koji voli jesti nije ništa ni pipnuo, a platili smo više od 25 eura svaki. J..ga treba znati ili voljeti nešto njihovo. Uglavnom danas smo se dali u potragu za suvenirima i ode jedno cijelo jebeno jutro i nešto love.
Kako sutra rano letim nazad na Ishigaki znači ništa od trčanja osim možda kasno navečer na traci. 
Još moram poslati razglednice kćerki i starcima jer ona samo to priznaje kao javljanje. Ovi novi elektronički mediji niks, nemaju tu težinu. Ne, ja moram goglati gdje je pošta, juriti po gradu da je nađem i pri tome pokisnuti. To je onda pozdrav od srca. Mada će stići kao kad sam bio u Diubai-ju nakon dva mjeseca. Tu su i obavezni magneti, a i sebi sam kupio dva zmaja koje vidim ovdje na ulazu u gotovo svaku kuću ili dućan ali nisam proučio njihovo značenje. Jedan ima otvorena usta i kažu da je žena, a drugi zatvorena i  mrgodnu facu, to bi bio ja nakon 44 godine braka. Ha, ha baš danas mi je godišnjica. dobro da mi je kum čestitao pa sam i ja ženi prije nego što me ona podsjeti. Ko će sve te stvari pamtiti. Što sam ono htio ... hm. Idem sad malo pokisnuti jebeš trčanje. Bar ću se moći hvaliti kako me okupao neki tajfun-čić na pacifiku.  

PS. Pokisao bez veze, pošte ne rade već nakon 5 PM(ovo znači u "onu" stvar) i otvaraju tek u ponedjeljak. Mogu ih jedino staviti u bocu pa baciti sa palube.    

Sporo i brzo

 Nikako nisam pomislio da će jutrošnji obilazak obližnje plaže koja to možda i nije trajati 6 sati. Dobro da sam malo više doručkovao jer se sve tako razvuklo da sam na kraju preskočio ručak i to iz princijelnih razloga. Kad sa talianima tikve sadiš ... zna se. Svakih pet minuta traže gdje će zapaliti cigaretu i piti kafu. J..te, a na cesti lijepo piše "this street is non smoking area". Srećom su japanci fini i ovi kurci se stalno izvlače na šarm jer da smo u Singapuru ostali bi švorc ili završili u ćuzi. Do plaže je po turističkom vodiću oko 15 min hoda. Koja je to zapravo j..na plaža kad se nesmije kupati, roniti, skakati, igrati loptom pa čak niti biti u kupaćem kostimu. Kruh te j.. na tabeli je bilo toliko znakova zabrane da je čudno kako uopće netko smije prići tom čudu. Tu plažu možda čuvaju samo za reklame iz kataloga. 

Zabranjena plaža što se tamo uopće radi?

U povratku smo zalutali na pokrivenu tržnicu gdje su se u trenu pogubili po raznim dućančićima da bi izašli nakon par sati bez da išta pazare. Ja sam bar kupio jednu torbicu za alat da mi šrafcigeri i sitan alat ne skakuću više po koferu. Prava sitnica, za 60 kuna dobiješ "no name" robusnu torbicu od ribsa sa pretincima i džepovima kao stvorenu po mojoj mjeri. Kod nas takve koštaju ne znam zašto ali kao ovdje oni jebeni odresci od krava koje redovno idu na masažu. Moj kostolomac bi se obogatio jer jedan malo veći odrezak košta preko 300 eura. Fiju, kruv te j...  Pa koliko tretmana mora proći jadna krava da joj tako razbiju mišiće.

Odrezak od preko 300 eura rođen za dizanje kolesterola

Nakon odreska malo zmijske rakije iste cijene

Na kraju su slavodobitno ugledali Mcdonalds i uletili da tamo ručaju, a ja sam popizdio i otišao u hotel. Smazao sam zadnje dvije energetske čokoladice, obuo sam patike i Okinawu pod noge. Nakon dva i pol kilometra slalom trčanja oko prolaznika po glavnoj cesti i dva dulja čekanja na opako velikim raskrsnicama koje niti Usain Bolt ne pretrči baš lako prešao sam rijeku i ušao u zonu koja je namjenjena sportu. U blizini je veliki stadion i gomila igrališta raznih formata i namjena, a poslastica je manje više kružna staza od točno 1066 m, obložena gumenim ciglicama mekšim od tartana. Čak i malo previše mekim. Naravno noge nisam mogao obuzdati da nakon onog razvlačenja kao žvake po gradu ne polete i tempo se odmah ustalio debelo ispod 5 minuta. Zavrnuo sam tako 6 krugova i vratio se istim putem po istoj prometnoj cesti nazad do hotela. Nakon tih nešto više od 10 km bio sam stvarno gladan. 

Mada izgleda mala Naha ima 800 000 stanovnika

Zato je večera bila dupla mada kažu da bi večeru trebalo preskočiti. 
Sutra ako ne bude kojim čudom padala kiša idem sam u razgledavanje i opet istih Murakamijevih 10 km. Duplu dozu ostavljam za petak jer u subotu letim nazad na Ishigaki i ukrcavam se na brod. Možda odradim i u subotu kraći trening na traci u brodskom gym-u.

Okinawa

 Moj stari mi je valjda u zajebanciji rekao da riječ okinuti u smislu umrijeti, odapeti, prdnuti u fenjer ... da ne nabrajam, možda potječe od čuvene bitke za Okinawu gdje je mnogo njih sa obije strane nažalost to i učinilo. 
Eto nekako sam i ja danas tamo aterirao pomalo grbavo ali bar je bilo zanimljivo. Iako je već bilo naznaka da će biti neko sranje. Avion je kasnio u dolasku pola sata i kad je aterirao ekipa koja ga servisira jedva je stajala mirno i u jednoj liniji. J...ga kad većina japanaca nije baš sumo size. Najsmješnije je kad se svi u savršenom sinhronizmu naklone njegovom visočanstvu avionu ili možda putnicima mada njih većina to uopće ne vidi. Dobro možda je naklon i pilotima da ne cjepidlačim. Neko će danas na aerodromu Ishigaki počiniti harakiri zbog tog kašnjenja. Izgleda da u okolini hara neki kua od tajfuna jer brod na koji sam se trebao ukrcati nije stigao, hoteli su puni i ja sam morao skoknuti na susjedni otok udaljen samo sat vremena vožnje ali avionom. Mislio sam da je otok mali prcoljak na karti, ko govance od goluba ali je poduži. Preko sto kilometara, a samo jedanaest u širinu. Moći ću ga pretrčati i za kraći trening dužine da ne forsiram sa nekim ultramaratonom od 100 km. Ako budem uopće trčao jer je svaki dan po prognozi kijamet, a u petak je oznaka za poplave koju nikad nisam vidio na sličnim prognozama. 

Ja mislio oznaka za neko more valovi i tako to, a ono kaže "flesh floods". Vidjeti ću za par dana.  
Naravno malo ljepše će biti dan kad odlazim.  
Sad idem pronaći nešto za jelo jer ne mogu cijeli dan biti na dvije energetske čokoladice koje sam dobio u paketu Isostar-a na Ljubljanskom maratonu. Znao sam da će dobro doći. 

PS.
Na brzinu sam našao neki manje sumljiv restoran i u društvu sa jednom ekipom italiana koji dijele istu sudbinu(čekaju brod) uspio pojesti nešto što nije živo i sve zaliti solidnim pivom. 

Optimizam is back, sutra će valjda biti bolje. Nema puno kapljica ispod onog oblaka na slici možda okinem koji trening i na Okinawi.

Blues

Već je prošlo tri tjedna od Ljubljanskog maratona i mojeg zadnjeg posta. Iako su noge prošle pa nema niti bolova od one rupturice osim onih starih koji su se bili privremeno povukli pred navalom pokidanih mišićnih vlakana i mojih snova o nekom boljem ja. Bol u duši međutim ne prolazi i svaki dan nešto ili netko malo posoli tu ranu.
Prvi tjedan nisam uopće osjećao tu duševnu bol. Bio sam stalno fokusiran na to da što prije zalječim i oporavim noge. Vrijeme je bilo fantastično i ništa nije ukazivalo da se bliži onaj dio godine kad su svi pomalo deprimirani pa i priroda prividno umire. Ljudi tada stalno nešto kao slave ali imam osjećaj da zapravo bježe od osjećaja prolaznosti. Nju i u meni izaziva hladnoća, kiša i mrak. Koja usrana kombinacija, br....  Nije čudo da u to doba mnoge privuče tamna strana.
Ni odlazak u Luton kod mojih naj milijih, niti randevu sa mekom travom Stockwood parka nisu otjerale moj "blues". Tamo me kiša i hladnoća zakovala za kuću ali sam barem napravio električnu instalaciju u vrtnoj kućici za moju sad već službno teenage unuku i novopečenu bubnjarku. Sad će valjda ukućani malo odahnuti iako nisam siguran za susjede.
Što zbog kiše što zbog bolova tek u petak sam se odvažio za jedan kraći trening po mekanoj i kišom natopljenoj travi. Bol je ipak prošla ali ne i kiša tako da sam uspio skoristiti još samo jednu priliku za malo dulji ali spori trening sa mojom kćerkom. Od njega smo se oboje svaki na svoj način namučili.
Pokušao sam sa starim receptom kupovanja novih tenisica nebi li se oraspoložio ali to nije uspjelo. Isti dan mi je otkazao GARMIN, odnosno onaj novi HR monitor i pokvario ionako loše raspoloženje. Nekad te baš neće pa neće. 
Povratak u Pulu je još pogoršao stvar jer se kiša kao kakva zaraza preselila kod nas, a ja još nikako da se adaptiram i bar obučem adekvatno. 
Osim toga moj "blues" je produbio opet veliki članak o ona dva lika iz Beča koje pamtim samo kao "preko četiri" i "preko pet". Opet su ostvarili nevjerojatan uspjeh vrijedan divljenja novinarke ali ovaj put u Amsterdamu. No opet je bilo preko 4 i 5, mislim na sate za maraton. Za promjenu ovaj put Ljubljana nije uopće spomenuta ni pod razno. Ali bar sam taj tjedan trčao i evo me opet u Japanu na Isjigaki-ju. Kiša, vjetar koji pojačava ne mjenjaju moj "blues" u recimo "reggae" iako sam danas uspio prije nego padnem u nesvijest od nespavanja da trčim malo po otoku. 

Bar mogu reći da sam trčao u Japanu. 
No kako stvari stoje brod sutra neće doći, a mene šalju na Okinavu da čekam ukrcaj do 23-eg. Znači još pet dana đabalebarenja po otoku koji je dosta mrtav van sezone i povratak kući tko zna kad. Ma blues do jaja.   

Na korak od fijaska

Jutros već sipi dosadna kišica i tek sad nakon dva dana shvatam da je sve prošlo. Osim mojih bolnih nogu, naravno. Za to će trebati još koji dan.
Jučer sam bio previše zaokupljen pokušajima da radim normalne stvari na normalan način. Naporno je bilo sjesti pa i sjediti dulje, ustati se, silazak niz stepenice ... hvala bogu lift radi. Nadam se da nisam izazvao opću sablazan susjeda koji nisu navikli da me vide u liftu, jok ja pičim po stepeništu.
Ipak sam bio prisiljen otići na tržnicu kupiti voće, kruh, podići novac za platiti servis automobila koji je trebao biti gotov. Računam, ponedjeljak je i neću sresti nikoga da objašnjavam zašto hodam kao usran golub i slične stvari ali odmah sam naletio na jednog koji je bio u Ljubljani i onda ... "čovječe što je bilo, vidjeli smo te na 41-om mislili smo da ćeš pasti ...". Ja nisam mislio ... nisam imao čime. To hoću li stići do cilja ili ne bilo je potpuno prepušteno sposobnostima mojih nogu da prebace težište i održe ravnotežu ali ne zbog toga što mi se vrtilo u glavi ili me hvatala nesvjestica. U njima je bilo ostalo tako malo da je svaka jebena kvrga na cesti mogla završiti kolosalnim ljubljenjem asfalta. Jedini momenat kad sam ja svjesno pokušavao upravljati je bilo ne pasti na pragovima senzora u ciljnoj ravnini i naravno nisam uopće zaboravio uredno zaustaviti sat kao da je to najvažnija stvar na svijetu. 
Kao što mi je još bolno u nogama još uvijek mi je bolno pričati o utrci i radije bi se još par dana brčkao i izležavao na suncu kao jučer nego otvarao tu temu.

Erol i ja opuštamo krute noge nakon Ljubljane

Jučerašnji dan bi bio savršen za oporavak tijela i duše da nakon kupanja nisam morao poći po automobil na drugi kraj grada ali on nije bio gotov pa sam u međuvremenu morao na brzinu otpratiti svog starog do dermatologa na pregled. Dok sam ga tako gledao kao sa naporom ide po stepenicama i zastajkuje na svakoj i najmanjoj uzbrdici pomislio sam u sebi ... je, što se ja sad žalim kad je njemu ovo možda gore od maratona. Ima već punih 94 i taj kilometar do doktora i još jedan nazad njemu sigurno nisu bili laki. Kaže, "ne drže me noge .." o kako mi je poznat taj osjećaj.
Nakon toga sam se uputio po automobil polako razgibavajući noge ta tri kilometra i čini mi se da je šetnja ipak najefikasnija u tome poslu. 
Jutros je osim u duši ipak bolje, a zbog kiše se pokušavam prisiliti da ipak napišem ovaj blog. Saša je sigurno već nešto napisao ali ja nisam bio voljan niti otvarati svoj laptop pa ću čitati to kasnije jer još danas ujutro imam neke obaveze pa bez obzira na kišu sad moram gibati. 
Evo nastavka ... što reći o maratonu u Ljubljani? Ja nisam veliki maratonac poput Ozija(100 maratona), Lončara(oko 280 maratona), Staneta(Ivan Stanić skoro pa stotka) ili našeg svemirca Drage Paripovića koji su pohodili velike i mnoge maratone. 

Legendarni Franjo vrlo blizu 300-tog maratona

Ja sam doživio i preživio samo nekoliko i od tih nekoliko četiri puta Ljubljanu. Beč je ovo proljeće bio jedini veći i poznatiji od Ljubljane. Pa ipak, a u tome se i mnogi drugi slažu, Ljubljana je posebno draga trkačima. Zbog publike, darežljivosti organizatora kojoj nema premca, zbog "Stroj machine" koji dodatno podižu adrenalin uzburkan neizveščnošću maratonske avanture. Opet ne osjećate se izgubljeni u masi. Tu je mnogo ljudi ali svi smo svoji, bez obzira kojim jezikom govorimo, a trkača iz hrvatske i susjedstva je uvijek priličan broj. Uvijek je netko na dohvat ruke da te ohrabri, pomogne, podigne ako poklekneš kao što se meni to po prvi put desilo.
Ljubljančani i Ljubljana živi sa trkačima tih dana i njihova reakcija odražava ponos što smo u njihovom gradu i divljenje našem naporu. Nezaboravni su trenutci kad vidite dječaka od možda niti pet godina kako ustrajno bubnja na pravom bunjarskom setu i time odaje počast svima koji su se usudili preispitati kakvi su ljudi i koliko mogu podnijeti. Nije samo rezultat ili pozicija u poretku koji me tjera da rizikujem sve i ne završim utrku. To je svaki takav mali detalj svaka riječ ohrabrenja, "gremo fantje, deklice ... še mal". Vraga malo, ponekad je i jedan kilometar previše. Na petnaestom dok sam još mislio da su moje karte dobre i svježina jutra nije potpuno isčeznula kao kakva fatamorgana negdje kod zoološkog netko viče: "ajmo dida". Moji divni prijatelji, prvi članovi "running dida" društva, moj česti partner i konkurent na utrkama "Rudiša"(Igor) sa Dubravkom i blizancima došao je iz Pule da nas svih bodri. Sa tugom sam se podsjetio da moj brat koji živi na 30 km od Ljubljane nikad još nije došao da učini to isto. Nisam mu to nikad spomenuo ili predbacio jer znam da je problem prometovanja po Ljubljani na taj dan ali ipak... Možda se i poneki moji dugogodišnji prijatelji pomalo ljute na mene jer nove prijateljske veze koje sam ovih godina stvorio pogotovo sa maratoncima su vrlo jake. Možda samo iz razloga što znam kako je svima njima ali mislim da su to stvarno divni i dobri ljudi spremni na žrtvovanje. Da nisam nikad trčao maraton nikad to nebi bilo tako. Bio sam polumrtav kad sam prošao ciljnu ravninu i prvi mi je u pomoć priskočio Danijel. Držao sam se njega jer nisam htio da me kao lani u šator odvuku medicinari već sam se svim silama pokušavao održati na poluzgrčenim nogama. No dok smo tako pomalo odmicali od ciljne linije u razglasu sam čuo najavu ulaska u cilj mojih prijatelja. Dražen .... Emir ... Saša Antić, kao da su po dogovoru stizali jedan za drugim. Rekoh Danijelu, pusti me malo daj da se pozdravim sa prijateljem sa kojim me poput neke nevidljive pupčane vrpce veže samo moj i njegov blog, poneki kratki susret u utrci ili nakon nje i činjenica da je maratonac. Uvjek u nekoj žurbi ili kao ovaj put ja jednostavno nisam imao snage za više od par riječi. "Čujemo se na blogu", veli on i eto ako zbog ničega drugog onda zbog njega još jedan blog o Ljubljani će se otisnuti u virtualni svijet. 
Oni koji ne znaju ništa o maratonu trebaju da znaju samo jednu stvar. On nije uopće težak dok ne postane takav, a kad se to desi onda je to nešto sasvim drugačije od svega što ste doživjeli u ostalim utrkama. I čuveni Emil Zatopek je govorio ako želite da se utrkujete i vidite koliko ste brzi i sposobni trčite utrke na koliko god 1500, 5000 pa i 10 km ali ako želite doživjeti nešto sasvim drugačije probajte otrčati maraton. 
Mene je ovaj put uhvatio nespremnog negdje na 36-tom.

Još samo ... 5 km

Do tada je još izgledalo da ću čak i ako malo usporim biti blizu 3:10 iako sam već sumljao da će biti dovoljno samo malo usporiti. Temperatura je taj dan nakon prvog sata već narasla i davno sam trebao reducirati brzinu kako bi se uspio održati unutar za mene solidnog rezultata. Beč sam istrčao za 3:15 bez pada tempa na kraju i iako je to zahtjevalo veliki napor sve je brzo nestalo nakon ciljne ravnine. 
Slabost u kvadricepsima me na jednom skretanju izbacila iz ravnoteže. Tijelo se nekontrolirano kretalo naprijed, a noga više nije pratila. Jednostavno je klecnula i ja sam se opružio pokušavajući da se uhvatim za ogradu koja je bila tamo postavljena. Koljenom sam zarovao asfalt za trenutak ostavši rukom uhvaćen za ogradu da bi ipak potpuno pao okrznuvši glavom o nju. U pokušaju da se odmah ustanem odjednom su me uhvatili grčevi u toj nozi koja je pokleknula.
Odmah su dotrčali neki ljudi pomogli mi da se osovim na drvene noge, dodali su mi vodu, pitali dali da zovu pomoć i jedan čovjek mi je malo izmasirao zgrčeni mišić. Još je pet kilometara nećete moći tako ... moram, moji prijatelji i ja sam bi bio razočaran. Kvragu činilo mi se da bi cijela Ljubljana bila razočarana da sam odustao. Do 40-og sam imao šareni prosjek koji je varirao od 5 do malo ispod pet minuta ovisno o osjećaju u nogama jer nisam htio rizikovati ponovne grčeve. Zato sam odlučio na 40-om uzeti izotonik i malo hodati pa kud puklo. Biti će to prvo hodanje na svim mojim maratonima. Noge su ostale drhtave ali nisam se osjećao loše pa sam nakon tog užasno dugog kilometra od 8 minuta potrčao onako kako se obično zgrijavam ili rastrčavam nakon treninga. Nisam više gledao sat, gdje trčim, znao sam da ne smijem izgubiti krhku ravnotežu jer je sa svakim korakom koljeno malo pokleknulo, a drugu nogu je odmah trebalo pripremiti da ponovo ne zaplivam po asfaltu. 

Još par stotina metara

Htio sam puno, više nego što sam objektivno mogao, a samo jedan pogrešan korak me djelio od potpunog fjaska. No ipak sam dohvatio četvrtu uzastopnu pobjedu u kategoriji i to sa prednošću većom od 20 minuta. Nisam se tome nadao nakon 35-og ali do tada sam već imao prednost od 37 minuta što govori dosta o tome kako glupo sam zanemario neke činjenice i znakove. 
Zato dobro kažu: "maraton je škola života". Već na početku i u životu činimo greške koje kasnije nije lako ispraviti.

Uljanik

 Većinu stvari, ljudi i događaja uzimamo što bi narod rekao zdravo za gotovo.
Kao da je to nešto što dolazi samo po sebi i neće nestati nikada. Mladost, zdravlje, ljubav i znanje ako hoćete. No sve ima ograničeno trajanje i bez deklaracije na pakiranju. Onda nas u živac dirnu stihovi poput onih Arsenovih "takvim sjajem može sjati ono što je prošlost sad što ne može da se vrati ...".
J..ga uvjek je kasno kad shvatimo da smo mogli drugačije i bolje.
Mene je danas rastužila do kostiju jedna utrka koja to uopće nije bila.
Još je samo tjedan do Ljubljane karte sam odigrao sad čekam da maratonska utrka odigra svoje jer iako mislim da ja imam sve dobre karte ona uvijek može izvući nekog asa iz rukava. Jučerašnji trening je bio posljednji jači ili od onih koji zahtjevaju bar dva dana oporavka odnosno izbjegavanja jačih treninga. 
To znači da ću već sutra popodne moći odraditi malo dulji trening tempo trčanja ali ja ću za svaki slučaj to ipak ostaviti za utorak ujutro. 
Danas sam trebao trčati lagano ali iznenada se pojavila informacija da će se i ove godine usprkos svemu trčati Uljanikova utrka i to uz odobrenje stečajnog upravitelja u krugu brodogradilišta. Rečeno je da će to opet biti samo revijalna utrka i druženje svih kojima Uljanik nešto znači. Takvih bi u Puli trebalo biti mnogo jer je on othranio mnoga usta, a i nama trkačima jedini stadion sa atletskom stazom je podario upravo Uljanik. I udruga je nastala iz uljanikove sekcije rekreativnog trčanja. Da ne govorim o tome kako i koliko je naša udruga bila podržana od strane Uljanika. I zbog svega toga njegovo ime nebi trebalo nikad izbrisati iz sjećanja ovog grada.
Od 37 utrka ja sam trčao samo onu lani ispred zatvorenih vrata brodogradilišta u kojem sam proveo svojih prvih 13 godina rada. Moje prvo zaposlenje, školovanje uz rad i gotovo sve što danas znam i eto nakon skoro trideset godina ponovo koristim radeći na nekim tuđim brodovima po tuđim zastavama, sve sam to stekao tu. Moja djeca su trčala dječije utrke ali ja sam svoju trkačku prirodu zakopao negdje duboko ispod tko zna kakvih naslaga svega i svačega što čini život. I baš nikad. Niti kad sam prije pet šest godina počeo trčati. Zašto bi i trčao. Uvijek je bilo previše blizu Ljubljane pa nisam htio da se umaram ili rizikujem ozljedu ili sam već bio ozljeđen. Mislio sam ima vremena, Uljaniku je tek nešto više od 160 godina, biti će još utrka. 
Lani sam bio pomalo ljut i pomalo tužan na toj utrci ali emocije nisu bile duboke jer smo trčali poput nezvanih gostiju oko ograde Uljanika i brzo se nakon toga razišli kućama. Ako se dobro sjećam čini mi se da je i malo kišilo. Ili je to samo odjek tuge u mom sjećanju.

Ima sjedih glava ali tu su i neki novi klinci

Danas je vrijeme bilo lijepo, odazvali su se gotovo svi oni za koje znam da im je do Uljanika stalo ali i neki novi klinci. To je utješno. Kad smo krenuli bez znaka startera polako za kombijem prema drugom kraju brodogradilišta pridružio mi se sin mog frenda koji je još bio malo dijete kad sam ja zadnji puta išao od uprave na otoku prema tvornici električnih strojeva. Tamo sam se taj dan razdužio i na posuđenoj bicikli prepun emocija i sa velikom knedlom u grlu krenuo na oproštaj sa kolegama. Naravno nisam vodio računa o tračnicama preko mosta i kotač je upao, a ja sam pomeo cestu oderavši prilično gadno oba kojena. Možda je to bio znak ili osveta zbog napuštanja ali znam da mi je to bio jedan od najtežih dana u životu. Iako su mi misli bile u tim godinama, sa Vanjom sam se raspričao o trčanju i njegovoj želji da istrči jedan maraton mada je već prilično dobro pozicioniran na trail i raznim adventure utrkama. Maraton ostaje mitsko mjesto svakom trkaču. Sa nama je trčao jedan sve bolji maladić koji će mi se pridužiti u Ljubljani u pokušaju da istrči maraton oko rezultata kojeg i ja priželjkujem. Ispred nas je lagano trčao moj prijatelj Slaven uljuljan u odličan rezultat istrčan u Berlinu i taman kad su mi se noge malo razmekšale i opustile od jučerašnjeg treninga došli smo do stare ulike gdje je bio start i okrenuli ponovo nazad prema cilju. 
Sa svim tim laganim uvodom i pričom prosjek je bio opet oko maratonskog tempa, a zapravo se još nisam niti zagrijao. Kako i bi kad je sve skupa bilo manje od 4 km. Okrenuo sam se i krenuo na malo rastrčavanje kao da se želim oprostiti od staze na kojoj se zapravo nikad nisam utrkivao.

Usnuli divovi podsjećaju kako je sve prolazno

Iako su najavili kako će sljedeće godine možda ipak organizirati pravu utrku nisam više siguran hoću li ikad trčati tu u Uljanikovom krugu. Trebao sam trčati prije dok je utrka bila važna i kad su u Pulu dolazila poznata trkačka imena.
Kažu da uvijek žalimo za nečim samo zato što žalimo za svojom prolaznošću.
Zapravo jedino smo je tada bar malo svjesni.               

Kipchoge

 Eto prošao je i taj prvi tjedan povratka i iščekivanja potvrde gdje sam nakon svega ja. Bio je to i tjedan u kojem su svi iščekivali gdje će otići svjet maratona. On se za trenutak otrgnuo od svojih granica i vinuo u zvijezde. Ime onoga tko ga je tamo poveo će od sada pamtiti svi koji maraton imaju u srcu bez obzira kamo će nas možda već sutra odvesti neki novi velikani ili sam Kipchoge jer možda on nije rekao svoju posljednju. U subotu uvečer došla mi je poruka od mog prijatelja "Rudiše"(Igor): "Kipchoge je uspio, sad si ti na redu".
To jutro sam rano ustao jer sam imao nekih obaveza, a nisam htio propustiti niti jedan trenutak te povijesne utrke. Mada je to bila utrka samo sa vremenom i nije priznata kao svjetski rekord ipak je to bila utrka koju ću pamtiti. Samo sam nekoliko puta u životu bio toliko preplavljen emocijama, a niti na svom prvom maratonu osjećaji nisu bili toliko snažni. Mislim da to sve govori o mojoj vezi sa maratonom i trčanjem općenito. Da se razumijemo Kipchoge je velikan i u maratonu je sad apsolutno najveći ali nikad nije bio moj favorit. Moj miljenik je Kenenisa i ne pitajte me zašto ... zato.
Još pod dojmom tog nestvarnog rezultata i pomalo razočaran trčanjem maratonskog tempa u četvrtak popodne u nedjelju ujutro sam krenuo sa istim partnerom u posljednji ozbiljniji trening i posljednju dužinu prije Ljubljane.
5-4-3-2-1 nije odbrojavanje na raketodromu u "Cape Canaveral-u" već dužina koja se trči sa ubrzavanjem po spomenutoj shemi i izvorno je u miljama za elitne trkače ali mi rekreativci se možemo zadovoljiti i kraćom varijantom u kilometrima. Nakon malo duljeg zagrijavanja trčim pet kilometara u tempu maratonske utrke zatim jedan lagano ali ipak brže od 5 min po kilometru ili negdje oko srednje aerobne brzine. Zatim još četiri u maratonskom. Nako toga jedan lagano, pa 3 u tempu polumaratona, i još dva u istom tempu sa jednim laganim između. Zadnji kilometar nakon polumaratonskog tempa se trči najmanje na LT granici ili brže, a nakon toga se rastrčavam još par kilometara. Ja sam ove godine uspio stisnuti zadnji kilometar dobro ispod 4 minute tako da sam na koncu ipak malo oprao gorak okus koji su mi ostavili neki treninzi u proteklom tjednu.
Očigledno se taj oporavak od puta i ponovna prilagodba na cestu nije mogla desiti preko noći. Možda je i Kipchoge bio zaslužan jer u glavi sam stalno motao  film njegove završnice u Beču. Iako je i dalje moja najjača motivacijska misao vizualizacija završnice utrke "Great Northen Run"(Kenenisa, Haile Gebre i Mo Farah). Moj partner je otpao već nakon prvog segmenta iako smo samo par dana prije trčali istim tempom duže ali očito je da on ima problem ujutro kao što ja nisam popodnevni tip. To mi trenutno odgovara i većinom treninge sad radim ujutro što je isto tako važan dio adaptacije na utrku. 
Sad sam malo vratio samopouzdanje i još da nađem nekoga da me malo "vuče" na utrci kao što su to radili Kipchoge-u ili da mi bar malo pravi društvo mislim da bi to mogla biti moja najbrža utrka maratona. Možda to bude Slaven koji je istrčao Berlin 3:06 i sad je rasterećen ali vjerujem još uvjek u dovoljno dobroj formi. Ako i ne bude nitko već ću se snaći. Nisam uopće kao Kipchoge ali i u meni živi isti ludi maratonac koji ne želi priznati svoje granice bez obzira koliko boli ili koliko umora osjećam on nikad ne kaže dosta, stani ...