Tom(islav) & Tom(islav)

 Priznajem nikad nisam bio ljubitelj stadiona. Nogometnog, ne daj bože. Bio sam dva puta u životu i ne bi hvala više nikada. Pa čak niti atletskog. To kruženje je meni kao dugoprugašu nekako neprirodno. Uz stadion me vezuju i svježa sjećanja na ozljede koje su često dolazile sa početkom brzih treninga. Iako danas mnoge studije govore kako je trajanje, a ne intenzitet glavni krivac i prst krivnje treba usmjeriti tamo. Utrke na stazi nisam baš jako volio ni kad sam bio junior. Tad sam trčao uglavnom 1000, 2000, ponekad 3000, a dva puta u životu i 5000 m. Prvi puta na otvorenju nove tartan staze na stadionu Kantrida u Rijeci 1971 g. Trčao sam sa Mikijem koji je došao prvi(on kaže tako ali meni se čini da je prvi bio Horvat), a ispred mene su još završila dva naša nešto starija trkača. Jedino znam da je ispred mene bio "Čik" iz Križevaca. Imena mu se ne sjećam ali on je bio moj mentor na neki način. O tome možda drugom prilikom. Moja je ipak bila drvena medalja iako sam bio još uvijek mlađi junior. Taj dan je bilo izuzetno vruće i u glavi mi se zavrtjelo od tih 12 i pol krugova zarobljenih između stijena Kantride i mora. 

                                  Atletski miting na Kantridi 1971 godine
Drugi put sam trčao u vojsci na prvenstvu "vojno pomorskog sektora" u Šibeniku. Kruh te neće tad je bilo još toplije. Ljeto se već zahuktalo, a ja sam se htio ogrebati za još par dana skraćenja pa sam pristao trčati za garnizon Zadar iako nisam uopće trenirao. Dan prije sam se još nacugao sa mojim barbom u Rogoznici. Pili smo "babića" od kojeg mi je glava bila ka balun, a usta suha ko pustinja Gobi. Ipak sam bio malo "bolji" i stigao treći. Za to sam bio nagrađen cjelodnevnom mučninom ali i tri dana skraćenja. Danas razumijem zašto mi je glavurda bila takva. Moj barba se još uvijek hvali kako je kupio od "vlaja" 50 kila Vranca ili Babića i napravio tristo litri vina! Neš ti vina, onih pedeset kila cukra naravno ne spominje.
Moj plan povratka bar za ovih prvih par tjedana nije predviđao stadion ali kum me zvao da dođem jer će da počasti društvo za rođendan. Uz put se još natežemo oko dresova i tiskanja klupskih oznaka pa sam došao da vidim u živo što se događa. Kad sam već bio tamo odlučio sam malo kružiti stazom sa kumom jer inače nikad ne trčim sa njim. Uglavnom smo laprdali oko svega i svačega, a svako toliko nas je prekidao umiljati ženski glas sa njegovog mobitela koji je objašnjavao koliko brzo trčimo. Kao da me to uopće zanimalo. Uostalom to je toliko bilo različito od onoga što je bilo stvarno da je bolje ne slušati dotičnu gospodičnu. Još samo da nas je pozvala da ... Kum Tomica(Tomislav ali nije pivo) je na kraju bio nestrpljiv jer je njegova "pratilja" rekla da je prešao nešto što je on protumačio kao deset kilometara, a i pivopije su se počele okupljati oko one košare sa pivom kao pčele na med. Zato me odkantao, kao ... idem pišati ... Tako sam malo usporio i završio još jedno kilometar dva lagano trčkarajući sa Draženom. List se držao skoro odlično osim već uobičajene frke oko one kvrge na koski ali opet su me strašno boljele prepone. Sjaši kurta da uzjaši murta. Nije bilo niti jako hladno ali ja sam bio mrtav hladan. Poslije trčanja sam se presvukao u dvije majice i još stavio trenirku ali cijelo vrijeme mi je bilo zima. Niti druženje sa crnim Tomislavom(ovo je pivo) nije pomoglo. Još mi je bilo i gore. Kad sam došao kući žena je bila zaprepaštena jer su mi dva tri prsta na ruci bila potpuno bijela, a jednog nisam uopće osjećao. Di si to bio? U hladnjači ili na sjevernom polu. 
J... miša, stvarno?  Temperatura je bila oko 10 C, ja obučen u duple gege i svu tu silnu robu, a nakon skoro 10 km trčanja meni je još zima.

Umro je Ed Whitlock

 Već sam pisao o Edu jer je ne tako davno na nevjerojatan način oborio rekorde u polumaratonu i maratonu za kategoriju 85+ trkača.
Ed Whitlock je bio prva osoba starija od 70 godina koja je trčala maraton za manje od 3 sata(2:59:10) na "Toronto Waterfront" maratonu. Kad je imao 72 godine istrčao je maraton za 2:54:48. Njegov zadnji rekord u maratonu(Toronto Marathon) je iznosio 3:56:33. To je bilo ne tako davno, u listopadu 2016.godine. Ed Whitlock je tada imao 85 godina. On je osim toga postavio svjetske rekorde za sve dobne kategorije od 70+, 75+, 80+ i 85+ na distancama od 1500 m do maratona. Zbog svega toga ostao sam pomalo zatečen viješću da je preminuo u ponedjeljak 13.03.2017. Nekoliko dana nakon svog rođendana(rođen 6.03.1931.) u dobi od 86 godina. Umro je u Torontu nedaleko svog doma u Milonu(Ontario), a obitelj je izjavila da je umro od raka prostate.

Meni je on predstavljao snažnu inspiraciju ne samo zbog činjenice da je dokazao da je moguće trčati maraton brže od 3 sata i u poznim godinama. Ali baš zbog toga nada da bi možda mogao i ja doći do te magične brojke nije još potpuno zamrla u mom srcu. Iako se možda neće ostvariti, njegov primjer mi daje dodatni motiv da i dalje pokušavam. Kad sada razmišljam o starosti uvijek se nekako podsjetim na svoje roditelje koji su još hvala bogu živi, a sebe uopće ne sagledavam u tom svijetlu. Možda je tako najbolje. Vjerujem da je tako razmišljao i on jer onaj tko teži nečemu što je naizgled veće od njega samoga ne smije sebi postavljati ograničenja. Ona će se ionako pokazati sama. Ne treba ih još prizivati. U više navrata su mi govorili kako sigurno trčim zbog toga da bi živio dulje ali ja od prvog dana znam da je to daleko od istine. Nema nikakvih dokaza da trkači koji intenzivno treniraju žive dulje od svojih vršnjaka koji nisu toliko aktivni. Dapače istina je potpuno drugačija. Umjerena aktivnost vjerojatno vodi tim putem ali to nije nikad bio moj put. Sto puta sam ponovio sebi nije važno koliko već kako ću provesti ovo vrijeme koje mi je na raspolaganju. Ed je to učinio maestralno, pa iako je bio skroman i nespretan sa riječima ipak je ostavio sjajan trag poput zvijezde repatice. Trag koji će dugo svijetliti kao putokaz onima koji se zapute njegovim stopama.

Ja sam dobro ali ...

  Ponekad se moramo zadovoljiti sa činjenicama da nam je dobro kad nije gore. To je uglavnom slučaj u onom dijelu života kad primjećujemo da "karić"(na balinjere) sve više ubrzava, a kočnice hm ... toga se nismo sjetili. Koliko sam puta u djetinjstvu zaboravio da nisam ponio cipele, a "frenivati"(kočiti) sa bosim nogama je bilo poprilično j...oj. Za modernu djecu koja ne znaju što je to karić na balinjere ću reći da je to bila preteča "skejta" na tri kotača od kugličnih ležajeva. Od tuda u nazivu "balinjere" ili talijanski palline(kuglice) koje smo pogrešno mi puležani zvali baline. Moj "karić"(i to je od talijanskog carro = vagon) sad već pomalo ubrzava, a prema onim "lijepim" krivuljama koje opisuju pad sposobnosti trkača sa godinama samo što nisam ušao u fazu kad linearni pad zamjenjuje sve veća strmina koja prelazi u gotovo slobodan pad. Tada više nema padobrana koji će te zaustaviti. To je moj prijatelj Bepo opisao kao iznenadno usporavanje. Sa 67 godina je trčao polumaraton 1:33 godinu kasnije oko 1:40, a nakon 70 kad je jednom pao ispod 1:50 nikad se više nije vratio. 

Zbog toga sam se zadovoljio činjenicom da sam jutros uobičajeno ukočen i za "divno čudo" sve što sam stekao je još tu uz malo novih dodataka ali list me ne boli ništa više nego dan prije. Zapravo biti ću optimističan i reći: ne boli me uopće. Ohrabren tom činjenicom zamalo sam htio već ujutro trčanjem na posao da potvrdim tu teoriju kako je sve prošlo ok ali sam ipak odlučio da hodam. Sigurno je sigurno. 

Kod hodanja je sve za pet. Još uvijek malo bocka iritirani išijas od jučerašnjih nešto više od 4 sata vožnje ali to nije ništa novo. Malo sam se zanio zbog pogleda na potpuno rascvjetane krošnje voćaka jer mi se čini da je do jučer još sve bilo u onim minusima. Zato nisam obraćao pažnju na vrijeme. Uostalom već napamet znam mjesto kad će mi Garmin zabipati kilometar pa sam se iznenadio kad sam vidio neku čudnu cifru na drugom kilometru. Ja prešao dva, a on kaže jedan i to nešto presporo.

Ja se znojim, a on kaže jok, vučeš se ko puž. 

         Po Garminu sad sjedim negdje nasred uvale između hotela Histrije i Pješčane uvale

 

I on valjda ima loš dan ili "pms" ako je ... ili se jednostavno digao na krivu nogu. Možda je uhvatio neki satelitski program sa pornićima pa se sav jadan pogubio. Ispada da sam krenuo negdje oko hotela "Splendid" pa preko brda pravo na Bunarinu. Onda sam malo plivao preko uvale u Tehnomontovu marinu, pa opet preko brda u pješčanu gdje sam malo vrludao do moje firme. Nije puno pogriješio samo 2,24 km, umjesto otprilike 3,7 km. 

                           Uobičajena ruta od moje kuće do posla

 

Lako što je fulao početak ali nakon skoro pola sata hodanja on još uvjek nije došao k sebi. Pa ti vjeruj Garminu ili bilo kojoj tehnologiji.

Odlučno "možda"

 Sjedim prazan kao nekakva odbačena konzerva i gledam kroz ekran ali on mi ne odgovara. Mislio sam da će riječi same poletjeti vani kad već toliko nestrpljivo čekam da napokon počnem trčati. Ali ništa, ćorak, ne znam što reći. Prošlo je točno 21 dan ili kao što to Saša broji u maratonskim kilometrima ja sam točno prošao  kroz cilj u polumaratonu i prekinuo trkački post. Krenuo sam nakon povratka sa aerodroma Ronchi na jedno test trčanje po Drenovici računajući kako nemam više ništa da izgubim. Ako i dalje boli morati ću još čekati. To sam nekako naučio i prihvatio. Ako ipak ne boli ili bar ne boli više ... onda ne znam što ću. Valjda bi trebao prvo ponovo malo polako, pa šta ja znam ... živa kenjaža. Najradije bi sve preskočio i nastavio gdje sam stao samo znam da neće ići baš tako.
Odabrao sam varijantu "Drenovica 1" koju trčim uvijek kad imam rastrčavanje poslje napornih treninga ili utrka. Statistika nekih 35 takvih treninga kaže da je duljina staze 5,59 km, prosječan tempo 5:42/km, prosječan uspon 90 m, prosječan puls 132, a prosječan maksimum pulsa 148(valjda zbog uzbrdice) i prosječna temperatura 17,1 C. Nastojao sam da trčim vrlo opušteno ali ipak mi je koncentracija bila djelom usmjerena na opažanje bolova u nozi koji su bili skoro uobičajeni oko one "kvrge" na tibiji.
Kvrgu je napokon napipala i moja doktorica u petak te me poslala na rendgen i dalje pretrage. Drugi dio mene je bio negdje iznad Alpa u utrobi Ryanaira gdje se po mojoj procjeni upravo nalazila moja kćer. 
Malo sam se iznenadio kad sam dotrčao nazad pred kuću jer Garmin još nije pokazao 30 minuta od starta. Pretpostavljam da to nije mogao biti baš jako lagani tempo. Zapravo dosta netipično za 5,62 km, 5:16/km i prosječni puls 138, a najveći 154.
Zanimmljivo je da nisam mogao naći nijedan sličan trening jer gotovo uvijek trčim polako taj krug po Drenovici. Imam samo jedan u kojem sam išao brže 5:09/km ali uz katastrofalno visok puls od 152 ali to je bilo kad sam imao ozljedu kukova i povremeno pokušavao otrčati po jedan krug u nadi da će proći. 
Bio sam potpuno van forme i temperatura je bila skoro 28 C. Ovako površno gledano možda i nije tako strašno loše ali jutro će biti sigurno malo pametnije.

Političari

  Kažu da mudrost dolazi sa godinama ali meni se čini da je to samo još jedan od mitova od kojih se sastoji gotovo cijela naša spoznaja svijeta. Neki to zovu teorijom koja je dovoljno dobra da objasni nešto dok je ne zamjeni neka druga. Nije šija nego vrat. Zapeo sam u svom trkačkom životu i sve se okrenulo ka nekim drugim temama pa sam ovih dana nakon duljeg odsustva primjetio jednu stvar koja nema veze sa trčanjem. Kad trčim valjda ne primjećujem ništa drugo. Tako kaže moja žena. 
Ne znam kako je vama ali meni uvijek prija kad odem negdje vani na više dana. Nema teve sa koje se krevelje oni lažovi koje zovemo političari. Znam da sve te "divne" zemlje u koje zbog ovog ili onog razloga odlazimo imaju svoje političare ali nekako mi oni ne smetaju. Nisu moja briga, iako ima i većih pi..a nego ovih domaćih.
Dokaz da je tome tako je da svi imaju iste ili slične viceve o njima. To nije samo slučajnost koju je izazvala neka falinka u univerzumu. Cijeli život sam pokušavao biti malo manje uvučen u to ali to je teško ako ste "društveni" tip. Uvijek mi zavuku i dok se obrnem već sam negdje izložen politici. Tako su mi u zadnje vrijeme uvalili da budem predstavnik stanara zgrade u kojoj gotovo nitko ne živi za stalno ali zato su problemi stalni. Zatim je tu moj klub sa svojim trzavicama i morem problema u kojem ja uopće ne plivam baš najbolje. Svaki moj angažman u bilo kakvoj politici je do sada završavao raskidom veza sa tim skupinama ljudi i bojim se da se to opet ne dogodi. Bar ne sa trkačima jer mnogi su mi prirasli srcu.
Ja se jednostavno ne znam odmaknuti, bar ne na vrijeme. Na razmišljanje o politici me potaknuo vic koji sam čuo na večeri, opet u Imoli, zadnji dan mog boravka u Italiji. Sjedili smo u nekom restoranu koji uopće nije izgledao tako jer svirala glasna muzika i bio je pun mladih ljudi. Izgledao kao neko staro skladište sa jako visokim zakrivljenim stropom, a na polovini tog ogromnog prostora podignuta je nekakva galerija gdje su tik ispod stropa bile stolice i stolovi. Tako se restoran i zove "Galeria No. 8". 
Bilo nas je po običaju dosta na večeri ali zapravo je većina bila odsutna i gubila se negdje po ekranima svojih i-phona koji su sablasno osvjetljavali njihova odsutna lica. Povremeno su si dodavali mobitele i razmjenjivali pogled na nekakve video uradke bez suvislog razgovora o sadržaju. Većina su bili naši prodavači koji su došli na tečaj za naše klijente. Sa mnom u društvu je srećom bila ekipa naših klijenata iz Kalabrije koju je više zanimalo vino i klopa pa je uskoro razgovor među nama postao vrlo intenzivan. Naravno radilo se puno rukama jer j... tko njih uopće razumije. Na momente ti se čini da su neki česi koji pokušavaju govoriti talijanski, a na momente bi se zakleo da govore portugalski. Ipak uz malo ponavljanja sve smo se kužili. Ujutro sam očekivao upalu mišića ruku i radovao se prilici da bar malo vježbam. Klopa je bila izvrsna, a oni su to još naglašavali stalnim mumljanjem "mmmm... ma che buono". Čak je i šef izgleda bio jako zadovoljan sa našim dijelom stola i stalno se vrzmao oko nas. Naši tanjuri su na kraju svakog slijeda bili kao polirani, a bogami "kalabreži" su imali i priličan cug. U pauzi između jela umjesto blejanja u ekran jedan od njih je ispričao i jedan vic o političarima koji ide otprilike ovako:
       
Umro jedan političar i završio kod Svetog Petra. Ovaj mu reče: “znaš nisi baš bio jako loš pa možeš da biraš hoćeš li u raj ili pakao. Ako si neodlučan možeš prvo malo zaviriti pa se onda odluči”. Čova pomisli u sebi, ma idem prvo zaviriti u pakao tamo je sigurno sva moja ekipa. Uđe unutra, kad tamo: prekrasan dan, ekipa onih najgorih političara leži uz bazene sa komadima, cugaju ili igraju golf. Svi ga pozdravljaju: “di si kompa, dođi ovdje je super...”. Prije nego što se vratio kod Svetog Petra ipak je išao zaviriti i u raj. Unutra je bilo sve prekrasno i besprijekorno ali njemu je izgledalo malo dosadno gledati čedno odjevene ljepotice kako sviraju harfe. J..eš harfe ja se odlučio. Tako on kaže Svetom Petru: "Idem ja ipak ka svojima u pakao". Petar mu odgovori, ok i uvede ga u pakao. Kad tamo, sve drugačije. Vruće kao u talionici, sva zemlja spaljena, prepuna smeća i koječega, a njegova ekipa na raznim spravama za mučenje. Koji kua? Pita on vraga koji ga je primio. Jučer nije bilo tako, otkuda sad … E j..ga prika, jučer je bila predizborna kampanja, a ti si odabrao nas! 

Iako ima više varijacija na ovaj vic kao ona ..."što si ti mislio, imamo i mi televiziju(državnu)" ipak je način na koji je ispričan ili možda atmosfera to večer učinila da mi nikako ne izlazi iz glave. Fakat je tako. Uvijek nasjednemo na isto, zaboravimo pa onda idemo po još. Možda je mrzimo ali sav naš život je j...  politika što znači da smo i mi ... 

Na "zapadu" ništa novo

  Izgleda da je ponovo početi pisati slično teško kao i ponovo početi trčati nakon pauze. No kako trčanje još ne dolazi na dnevni red ni pod razno bolje da ne ukinem svaki kontakt sa njime pa i ovaj literarni. 
Zato samo kratki osvrt na ovih desetak zadnjih dana. Ulazim u treći tjedan kako kilometar sat miruje na mom Garminu ali zato se Honda potpuno povampirila. Sad vidim da sam od nedjelje 19.og(dan nakon ozljede) prevalio skoro dve hiljadarke i bio šest puta na tankanju. Žedna beštija. U Italiji tankam toliko da na benzinskim parama dođem do grane. Slično kao što trčim maraton, samo milimetar fali da prdnem u fenjer. Još me čeka jedna kratka tura u nedjelju. Ponovo vozim kćerku na aerodrom jer je ovaj put nažalost njena baka preminula, a ona je opet potegla iz Londona da je isprati. Bilo je dosta tuge ovih dana u našoj kući pa nisam niti htio mnogo razmišljati o svojoj trkačkoj. Posao mi se sad nešto odjednom zahuktava i za dva tjedna ponovo moram na cijeli tjedan u Italiju. To mi je plan koji su mi skovali drugi, a ja samo treba da trpim i da se nadam da će jednog dana biti bolje. Onaj pokušaj da trčim svega par kilometara(3,5 km) lagano još prije tjedan dana je završio ne baš sjajno. Sad je bol u listu konstantna i preselila se mnogo više od mjesta gdje je boljelo u početku. Boli i kad hodam, a bolno je i na dodir. Zagreb sam otpisao i ako ne postoje čuda nema smisla niti da idem u Beograd na maraton. To je kraj moga proljetnog plana za ovu godinu. Sad samo "lišo do ultime", a "karige" čuvam za kraj ako ih izvučem iz talona. Je.. zid tko mi je namješao ovakve šugave karte. U planu za sutra stoji Frank Killer Tempo koji ću odraditi u ležećem položaju sa nogom u zraku i uloškom ohlađenog gela na listu. Tja... moglo je i biti gore iako ne mogu zamisliti kako.

Kraj posta?

  Prošlo je već deset dana ako ne računam onaj neuspjeli pokušaj trčanja od petstotinjak metara prije tjedan dana. Kao da sam se malo ohladio od trčanja. Možda je to samo zbog ovih nesretnih okolnosti u kojima se sad nalazim pa nemam dovoljno vremena da o tome mislim. Uvečer sam prebijen i jedva uspijem malo pogledati poštu, poslati koju poruku i pročitati pet šest stranica knjige "Science of Running". Savlada me neki umor i jedva čekam da se vratim u moju "vukojebinu" gdje ipak sve teče pomalo usporeno. Ovdje je normalno radno vrijeme od 8:30 do 19:30(jučer do 20)! Čuješ sirenu u 17 i 30 ali nitko na nju ne trza. 

                    Ovako izgleda kad na zapadu odlaziš sa posla, mrkli mrak. Tako se i osjećaš

Nema gužve na kapiji kao prije skoro trideset godina u Uljaniku kad bi se porta napunila već pola sata prije sirene! Poslje znaka za start, juriš kao na nekoj utrci u Kardus ili neku drugu kafanu na čašicu razgovora. Kao da cijeli dan nisi s nikim pričao. Poslje toga polako po klince u vrtić. Ma milina, četri sata su a ti si se "naradio", popio piće sa frendovima, pokupio djecu i mama ti je poslala ručak ili si išao kod komšije. Imaš cijelo popodne za sebe. Još imaš i cijeli život pred sobom. Ovako sa jednom nogom u grobu, drugom sa išijasom, mučim ono malo sivih stanica sa problemima koje ne može da riješi ni Ajnštajn samo da bi se uspio dokotrljati do kakve takve mirovine koju će mi opelješiti razni menažeri.
Zapravo u meni unutra sve kuha kao u expres loncu. Samo što je lonac još dobro zatvoren pa izgleda kao da se ne dešava ništa. Nedaj bože da ga netko otvori dok se ne ohladi. Biti će "fažola" svagdje. Jutros sam se probao dogovoriti sa fizioterapeutom da me primi u subotu tako da već taj dan mogu nastaviti trening nakon točno dva tjedna pauze. No odkantao me do ponedjeljka. Kad je već tako sad razmišljam da sutra ujutro nešto probam onako na svoju ruku.
Naravno da sam ponio opremu. Bez nje više ne idem nigdje, niti na vlastiti sprovod. To može ispasti kao pokušaj da zavirim u onaj lonac, bum biti će možda fažola u očima. Pitanje koje me muči je kako nastaviti? Za dva tjedna mi dolazi Zagreb polumaraton. Polumaraton nisam trčao već skoro dvije godine.
Nije da mi nešto nedostaju ali ovaj je trebao biti test za formu prije Beogradskog maratona. Znači ionako sam ga trebao trčati sa umornim nogama zbog priprema za maraton no sad su noge odmorne ali ne trenirane. Nadao sam se da će taj polumaraton biti malo brži nego onaj iz 2014 godine jer j..ga ipak sam maraton skratio za nešto više od tri minute red bi bio da i polumaraton skinem za bar par sekundi. 
Dobra strana ove pauze je da sam opušten i bez krutosti u mišićima kao prije Crikvenice ali to je isto tako i loša strana. Mlitavi k...c nije bog zna za što. Prema znanstvenim istraživanjima u dva tjedna sam mogao izgubiti i do 6% VO2max-a što bi recimo u primjeru jednog osrednjeg trkača koji trči 5 km za 20 minuta značilo oko jedne minute više na utrci od pet kilometara ili preko 4 minute na polumaratonu. Ja sam recimo malo brži od toga lika bar prema zadnjoj utrci u Medulinu kad sam trčao prosječno oko 3:50/km malo dulju utrku(5,8 km). Sa tom formom polumaraton je mogao biti oko 1:28 ili mrvu brži nego u Crikvenici ali sad moram dodati te 4 minute i polumaraton za 1:32 je nešto sa čime ću se možda trebati pomiriti. Ipak budale se uvijek nečemu nadaju. U dva tjedna možda vratim i malo više od pola izgubljene forme te tako ostanem u klasi onih solidnih trkača bržih od 1:30. Zato idem u krpe i sutra već napadam tih 6% makar samo hodajući oko hotela. Noć ...