Brzo, sporo, kratko i dugo

 Zateklo me sa spuštenim gardom sve ovo što se zadnjih(već) dva tjedna događalo. Kao da sam malo zakunjao ispred "teve", a netko se poigrao sa kalendarom. Uopće mi nije jasno da je sve to prošlo. Na tržnici šparoge, a proljetne utrke koje uopće ne pratim samo se redaju. Ozi me zove: "... znaš Ivan je išao 1:19: 48, a Slaven 1:22:19 ..." koji k..., a ja mu rekao da odradi laganini samo da malo testiramo koliko je spreman. Kako sam zaboravio na Goriciju? Možda i nije čudno oko mene samo neka frka, boleštine, problemi. Ne ide mi se niti subotom sa frendovima na pivu jer tema je ... jebo te ne kužim ništa od tih silnih latinskih naziva za kojekakve boleštine. Umjesto na završnicu "zimske" ja u bolnicu i to u tri posjete ali sam nakon prve odustao i u šoku izašao na usranu kišu koja je eto opet morala da još malo dosoli. Inače je izgled tih naših bolnica bolestan, a frenda čak nisam isprve niti prepoznao iako sam zagledao u sobu koju su mi rekli. Ostala je samo prazna ljuštura ljudine kojeg ništa nije moglo nadjebati. Odmah mi je kroz glavu proletilo sve od srednje do unazad par godina. On i Tusta zagrljeni, a iz njih ori: Balkane, balkane balkane moj budi mi ... Opet će biti skupa, uskoro.
Taj zadnji tjedan prije puta kao da je netko poništio vrijeme. Terapije, bolesti, sranja, granja jednostavno sve se nabilo u jednu desetinku sekunde. I već sam na putu za Italiju, a ono mokro govno pada li pada.
Nikad stići do te jebene Bologne. Izvodio sam sve "kamasutra" poze u vožnji. Desna noga u zraku, lijeva na gasu, ruka pod guzicom, kušin iza leđa, kušin pod guzicom, guzica u zraku(most), vožnja u polu čučnju, sic nabijen na "šoferšajbnu", sic u prtljažniku, a ništa ne pomaže. Na svakom jebenom "autogrilu" stajem, jedem, pijem, šoram. Napunio sam prtljažnik vinima. Jebi ga akcija: tri boce Sangiovese za 9,99 eura, a znam da merita. Onda još za svakog frenda po nešto i skupi se toga. Osim beskonačnog puta, beskonačni tjedan sa talijanima, beskonačne diskusije i radno vrijeme, beskonačne večere i razgovori koji prelaze moje govorne sposobnosti. Ne jezične već jednostavno oni tako pričaju. Svi u jedan glas, svatko svoje. Pitaju te ali ne čekaju odgovor jer je netko načeo neku drugu temu. Ako si iole pristojan samo sjediš, a pogled ti skakuće ko na teniskom meču: lijevo, desno od jednog do drugog pripovjedača. Samo nije tako jednostavno ovdje igra cijeli nogometni tim i to svatko za sebe.
Bar u povratku nije padala kiša i išijas se dosta smirio, pa sam stao samo tri puta. Ops, četiri puta jer sam osim špeže prije granice stao i u Kopru da pokupim neke frendove iz Ljubljane, a oni su naravno kasnili. Dva puta sam obišao Tuš. Uglavnom sportske dućane i zaključio kako je sve za trčanje preskupo i bez veze. Čini mi se da sam mogao obići cijelu galaksiju u nekom od "Star Wars" brodova prije nego što sam stigao do Pule. Bar da taj put ima toliku kilometražu koliko mi se činilo. Zaradio bi brdo para jer mi firma plaća kilometražu. Ovako će biti za kikiriki i pivo. Eto sad je već sredina tjedna i od kad sam se vratio sve se opet ubrzalo skoro do brzine svjetlosti. Vidim prošli su i Brijuni. Izgleda ponovo bez nekog većeg lokalnog interesa. Vjerojatno ne bi ni primijetio da me Ozi nije obavijestio i da se Robiju nije desila velika nesreća. I to me pogodilo. Ne samo zbog toga što je njegov otac još i mlađi od mene ili što mi je on prijatelj kao što je to Ozi. Jednostavno od kad je lani istrčao onaj “Wings for Life” osjećam prema njemu neku vezu. Može biti i zadnji za mene nema veze. Tada je napravio stvar koju samo veliki trkači mogu, čak i da je jedan put u životu i to je dovoljno. Uostalom opet je i na Brijunima bio prvi bez obzira na sve.
I dalje jurim bez kontrole i čekam poziv na magnetnu rezonanciju nakon čega ću znati ima li pilota u kabini ili nema. Nadam se da će se to riješiti do dolaska mojih unuka za Uskrs pa da malo prikočim tih deset dana da mi ne prolete prebrzo. Poslije toga ili ću trčati ili ću nasapunati moje ronilačko odijelo i probati do jeseni doći u formu da opet mjerkam ribe preko nišana. Tamo pod plavim pokrivačem sve se odvija sporo kao u “slow motion” filmu. Eto rođo(Ante) drži fige da ne mogu više trčat, pali motor i namaži gradele.

Tupljak

 

Prošle godine sam se baš u Tupljak bio vratio nakon dva mjeseca pauze zbog ozljede koljena. Osim što mi je atmosfera i sve oko te cijele utrke nekako ostala u lijepom sjećanju, čak sam na moje iznenađenje imao solidan rezultat iako sam ipak malo pao u poretku. No to je značilo da je ova staza jako brza. Nisam ih trčao sve ali čini mi se da je možda i najbrža. Tko zna zašto? Ne bi rekao da to ima veze samo sa konfiguracijom terena. Biti će da se svi malo požure da što prije stignu na fenomenalnu maneštru poslije utrke. Neki trče sa posebnim poletom zbog našeg domaćina Ivana Stanića jer on je brz, pa zaslužuje da se i mi ostali malo više potrudimo. Neki su napaljeni da ga na njegovom terenu dobiju, a to nije lako. Nažalost ove godine nije bilo te sreće da trčim ali nisam mogao odoljeti da ne dođem i opet malo osjetim atmosferu. Da je opipam makar zamotan u jaketu, a ne u dres. Da sa one druge strane preko ruba ceste kroz moj objektiv zavirim u duše mojih prijatelja. Zaintrigirao me i Igor koji je u šali ili možda zbilji najavio da ide po "Stanetov" skalp. Nažalost ni Stane nije mogao trčati jer je ozlijeđen, a Igor je ipak bio za desetak sekundi sporiji nego on lani ali ... Mislio sam da možda Stane može stisnuti malo Miljenka jer nikako da ga netko malo nagazi bar pred kraj. Svake godine u zadnjim kolima on već naveliko može popustiti gas jer ga nitko ne slijedi. I jučer se prošetao stazom u sunčanim očalima samo di je našao to sunce da mi je znati. Naš Zoran kaže da trči kao "car" i fakat ovo će biti druga titula za redom. Još jedna i ući će u legendu. Kad smo kod očala, Marku tu nema premca. Morali bi uvesti i nagrade za "styling", jer osim gazela "style" trčanja tu su i cool očale sa narančastim okvirom, ... stvarno nema mu premca. Nemojte me krivo shvatiti nisam ... samo kažem što čujem stojeći onako pored ceste od ženskadije tu pored mene. 
Pa kad je već takmičenje evo još jednog: "takmičenje u najboljim očalama(stilu)"

Tri stila: "Blues brother", "Lenonke" i ZZ top(kad još naraste brada)
Zajedno prema jednočlanom žiriju-sucu djele treće mjesto.

Jedina dama u sunčanim očalama ... pomagajte koji je ovo stil. Jeli to nešto ala Jacqueline Kennedy ili sam ja previše star pa živim u prošlosti. Obzirom na nedostatak konkurencije jer obične očale(dioptrijske se ne kontaju) zaslužuje drugo mjesto.
  

 









Za mene(suca i đelata) pobjednik "styling utrke". Samo da mi je znati kojem djetetu je ukrao ovo pokrivalo za oči. Nemojte mi reći da je to nešto za odrasle upucaću se od sramote. 











 
Za komentare Slavenovog trčanja nemam dovoljno papira, a bilo je svakakvih komentara. Ja to nebi nazvao baš trčanjem. Nije lijepo kad se oko tebe ljudi muče, znoje, pušu ko trudne sipe i općenito pate, piti pivo i cerekati se kao da si dobio na lutriji. Škuža da je jučer trčao dužinu nije prihvatljiva i više bi volio da sam vidio kako bi izgledao da ga je proganjao Igor i čopor "Elitnih Pulskih" ili da je on možda jurio za onima naprijed gdje mu je i mjesto. Ovako jedinica iz zalaganja iako mi je jedan od omiljenih prijatelja i trkača. 





Da se zna, trkač je nešto što nije spojivo sa: ja ću malo onako za zabavu. On nagazi i nagu.. sve što je ispred njega ako može. Kad ne može kaže: "ok bilo je dobro ali probati ću drugi put". Srećom ima njih puno, trkača. Čak i ako krenu prebrzo pa puknu ili nikako da se vrate svojim boljim rezultatima ne popuštaju do kraja. Tu su da nas podsjete što je važno. Bravo za motivaciju i kad kola idu nizbrdo. Gori uši "Elitni" kad vam se guru vrati biti će još papra za sve.

Vidi tko se našao da priča, ha. Gotovo devet j..ih mjeseci posta, pet pregleda, trideset dana terapija i dobijem dijagnozu od Medena u Tupljaku: "Ja znam što ti je: "Neda ti se trčati"! Sad me ozbiljno zabrinuo. Nije da se slažem sa time ali može se desiti da me stvarno prođe bol i da dođem u tu fazu, ... neda mi se ... ma koji ću kua sad kad sam toliko pauzirao ići opet čačkati mečku.

Ma ne, ne odustajem. Kad vidim Ozrenova zamotana koljena i čujem planove za maraton ispod tri sata on i ja. To ti je otprilike kao da sada planiramo da postanemo astronauti. Nema veze što je on već bio na "mjesecu", a ja sam ga samo sanjao biti će to jebeno bolno i veselo ako pokušamo. Ko će se veseliti ne znam, možda doktori i fizioterapeuti. Pitaj Staneta kako je to sad približiti se trčanju maratona za 3 sata, a on je prema nama kao “space shutle” prema karoci sa tovarima, još i malo noviji model(bar od mene). 

Ali ja uvijek kažem svaka budala ima svoja zadovoljstva i treba si dozvoliti biti budala ponekad u životu ili ništa od tebe. Valjda ću opet dogodine doći u Tupljak bez jakete i fotoaparata, a za kim ili pred kim ću trčati nema veze, naći ću nekoga. Uostalom uvijek postoji još jedan drugi put.

"Crveni karton"

Nisam siguran kad sam zadnji put nešto napisao o trčanju i objavio ... aha to je bilo u Londonu! Tad sam bar nešto trčao i činilo mi se da će kao i nekoliko puta prije toga London biti prekretnica. Da će stvari krenuti na bolje. Sad mi se nekako čini prilično "neprilično" pisati o trčanju. Kao da sam gubitkom sposobnosti da trčim, nedostatkom kilometara, koraka, otkucaja ... izgubio to pravo. Možda je na snazi samo neka blokada ili privremena zabrana. Dobio sam "crveni karton" jer sam onom gore(sucu) pokazao prst ili nešto gore? Mislim da nisam. Zapravo se sasvim dobro nosim sa svim time i usrećio sam brdo liječnika i fizijatara koje sam posjetio i farmaceutsku industriju generalno, da ne spominjem pojedinačno sve marke koje kakvih preparata koje sam oprobao. Zapravo imam dosta toga zapisano u mom dnevniku ali nije za objavu ... bar ne sada. Jučer sam se prisilio da dovršim serijal o velikanima(i velikankama) trčanja za web stranice kluba ali sad me i samo podsjećanje na njih čini još manje važnim i beznačajnijim, a to mi trenutno baš i ne prija. Zapravo sve što ima veze sa trčanjem mi opako smeta ali se istovremeno lijepi za mene kao čokoladni papirić za dječje prste. Nikako da se iskobeljam od tog trčanja. Ja zgrabim lijevom rukom da ga otrgnem sa desne, a on ostane na lijevoj ... i tako u nedogled. Ujutro sebi kažem ma "fuck off" da otjeram pomisao koja se prva javi, a to je: pa mogao bi možda kasnije poslije posla ... ne nema šanse. Kad krenem na posao ipak u zadnji trenutak zgrabim torbu sa opremom i ponesem je za svaki slučaj ako ... Poslije se na poslu uhvatim kako mi misli stalno odlaze na ono tajnovito mjesto na kojem postaješ jedno sa ritmom tla pod stopalima, gdje se dah i misao isprepletu i gdje je jedini zvuk šum kolajuće krvi koja pulsira u ušima. Kad napokon dođe 16:30, tih nekoliko minuta do odluke vrate sve bolne uspomene od ovih zadnjih osam mjeseci ... ipak neću, možda sutra. I onda sam u nedjelju pokleknuo. Samo jednom, samo možda kilometar dva više ili sekundu dvije brže i sve pođe u krasni k... Opet sam na početku. Opet sam na trećoj terapiji u zoni sumraka u "međusvijetu". Samo su neki drugi likovi oko mene, a jedino sam ja i sestre opet iste.

Hogar(vikinzi), škoti i ostali barbari

  Došli smo napokon u svoj malo ohlađeni dom. Nakon sedmodnevnog odsustva u kući ništa novo.Temperatura je malo opala na nekih 17-18 stupnjeva ali obzirom da nismo 7 dana grijali to je super. Centralno i klima u suradnji su to sve vratili na ugodnih 20 za manje od sat vremena. Nakon što mi je cijeli dan dupe razvaljivalo sjedište raznih prijevoznih sredstava, najviše Rynair, j..em ih u sjedišta, pa i moja Honda od Trsta i nju također! Što smo prvo napravili? Razvalili se ja i žena svaki na svoju stranu kauča i uz čaj i palačinke gledali “tevu”.

Ne znam zašto moja žena obožava onu seriju o vikinzima. Doduše osim puno klanja i kojekakvih perverznih načina zadavanja bola ima i seksa sa nabildanim našaranim spodobama oba spola ... možda u tom grmu leži zec. Vrag bi ga znao morati ću se pod stare dane tetovirati. To je lako ali nabildati? Meni ni stomak ne zna narasti. Đaba pivo i masna hrana ja sam kao "Obrovac", promašena investicija.

I moj omiljeni lik iz crtanih stripova je bio Viking Hogar. On je ipak nabildan u struku(bircepsi). Dali zbog toga što i mene privlači ta tamna strana ili mi je bila simpatična njegova reakcija na ubojstvo đelata koji je mučio vikinge na kotaču? Iako ih je mučio, Hogar ga je smatrao svojim fizio terapeutom, pa je bio ljut jer je ostao bez njega. I meni bi dobro leglo jedno inkvizicijsko rastezanje na kotaču. Možda mi je Hogar simpatičan zbog bojnog povika: "pobiti sve žene i povaliti muškarce" ... ops(otkrio sam se?) ... svakako je drugačiji! 

Kao da sam slutio da će i moja kćerka da se uda za nekog takvog "barbara" samo što je taj škot. To je ista pašta i oni su bili možda još i veći barabari od Vikinga. Rimljani su ih zvali "Pikti" jer su bili istetovirani po cijelom tijelu i pri tomu su se borili kurvanjski ili barbarski protiv njih. Zamislite napadali su ih sa leđa. A rimljani su naravno sve sama gospoda. Sjede u banji ili kolektivnoj sraonici i pričaju o gladijatorskim borbama. Tko je kome prosuo crijeva ili koliko je onih jadnih kršćana pojeo njegov lav. Ni ti isti kršćani nisu nekima ostali dužni .. pitajte malo južno američke indijance. Ah da zaboravio sam nije ih ostalo baš puno pa ćete ih teško to moći pitati. Ma svi smo mi barbari do jednog samo se oblačimo u sto veštita kako bi to sakrili. O onim daleko istočnim barbarima da ne pričamo. Biraj oš "ninđe" ili avare, nabijanje na kolac od naših dragih barbara sa bliskog istoka ili da ostanemo ipak u vlastitom dvorištu ... tu pak smrdi kao barbarizam na kvadrat. Kad sam bio jako mlad i glup kao manje više i sada(samo ono drugo) mislio sam da je jedina miroljubiva zemlja Indija. Bio sam "hipi", bavio se yogom i čitao Gandija. Još kad su Beatlesi i ini rock idoli otišli u indiju pomislio sam to mora da to ... ma kua. Tamo te zatiru ako si musliman, žena ili siromah, a izgleda da jedino kravama nije loše. Krave zato imaju argentinu.

Sad su na red došli neki novi barbari ali sve je ostalo isto. Čudim se kako svijet ima volje da gura naprijed kad zapravo stalno stojimo na istom mjestu. Eto nema veze sa trčanjem tako se osjećam da bi najradije nekoga na...io, ko viking.

A zapravo me samo bole leđa i muči išijas i ... ma u p..m.. previše je previše.

 

PS. vrlo se izvinjavam ako nisam spomenuo baš sve barbare eto omaklo mi se bez namjere da nekog barbara omalovažavam.

London, dan četvrti i ostalo

  Iznenadilo me što u je u sedam ujutro već bilo dosta svjetlo. Čini mi se da je lani još bio mrak ali ne znam dali sam dobro sve upamtio. Znam da je padao snijeg. Morati ću zaviriti u dnevnik kad se vratim. Kako je jučer naveče bilo malo hladnjikavo očekivao sam još hladnije vrijeme pa sam nabacio sve što sam imao na sebe. J..ga u hotelu ne možeš ni otvoriti prozor i malo osjetiti kako je vani, a u sobi je pakleno vruće iako sam sve pogasio. Zato sam doživio vlažni toplotni šok kad sam izašao. Uz dokove je futalo na fonju i morsku travu slično kao kad puše jugo i trčim "Lungomare" negdje blizu onog ispusta. Svejedno nedam da mi to ovaj dan pokvari. Malo sam zasukao rukave i raskopčao bar onu zimsku maju i rekao sebi: uspori ima vremena za tih pet šest kilometara, tuširanje, doručak i sr... Uostalom najteži trening će biti večeras kad budem prašio preko cijeloga Londona sa oko 40 kg tereta u koferu, ruksaku i dodatnoj torbi sa pizdarijama. O kako sam opet bio u pravu. Bacao sam pogled stalno na drugu obalu i pokušavao upiti slike koje je stvaralo varljivo jutarnje svjetlo i još uvjek upaljena noćna svjetla velikog grada. Crveno osvjetljene gondole kao da lebde iznad kanala i pomalo liče na letjelice iz "zvjezdanih ratova". Iza njih se nazire kupola Dom-a sa svojim svjetlećim ticalima i obrisi Canary Wharf-a. Sve to u kontrastu sa trčanjem ispod sivih nogu starih dizalica čini pomalo uvrnutu atmosferu. Isto kao i lani kod tog trećeg trčanja oko dokova i starih dizalica uvijek imam onaj najbolji osjećaj. Prvi put je bilo recimo dobro, drugi put prebrzo, a treći put sam odlučio najviše usporiti i ipak sam išao brže nego prvi put sa super niskim pulsom i osjećajem da mi je puno lakše. Kao da se noge navikavaju na podlogu ili nešto samo neznam što. Možda je pomoglo i to što sam veče prije toga proveo solo sa gazdom jer je cijela ekipa otišla u Rock Cafe negdje u Londonu. Ma znam ja kako to završava bar kod nas. Meni još nije došlo vrijeme za trening dužine. Uglavnom bili smo preko puta hotela, jeli fino, lagano, ne previše i brzo otišli na spavanje. Baš mi je odgovaralo tako. E gdje mi je mladost... Zadnji dan sajma je uvjek najgori. Nema više toliko aktivnosti jer je svima pomalo pun kufer. Za susjednim štandom cure u tjesnim policijskim odorama cijeli dan igraju stolni nogomet i tek tada sam skužio da "pičkaraju" sve u šesnajest. Znači neke iz bivših ... izgleda da se ja ne ložim baš na uniforme, pogotovo ne na policijske. Brazilke su bolje.
Ostatak sajma sam odlučio provesti u igranju svih mogućih besplatnih lutrija koje su nudili jer su neki nudili zanimljive nagrade za moje unuke pa i za mene. Dron, sportski sat, dres Ronalda, Moet(šampanjac) i tonu sitnih gluposti, a ja sam osvojio ništa i to izgleda jedini od svih iz moje ekipe. Mora da sam jako sretan u ljubavi? Treba li uopće da se to pitam. Za utjehu sam opet malo odsjedio na pivici kod Novomatica gdje sam načuo da ih je sajam koštao oko 2 miliona eura  i da su svaki dan trošili preko trideset soma eura za besplatnu klopu i pijaču. Moram se ubuduće sprijateljiti sa nekom baticom iz te firme. Time bi riješili sve klupske financijske probleme.
Kad je napokon objavljeno da je sajam službeno zatvoren isti čas sam izmigoljio iz zagrljaja kravate i promjenio cipele. Brzinom svjetlosti smo pospremali stvari iz vitrina jer svi smo imali isti cilj. Bežanija kud koji mili moji. Ja što prije svojim unucima na drugi kraj grada, a mladići iz firme što prije u pub naći se sa ženskama sa kojima su se cijeli dan dopisivali na FB. Samo da se ne iznenade kad u pakiranju ne bude ono što su mislili da je. Kao što sam i pretpostavio juriti po Londonu u "rush hour-u" sa koferom, velikim ruksakom i torbom još k tome i previše obučen, nije baš veselje. Već dva dana ispaštam zbog toga i bez ibrufena nema mi spavanja. Vrijeme je kao i ja usrano, pa i ne pomišljam na trčanje u Stockwood parku kao lani.  Sutra ujutro još me čeka povratak u Pulu preko Trsta znači cijeli tjedan ću biti u banani i vjerovatno neću biti u stanju da trčim. Osim ako se ne desi neko čudo. Sad mi zbog leđa i išijasa uopće ne smetaju bolovi u preponama. Mačiji kašalj.            

London, dan treći

 Cijeli dan sam razmišljao dali sam danas trebao otići trčati ili ne iako sam prošlu noć  morao čvaknuti jedan ibrufen. Ali ne zbog prepona već zbog leđa koja su me totalno iznervirala i izmasakrirala. Pokušavao sam cjeli dan lagano gibati okolo i kao isprobavati sve one stolice sa natpisom VIP koje stoje ispred mašinerije za muženje love. Čim bi sjeo odmah su me opsjedali koje kakvi prodavači magle i morao sam se povući na drugo mjesto. Jedino što sam uspio prikupiti gomilu nepotrebnih suvenira, kemijskih olovki i tonu slatkiša zbog kojih će kćerka biti nesretna, a unuci sretni. Za neke sam se morao i pomučiti. Zaradio sam nogometnu loptu jer sam uspio žonglirati njome više od pet puta sa onim špićokama na nogama. I još kažu da imam dvije ljeve noge. Ovdje je hotelska soba skoro 300 £ za noć, a internet ne radi! Na sajmu je isto kao fol besplatan wifi ali kao da ga nema jer ne radi. I večeras evo napokon proradio, bar u hotelu. Je da je zadnja noć ali nije mi žao. Jedva čekam sutra da odperjam u Luton kod kćerke i unuka. Malo sam pogledao FB i što ima van Excel-a i skoro da se ništa nije promjenilo osim par sitnica. Ozi je imao rođendan koji sam mu sa malim kašnjenjem čestitao i nešto iskomentirao, a sad dovršavam javljanje uživo iz Londre jer od sutra neću imati vremena sve do ponedjeljka. Posložio sam opremu na slobodan krevet i u sedam izljećem na zadnji ovogodišnji Londonski jutarnji đir oko dokova makar vani padali meteoriti. Tako će plan biti skoro ostvaren kao i lani. Dobro, rekao sam skoro.

                             Šetnica oko dokova pogled na stanicu gondole

 

                                    Hotel od pun k.. £ i stare dizalice

 

                                        Pogled sa druge obale

London, dan drugi

  Preskočio sam jutarnji trening koji sam planirao još jučer za večerom ako mi se stanje sa bolom u kuku ili tetivi(više nisam siguran uopće što je) ne pogorša. Jednostavno sam bio premoren iako sam se probudio puno prije budilice. Na sajmu ništa novo, bar što se mene tiče. Jedino sam primjetio da djevojke na štandu NOVOMATIC-a ... recimo tako, nisu lijepe. Nerado kažem za žene da su ružne. Koju kua sad pomislio sam? Još uvijek djele fancy pakirane Mozart kuglice ali sam čuo da međusobno kušeljaju njemački ili tako nešto, pa čak su i odjevene u one seljačke alpske oblekice bez veze. Odmah sam skužio da su austrijanke i to je onda bilo sve jasno. Nema više naših cura koje su bile avijacija prema ovim ovdje "zaprežnim" kolima.
Jedino zabavno mjesto na koje sam često odlazio je bio štand sa kojeg su se širili latino ritmovi salse i talasale ženske ali i muške guze(za svakoga ponešto) i ostalo što se talasa. Čak je svirala i moja omiljena pjesma: "Oye como va Mi ritmo ...". U blizini je bio i neki besplatni bar pa kad im je ponestalo kobasica nije bila gužva i mogao sam na miru sprašiti poneko pivo i slušati mjuzu. Što slušati, gledati čak. E što bi ovaj svijet bio bez Brazila i naših cura. Trebalo bi ih ponovo izmisliti. Sad su mi leđa već bolna, a noge u tjesnim špićokama nabubrile kao fažol, kad će više taj "fajrunt". Jedva čekam da legnem i ujutro ponovo otrčim pored starih dizalica uz dokove. To mi je kao da trčim kroz Uljanik samo su naše dizalice veće i ofarbane novim svjetlima. Za čudo neviđeno opet se prst sudbine umješao i umjesto dva sata dogovaranja u koju kurčevu zabit Londona da idemo na večeru odluku donosi glavni kapo koji je jako gladan jer je od jutros natašte. Idemo na večeru odmah preko ceste kod talijana u "07". Fali jedna nula da bude 007(James Bond) ali to je tipično za italijane(lapsus). Super bar ću znati što je u pjatu i imam vremena za jedan brzi trening koji sam jutros propustio. 
Malo je zahladilo pa sam obukao još jednu kanotjeru i za svaki slučaj stavio maju sa zaštitnm dodatkom protiv vjetra. Pas mater vlakovođu čim sam krenuo znao sam da bi trebao polakše ali papučica za gas se zaglavila ili sam već i ja bio gladan nakon cjelog dana na hotelskom doručku i par piva. Tek sad kad pišem blog sam pogledao Garmina. Malo više od pet km(5,58) u tempu 5:17/ km uz puls 144. Jeb..ga što sutra bude, biti će. Znam samo da ću preskočiti trening ovaj put planirano. Zato sam poslje smlatio dosta tega i jednu bišteku onako krvavu i par čaša črnega ... u je.. već je jedan i nešto sitno, laku noć. 

                                     
                     Evo dokaza da ne foliram, stvarno sam trčao, jeeee