Prvi put kad sam 2014. godine otišao trčati to druženje-utrku nisam poznavao gotovo nikoga od poveće ekipe koja se taj dan skupila.
Bilo je zabavno ali i pomalo presporo pa sam bio jako nestrpljiv da napokon krenemo u onaj zadnji dio "trke" od Marčane do Mutvorana.
E da sam znao ... Ja navalio ko sivonja misleći da je to stvarno utrka i da to netko tamo mjeri vrijeme i ostale pizdarije. Kad ono ćorak.
Zapravo odmah mi je bilo sumnjivo jer prvi dio koji ide kratko vrijeme nizbrdo nitko nije baš potezao. Osim možda Nenad koji voli nizbrdice možda i više nego pivo, pa je bio u našoj malo bržoj vodećoj grupi. Nakon svog truda i trčanja sa dušom na nosu i srcem u "over speed-u" nitko me nije dočekao u cilju ni uslikao iako sam gore stigao daleko ispred svih. Poslije sam shvatio da je to zajebancija, a to je bio i jedini put kad sam "kao dobio" mog imenjaka i sad prijatelja "Staneta". Za nagradu sam fasovao upalu pokosnice i tri tjedna poštede od trčanja. O nervozi koja me prala ta tri tjedna zbog toga što sam morao Ljubljanu staviti na čekanje bolje da ne pričam.
Drugi put odnosno lani sam sve znao ali bio već ozbiljno van treninga zbog ruptura onih nekih brtvi u kukovima(labrum), upale pubične kosti(Simfiza) i svih tetiva tamo dolje. Ipak sam trčao ali sa curama i pogled na onu uzbrdicu je bio mnogo ljepši kad gledaš u ženske noge nego kad vidiš samo pustu cestu ispred, koja kao da nema kraja.
Treći put, ove nedjelje sam bio u velikoj dilemi dali da trčim ili ne. Ta mi trka osim onih lijepih stvari budi i neke loše vibre. Drugi razlog dileme je moj buraz koji nikako da dočeka svojih pet minuta, pa da svog starijeg brata pobjedi u nekoj utrci. On bi plivao ili me možda negdje dočekao na bicikli. U trčanju je recimo "loš". Bar za mene, iako je dobro odradio polu "Ironman-a" prošle godine. Još mu vadim mast za onih 2 sata i kusur za polumaraton ... he, he bratska ljubav. Rekao sam sebi što da ne otplivam taj plivački "maraton" Stoja - Mornar" to je nešto što ponekad otplivam onako za opuštanje. Ako se čovjek u moru uopće može opustiti. Prvo, meni je uvijek hladno. Malo malo pa naletiš na nekoga ili još gore nešto. Uglavnom već sam mu obećao iako znam da je bolji. Popio bi tu gorku pilulu za mir u kući. Ili možda ne bi? Nebi srećo, ne još danas. Iduće godine plivam sa unukom i to mi je novi izgovor. Njoj sam obećao kad napuni 10 ali prvo mora da dovrši test i kućicu za ptice naravno. Ove godine je otplivala nekih 500 m ali mislim da je mogla i više. Znači otišao sam ponovo u Mutvoran. Da bi malo začinio trening krenuo sam trčeći od kuće tako da skupim još dodatnih 5 km na onih 17. Uz put sam naletio na Tonija "biciklistu" i opet se malo zabrinuo za stanje mojih bataka jer prema njegovim izgledam ko oni kenijci. Samo nisam tako crn i brz ako baš moram da kažem. Po dogovoru su nam se pridružili Šajatovići. Onaj u hlačicama i ona u trkačkoj suknjici, a ne "gaćama" kako neki neupućeni trkači misle. Do Metisa smo trčali i zabavljali se gledajući rano ujutro polupijane mladiće kako pokušavaju u "japankama" da nas prestignu. Bilo je tu i padova, a cesta čini se nije baš toliko neravna. Biti će da su grbe ipak bile u glavi.
U Metisu opet ono klasično čekanje da se svi skupe i klasično kašnjenje za koje samo neki maju valjani razlog, a ostalima je to valjda normalno. Nedjelja je ne žuri se nigdje. Malo slikanja i kolona od četrdesetak čudaka uz policijsku pratnju se otisnula ponovo po 13.ti put. Bepo je kao obično krenuo ranije jer ne staje i sa svojim 83 godišnjim tempom stiže gotovo u sekundu sa prvim trkačima na cilj. Prvi put sam ga stigao sto metara prije groblja u Mutvoranu. Ovaj put je već bio gore kad sam stigao. Znači da se ubrzao. Uvijek na ovakvim trkama gdje se trči laganim tempom imaš prilike upoznati neke nove ljude koji ponekad potegnu čak izdaleka ili se tu zateknu na godišnjem. Uglavnom su to stariji trkači pa se jedan htio sa mnom našaliti i značajno izjavio: "Kladim se da ja i ti imamo preko 100 godina". Možda ne nosi očale kao ni ja dok trči, pa ne vidi dobro ili ga je prevarilo nešto drugo. Samo što? uglavnom ja sam mu odgovorio u stilu "Sir Olivera": "može ali kladim se u pivo da ja i ja skupa imamo 124 godine"! Nije ništa odgovorio samo je mahnuo glavom i slegnuo ramenima, eto ostao je bez opklade. Kad smo stigli u Marčanu ja i jedan malo mlađi dio trkača nije želio opet čekati da se svi skupe, pa smo odlučili krenuti odmah malo brže tih zadnjih 4-5 kilometara. Jedno vrijeme nisam trčao baš brzo jer je bila nizbrdica ali kad sam vidio da je pored mene protutnjio mladi Rnjak u potjeri za Dani-em i da je Emanuel sa Bracom iz Elitnih Pulskih Rekreativaca krenuo naprijed, ipak sam pozdravio Šajatoviće i dotičnog gospodina koji ima 56 godina i rekao:"odoh za ovim mladima da ih imam na oku i da si ne umisle tko zna što".
Ivan je naravno odmaglio i pretekao mladog Daniela koji tek treba ići ispod 1:20, a to će gotovo sigurno ostvariti uskoro. Možda već u Ljubljani. No Emanuel koji je bio malo ispao iz treninga i Braco su se čini mi se malo mučili. Stigao sam ih čim je počela uzbrdica. Ovaj put mi nije padalo na pamet da nikoga prestižem. Ivan nije odavno u mojoj ligi. Daniela sad ja "kao treniram" i možda zbog konstitucije nije baš dobar brdski trkač te ima samo 17 godina ali bez obzira što razmak između nas na uzbrdici ostaje isti njega puštam na miru. Emanuel je tek nedavno prešao kod nas u klub i ja mu također pravim planove za trening, pa sam se zadovoljio da pratim njegov tempo. Da vidim kakav je. Prije dvije godine bi ga sa zadovoljstvom obrnuo no sad samo čekam da Braco pukne jer njegovo disanje govori da neće još dugo. Tako je i bilo. Nakon jako strmog dijela i skretanja kad se brdo malo izravnalo povukli smo zadnji kilometar ipak oko 4:00, a Braco je samo nestao negdje van dometa mog sluha. Za razliku od prve utrke kad sam zadnji kilometar trčao skoro isto brzo kao i ovaj te imao zadnja tri samo malo brža ali bio na maksimumu svega, ovaj put nisam bio niti blizu maksimuma i disanje je bilo potpuno kontrolirano. Imao sam osjećaj da mogu potegnuti i sprint da je trebalo, odnosno da je Emanuel htio da se ganjamo. Ovako smo skupa došli do cilja pozdravili se sa Bepom i odmah sa Ivanom i Dani-em otrčali još dva kilometra za rastrčavanje. Sve je ipak završilo jako dobro za moje noge nema nikakvih novih problema. Za ručak i druženje neću previše trošiti riječi jer bi trebao biti neki kulinarski guru ili blogger koliko je bilo toga. Svaki put se na ovakvim druženjima upoznam sa nekim novim ljudima ili se podsjetim kakvi su ljudi i trkači sa kojima se družim i svaki put otkrijem poneku njihovu novu osobinu. I dok je tako opet ću sa zadovoljstvom trčati ovu “utrku”.
Nema komentara:
Objavi komentar