Arena

  Kad sam već rekao da ću ipak pokušati otrčati još jednom maraton znao sam da ima negdje neka kvaka zbog koje to neće baš ići onako glatko i po planu. I nije trebalo dugo čekati. Prvi tjedan nakon toga već moram malo da smanjujem kilometražu umjesto da podižem. Znači mjesec koji sam završio prije dvije godine sa ozljedom sad započinjem recimo sa nečim ... jebi ga ne znam niti što je ali mi nešto sluti na loše. Možda je rano za davati prognoze ali to je sad drugi tjedan kako smanjujem kilometražu sa 60-tak na 50-tak i još manje  kilometara, a bol u zglobu i dalje inzistira. Kao tu sam i nema da mrdnem nigdje. Najviše me zapravo nervira što nakon zagrijavanja sve šljaka dobro. Pa koji kua me onda uopće boli kad stanem i lijepo ih odmaram(noge) ili kvasim u moru što mnoge noge ne mogu da si priušte. 
Baš nezahvalno. Kad sam već smanjio kilometražu na onu rekreativnu i uspio odraditi samo tri treninga zadnji tjedan prije godišnjeg otišao sam na koncert. I to ne na bio kakav već jedan onako masovni u Areni na koje baš i ne idem često. Zalomilo se. Nazvao me John & John( ... duga priča preskočio bi) i rekao: "idemo karte su mi već u džepu". Znao sam o čemu je riječ jer bez Johna nisam bio niti na jednom koncertu ako nije bio Đoletov. Druga polovina Johna nije došla, očekivano, a on je očekivano kasnio. Zbog njega sam odkantao trening, a mogao sam komot sve obaviti i opet se načekati. Iako smo kasnili nije bilo gužve jer su počeli puštati u Arenu dva sata ranije. Zato je red za pivo bio, jebo zidi i oko zida i tako nekoliko puta. Već sam se pomirio sa suhim koncertom kad nas pogodi strijela božice "Fortune" ili možda nekog paganskog boga "Bezobrazluka". Lik koji je grlio četiri pet velikih plastičnih čaša piva reče: "Tu iza zida imaš šank za padobrance"!
Mi zapalili odmah tamo dok se ne pročuje, a neki momak iz bratske republike(nije važno koje) nas onako sa čuđenjem upita: "Šta i kod vas ima toga". Ideeeš, pa sve je to balkanska krčma samo malo ušminkana. Uvjek može nešto ispod tezge. I stvarno ispred nas jedan krupni momak ožicao šankericu da mu natoči 2 litre pive u praznu bocu od Cole, a posle njega smo mi mrknuli šest velikih i što se mene tiče koncert je mogao početi. 
Poslje toga se trebalo negdje napenderiti, a to je bila posebna avantura pogotovo uzevši u obzir da smo trebali sačuvati dragocjenu tekućinu. Stali smo bogu iza nogu na vrhu skoro kod ograde. Tako da zapravo i nije trebao kupovati karte jer oni na ogradi su vidjeli sve bolje od nas, a mogli su vani prošetati kad god su htjeli i popiti na miru pićence. To je bio zajeb prvi.
Ja sam već zaboravio da je Đole skoro kao i ja(Lala) usporen ko uskotračni voz, pa je koncert potrajao do jedan sat iza ponoći. To je značilo četiri sata cupkanja na nogama. To je gore nego maraton jer njega otaljigam za malo više od tri sata. To je bio zajeb drugi.
Živ sam se ukočio. Jedno koljeno je potpuno zaštekalo, a išijas se razmahao jer je neka budala u dalekoj prošlosti projektirala Arenu sa nebrojeno prozora. Ne pitajte koliko. Tko ima sliku od Demjana može ih brojati. Ma cijela Arena je jedan veliki prozor i naravno neda se zatvoriti. A kad imaš otvorene prozore imaš i propuh, promaju, giro di aria... Dole u parteru sa onom dječurlijom što se nabacuju plišanim zečevima nije frka ali gore kod ograde ubi... Zajeb treći.
Da ne mislite kako je koncert bio loš ili ja ne volim Balaševića samo ću reći da sam se nakon što su me prošle emotivne i nostalgične slike moga djetinstva osjećao malo posramljeno. Što ja nemam tu njegovu sposobnost da u nekoliko naizgled običnih riječi oslikam neki događaj. Poput ekspresionista koji jednostvnom i ponekad nestvarnom linijom i bojom oslikaju stvarnost bolje od nje same. Nisam baš pero od zanata, iako se još trudim. 
Najgore od svega mi pada što ne mogu da trčim niti 250 kilometra u jednom mjesecu, a da nešto ne počne da "otpada". A moj prijatelj Saša se žali kako mu je rekord u "julu" samo oko 300 km ... eh što bi dao da sam na njegovom mjestu. Možda na godišnjem bude sve bolje?