Iako nisam obećao kao "Crni" Arnold: "I'll be back" i uopće mu sa mojih niti 64 kg koski ne sličim ipak sam se "torna" u svakom mogućem smislu.
Vratio sam se na posao, šmrc ... Moji tići su odletjeli nazad preko velikog kanala i kuća je ponovo opustjela. Nismo stigli dovršiti kućicu za ptice i objesiti je na orah kod kume Marice. Previše toga za premalo vremena, a ostalo je samo da je ušminkamo. Vratio sam se i recimo normalnom trčanju uz povratak zajebancije sa desnim zglobom ali što mu ja tu mogu, važno da ne zajebava dok trčim. Tjedan prije povratka sa godišnjeg odradio sam zadnji brzi trening(četristotke) te prve intervale(5x1000) sve pomalo prebrzo. Vratio sam se i na dužine iznad 26 km i u nedjelju trčao nešto što je bilo lagana dužina(ukupno 24 km) sa "skoro" utrkom na kraju(Pula-Metis-Marčana-Mutvoran). Sve skupa nije loše, pa ipak se osjećam kao ispuhan balon. Čini mi se da se vučem ko prebijena mačka ali očigledno nitko to ne primjećuje osim mene.
Jučer su klinci jedva ustali, a Alex koji je i inače mrgudan ujutro nije mogao zaustaviti suze. Dan prije: zadnje kupanje, zadnja večer u gradu punom ljetnih uživancija, uličnih performansa, sladoled, skejtanje na praznom parkingu ispred zgrade sve ih je totalno iscrpilo. Nina se rasplakala sa svakim oproštajem, svakim zagrljajem. Od prabaka do prijatelja. Na kraju me odlazak na aerodrom i ponovno te njene emocije, poljupci pušteni sa dlana daleko preko stakla i ograde carinske kontrole toliko iscrpilo da sam mislio kako neću moći stići do kuće. Kuća je bila avetinjski prazna i da me žena nije nazvala da dođem po nju nakon što sa posla posjeti majku, ne bi se podigao sa kauča cijeli dan. Ovako sam otišao sa njom na jedno kasno popodnevno kupanje i poslije toga odmah na stadion. Tempo šest kilometara sa Slavenom i Igorom za oko 4:04/km mi je djelovao kao mali odušak iako ne znam kako je moguće uopće tako trčati ako sam "ispuhan". Mislim da je to iz mene izašla sva ona nervoza koja se skupila zbog ponovnog odlaska na posao. To je zanimljivo jer gledam zadnje tempo trčanje prije Ljubljane(7.10.2014.) kad sam bio u vrhuncu priprema i forme, vidim da sada pri identičnoj prosječnoj brzini na kilometar dužoj dionici te pri šest stupnjeva toplijem vremenu imam otkucaje srca niže za tri. Čudna smo mi stvorenja, prije četiri mjeseca bi dao sve samo da trčim, a sad ne osjećam nikakvo zadovoljstvo što sam možda došao blizu cilja ...
Još su dva mjeseca do tada, sad tek dolaze teške stvari na repertoar i treba to sve izdržati.
Nema komentara:
Objavi komentar