Gužva na stadionu ko na "pijaci"

  Iako se dan skratio nikako da trening počnemo prije osam uvečer. Sjećam se kad sam prije dvije godine jednom tjedno trenirao na stazi, nije bilo žive duše. Osim mog prijatelja Mikija i par njegovih upornih juniora te poneki Elitni Pulski rekreativac GT. Ovo GT ne znam ni danas što znači. 
Tada sam umjesto svih ovih varijacija intervala od 400 m do piramide trčao samo Yasso 800. Nije baš išlo jer je moj optimizam bio ipak veći od sposobnosti. Tempo sam uvijek trčao po cesti. Sad je tolika štala na stadionu čak i kad dođemo u osam navečer. Ne znaš u koju stazu da odeš, a da te ne pregazi stampedo nogu, od onih sitnih školaraca do rabijatnih rukometaša i šta ja znam tko sve ne trči. Koje kakve anonimne rekreativce da ne spominjem, a neki usprkos tome što trče sporije od malo bržeg hoda sa naravno slušalicama u ušima ipak krstare onom prvom stazom. Valjda da ne pretrče koji metar više. Đabe vičeš: "staaaza.. stazz..". Kua, možeš tako vikati do sutra kad je on gluh ko top jer sluša AC-DC sa volumenom da ga čujem na deset metara. Najgore je kad se trgne jer vidi tvoju sjenu i onda odskoči baš na onu stranu gdje si ti krenuo ... Murphy.
Nogometaši su pak posebna priča jer se moraš paziti da ti pod noge ili u glavu ne doleti projektil napucan u "aut". Ma dečko je napilan, što ja znam zašto. Možda nas nije vidio? Jedino je dobro što reflektori gore samo dok su nogometaši na terenu. 
Ipak i u takvim uvjetima sam jučer sa Igorom otrčao tempo od 8 kilometara.
Obzirom da je bio već mrak, a ja po mraku ne vidim ni "belu mačku" prebacio sam na monitor pulsa i odlučio da mu ne dozvolim prelazak od 158 otkucaja pa koliuko bude. Te tri cifre kad su onako na sredini ekrana ipak vidim kad prođem ispod reflektora ili upalim svjetlo na Garminu.

Na kraju je prosjek bio skoro točno koliko sam i predvidio(4:12/km) tako da niti nakon tih 8 kilometra sa 4:11/km nisam osjećao ama baš nikakav umor u nogama. Bilo je doduše previše sparno i oko 25 C iako je sunce već davno zašlo za obzor ali toplina je nešto što podnosim mnogo bolje od drugih i prija mojim zglobovima. Kad trčim sa Igorom odmah se sinkroniziramo jer imamo identičnu frekvenciju koraka pa mi je zbog toga nekako lakše trčati tempo tako precizno kad ga jednom ubodem. Još da nismo morali vikati, obilaziti i stalno mijenjati stazu bilo bi sigurno i malo brže. Ovo mi je vjerojatno zadnji trening utorkom na stazi, a još ću samo četvrtkom morati odraditi jedne intervale(Piramidu), Yasso i Frank's Killer Tempo trening, a sve ostalo selim na cestu. "Cest(a) is the best". Ako se želiš utrkivati po cesti tamo trebaš i trenirati. Možda ovu zimu ne bude takva gužva pa se opet vratim.

Požuri polako

  Gdje god da mrdnem za mnom se malo po malo počinje vući kao rep taj nadimak: "treneru". Još sam jedino mojoj unuci "Dida". Zapravo je to ipak bolji nadimak. Hm ... da razmislim, od toga naziva mi nisu prošli bolovi u zglobu, nisam se udebljao, niti se sad za mnom okreću "komadi". Znači bez veze, nema nikakve koristi. Kad odem na stadion: ... "treneru što se danas radi" ... na mobitelu ... "di si treneru" ... ponekad čak i u gradu. Sad je počelo i na FB! To je definitivno kraj jer kad ti nešto prilijepe na FB onda ako je i govno moraš ga progutati. Mali Dani je pobijedio na utrci u u Žminju i objavio na FB da mu je to prva ukupna pobjeda za klub "Maraton-Uljanik" i nakon što sam mu čestitao zahvalio se: "hvala treneru ..." Ja nisam niti imao pojma da je on sad opet naš član! Osim ono dvoje blizanaca koji su još u kolicima on bi bio najmlađi u klubu. Kad je lani trčao onako dobro iako premlad u polumaraton Ljubljani preporučio sam mu da ode u neki pravi atletski klub kao što je to AK Istra ili bar AK Medulin gdje se sistematski(nadam se) radi barem sa mladim trkačima. Nažalost u njegovom klubu su ostali bez trenera koji je radio sa mladim srednjeprugašima, a i on je nestrpljiv da što prije postane maratonac. Kao da vidim sebe u njegovim godinama. To danas postaje trend čak i kod vrhunskih sportaša, a ja se sa tim trendovima ne slažem baš u potpunosti. Pogotovo kad je u pitanju prerano trčanje dugoprugaških utrka. Nova istraživanja u sportovima izdržljivosti podupiru ranije spoznaje iz istraživanja životinjskog svijeta, odnosno zaključke da životinje koje više narastu i ranije ojačaju imaju kraći životni vijek. Ista je stvar sa trkačima. Raniji početak treninga preduvjet je bržeg dostizanja vrhunca koji će biti ujedno i znatno viši nego kod onih trkača koji kasno krenu sa treningom.
Za trčanje utrka gdje se zahtjeva izdržljivost ipak postoje neki korektivni faktori odnosno odstupanja od ovog pravila. Jedan od njih je svakako veća ekonomija trčanja zbog povećane krutosti tetiva kod malo starijih trkača. No ona ne može vječno kompenzirati gubitak VO2max kapaciteta nakon tridesetih godina.
U prilog nama starcima dugoprugašima ide malo i činjenica da sa godinama gubitak aerobne izdržljivosti nije niti blizu tako dramatičan kao gubitak snage i brzine. Kod treniranih trkača on je svega oko 1% na jednu dekadu.
Zdravlje mi trkači uglavnom zanemarujemo ili u najmanju ruku stavljamo u drugi plan iza rezultata. Ipak nije nevažno kako ćemo provesti ostatak trkačkog ili “ne trkačkog” života kad naš vrhunac prođe.
Jedna studija je obrađivala podatke od preko tisuću olimpijskih atletičara(958 muškaraca i 97 žena) iz 41 zemlje koji su se takmičili na Olimpijskim Igrama u periodu od 1896 do 1936.godine u 58 različitih disciplina. Studija je na opće iznenađenje pokazala da su atletičari koji su imali svoj vrhunac u ranijoj dobi pokazivali 17% veći faktor mortaliteta u odnosu na one sa kasnijim vrhuncem. Također je pokazano da su oni koji su bili bolje pozicionirani imali porast tog faktora od 11% u odnosu na one lošije pozicionirane.
Najveći porast su imali muški atletičari koji su imali rani i vrlo visoki vrhunac(šampioni). Prosječan životni vijek im je bio kraći za 4,7 godina. Naravno sa boljim metodama treninga i posebno prehrane možda taj rezultat ne bi bio ovakav ali ipak to pruža malu utjehu onima koji kasno počnu sa treningom. Njihov životni vijek neće biti ugrožen ali i vrhunac će biti znatno niži. Zato nije uvijek najbolje ono što donosi brzi rezultat. Sa vrhuncem možete ponekad i pričekati. Ali svatko ima svoj plan i ja nemam ništa protiv toga. Samo želim da oni koji me pitaju za pomoć ipak znaju u što se upuštaju. Zato kad me već zovete "treneru", poslušajte malo poneki savjet kad ih se već ja ne držim baš uvijek. Ja imam ispriku da sam već malo mator i zbog toga tvrdoglav. Ma samo pitajte moju ženu i sve će vam biti jasno.

Zabrinuti optimist

  Nisam siguran postoji li uopće tako nešto ili su zabrinutost i optimizam dva nespojiva pojma.

Optimist sam jer se plan nekako ipak ostvaruje. Iako je daleko od onoga čime bi se potpuno zadovoljio ipak sam izgurao još jedan mjesec uglavnom kontinuiranog treninga. Mali kiks na početku mjeseca i smanjenje kilometraže ipak mi nisu omogućili da pređem magičnu cifru od 240 km koje sam napravio prošli mjesec. No biti ću tu blizu jer imam još dva treninga do kraja mjeseca. Mogao bi kao neki da tjeram mak na konac pa da danas i još ova dva tri dana zapnem ali osjećam da danas trebam odmor. Sutra trčim 8 km tempa, a krajem tjedna imam zadnji trening intervala sa piramidalnom strukturom. Za kraj tjedna i ulazak u deveti mjesec napokon dužina preko 30 kilometara. To i je ta razlika između ovih priprema i onih 2014. godine zbog koje sam optimista. Sad sam relativno zdrav i želim takav ostati da ne izgubim tih ključnih 4-5 dužina. Pogotovo onih progresivnih nakon kojih si zgažen skoro kao na utrci. Tada sam imao rupu u treningu od 4 tjedna bez dužine i dva tjedna nula kilometara. Drugi razlog optimizma je što mi dužina sve lakše pada i više mi ne treba dva dana odmora. Zapravo sad sam zaključio da je bolje trčati dužinu u subotu i onda u nedjelju napraviti lagano rastrčavanje.

Za zadnju u ovom mjesecu sam odabrao onu istu dužinu od 28 km iz 2014, jedan tjedan prije ozljede. Trčao sam sam za promjenu sam i podsjetio se koliko to volim više nego u društvu. Samo da se netko ne uvrijedi. Jednostavno ne moram se sa nikim naganjati ili suzdržavati u tempu kad je nekom teško, a uvijek je tako nešto u điru. Još ja moje društvo biram i moraju da gaze. Kod mene nema ono: meni se piški, kaki, ja bi vodu ili pivo daj malo da odmorimo ... jebo te, kao da su djeca na izletu. Zapravo razlog što sam trčao sam je bio taj jer sam u subotu imao večernju rođendansku feštu(prijateljica koja je ušla u moj klub +60) uz roštilj na moru i ono što roštilju prethodi i slijedi ...u nedjelju bi bio hm... Svi ostali su planirali nedjelju pa sam ostao sam. Odlučio sam da ne gledam u sat osim povremene provjere kilometraže da ne moram baš brojati krugove na Drenovici. Osam laganih komada ... mislim krugova bez nekog posebnog trčanja uzbrdica ili nešto slično. Baš onako monotono ali poslije sam primijetio kako je ipak pri kraju svaki krug bio brži. Nije bilo vruće pa nije trebala niti voda. Bilo je ugodnih 18 stupnjeva kad sam krenuo oko sedam ujutro. Kasnije nakon dva sata malo je zapeklo ali to nisu više vrućine kao prije mjesec dana pa mi više prijaju nego odmažu.

Gotovo da ne mogu vjerovati kako pogađam taj lagani tempo dužine na Drenovici. Nije to jednostavno jer u svakom krugu ideš gore skoro 50 m pa nazad dole. O promjeni podloge da ne govorim, od kamenja, korijenja, mekanih borovih iglica do kvrgavog busenja sasušene trave. Prošla dužina(2014.) je bila: 28,12 km(8 krugova + dolazak), tempo 5:16/km, srednji puls 141, temperatura 18 C. Ova zadnja 28,32 km(8 krugova + jedan po igralištu i dolazak), tempo 5:15/km, srednji puls 137, temperatura 17,8 C. 

                   Na dijagramu dolje se lijepo vidi srčani drift zbog gubitka oko 2,5-3 l tekućine

Najvažnije od svega je da sad još imam mjesec dana da "nadoknadim" onaj gubitak pogotovo dužina iz devetog mjeseca. Ako me u Ljubljani vrijeme posluži biti će sigurno sve ok i osobni bi trebao lako da padne. No dvije godine za redom vrijeme u Ljubljani je bilo samo malo prohladno za moj ukus ali uglavnom dobro za trčanje pa me strah da ne bude neka kenjaža od vremena ... pljuc, pljuc da ne baksuziram. Tu sam već malo zabrinut.

Još sam malo zabrinut za onu zajebanciju oko zglobova i strah me da ne preraste u nešto ... Ali eto danas nakon što sam u subotu otplivao jedno 25-30 minuta nakon dužine i prije roštilja, a u nedjelju plivao istu dionicu, te kasno uvečer otrčao još laganih 6 km istrčavanja nema nikakvih znakova koji ukazuju da je to ozbiljna boljka. To su samo normalne staračke kostobolje .. nadam se.

Bio je to dobar tjedan i "rekordnih"(za ovu godinu) 65 km. Odradio sam u četvrtak još i intervale 5x1200 m čak i brže(3:46/km) nego one "hiljadarke" od prošlog tjedna koji su isto bili prebrzi. Više brzine gotovo da mi ne treba. No to ću još testirati za dva tjedna na pulskoj X-ici.

Još jedan razlog da budem zabrinuti optimista jer na utrkama se često raspadnem kako stara kanta. To je kažu jer izgleda da na mojoj mašini nemam ugrađen limitator. Možda je i greška u "software-u". Jebi ga neko je petljao po tome pa se sad moram sa time nositi.

Metis-Mutvoran(Antonio Cukon) treći put

  Prvi put kad sam 2014. godine otišao trčati to druženje-utrku nisam poznavao gotovo nikoga od poveće ekipe koja se taj dan skupila.
Bilo je zabavno ali i pomalo presporo pa sam bio jako nestrpljiv da napokon krenemo u onaj zadnji dio "trke" od Marčane do Mutvorana.
E da sam znao ... Ja navalio ko sivonja misleći da je to stvarno utrka i da to netko tamo mjeri vrijeme i ostale pizdarije. Kad ono ćorak.
Zapravo odmah mi je bilo sumnjivo jer prvi dio koji ide kratko vrijeme nizbrdo nitko nije baš potezao. Osim možda Nenad koji voli nizbrdice možda i više nego pivo, pa je bio u našoj malo bržoj vodećoj grupi. Nakon svog truda i trčanja sa dušom na nosu i srcem u "over speed-u" nitko me nije dočekao u cilju ni uslikao iako sam gore stigao daleko ispred svih. Poslije sam shvatio da je to zajebancija, a to je bio i jedini put kad sam "kao dobio" mog imenjaka i sad prijatelja "Staneta". Za nagradu sam fasovao upalu pokosnice i tri tjedna poštede od trčanja. O nervozi koja me prala ta tri tjedna zbog toga što sam morao Ljubljanu staviti na čekanje bolje da ne pričam.
Drugi put odnosno lani sam sve znao ali bio već ozbiljno van treninga zbog ruptura onih nekih brtvi u kukovima(labrum), upale pubične kosti(Simfiza) i svih tetiva tamo dolje. Ipak sam trčao ali sa curama i pogled na onu uzbrdicu je bio mnogo ljepši kad gledaš u ženske noge nego kad vidiš samo pustu cestu ispred, koja kao da nema kraja.
Treći put, ove nedjelje sam bio u velikoj dilemi dali da trčim ili ne. Ta mi trka osim onih lijepih stvari budi i neke loše vibre. Drugi razlog dileme je moj buraz koji nikako da dočeka svojih pet minuta, pa da svog starijeg brata pobjedi u nekoj utrci. On bi plivao ili me možda negdje dočekao na bicikli. U trčanju je recimo "loš". Bar za mene, iako je dobro odradio polu "Ironman-a" prošle godine. Još mu vadim mast za onih 2 sata i kusur za polumaraton ... he, he bratska ljubav. Rekao sam sebi što da ne otplivam taj plivački "maraton" Stoja - Mornar" to je nešto što ponekad otplivam onako za opuštanje. Ako se čovjek u moru uopće može opustiti. Prvo, meni je uvijek hladno. Malo malo pa naletiš na nekoga ili još gore nešto. Uglavnom već sam mu obećao iako znam da je bolji. Popio bi tu gorku pilulu za mir u kući. Ili možda ne bi? Nebi srećo, ne još danas. Iduće godine plivam sa unukom i to mi je novi izgovor. Njoj sam obećao kad napuni 10 ali prvo mora da dovrši test i kućicu za ptice naravno. Ove godine je otplivala nekih 500 m ali mislim da je mogla i više. Znači otišao sam ponovo u Mutvoran. Da bi malo začinio trening krenuo sam trčeći od kuće tako da skupim još dodatnih 5 km na onih 17. Uz put sam naletio na Tonija "biciklistu" i opet se malo zabrinuo za stanje mojih bataka jer prema njegovim izgledam ko oni kenijci. Samo nisam tako crn i brz ako baš moram da kažem. Po dogovoru su nam se pridružili Šajatovići. Onaj u hlačicama i ona u trkačkoj suknjici, a ne "gaćama" kako neki neupućeni trkači misle. Do Metisa smo trčali i zabavljali se gledajući rano ujutro polupijane mladiće kako pokušavaju u "japankama" da nas prestignu. Bilo je tu i padova, a cesta čini se nije baš toliko neravna. Biti će da su grbe ipak bile u glavi. 
U Metisu opet ono klasično čekanje da se svi skupe i klasično kašnjenje za koje samo neki maju valjani razlog, a ostalima je to valjda normalno. Nedjelja je ne žuri se nigdje. Malo slikanja i kolona od četrdesetak čudaka uz policijsku pratnju se otisnula ponovo po 13.ti put. Bepo je kao obično krenuo ranije jer ne staje i sa svojim 83 godišnjim tempom stiže gotovo u sekundu sa prvim trkačima na cilj. Prvi put sam ga stigao sto metara prije groblja u Mutvoranu. Ovaj put je već bio gore kad sam stigao. Znači da se ubrzao. Uvijek na ovakvim trkama gdje se trči laganim tempom imaš prilike upoznati neke nove ljude koji ponekad potegnu čak izdaleka ili se tu zateknu na godišnjem. Uglavnom su to stariji trkači pa se jedan htio sa mnom našaliti i značajno izjavio: "Kladim se da ja i ti imamo preko 100 godina". Možda ne nosi očale kao ni ja dok trči, pa ne vidi dobro ili ga je prevarilo nešto drugo. Samo što? uglavnom ja sam mu odgovorio u stilu "Sir Olivera": "može ali kladim se u pivo da ja i ja skupa imamo 124 godine"! Nije ništa odgovorio samo je mahnuo glavom i slegnuo ramenima, eto ostao je bez opklade. Kad smo stigli u Marčanu ja i jedan malo mlađi dio trkača nije želio opet čekati da se svi skupe, pa smo odlučili krenuti odmah malo brže tih zadnjih 4-5 kilometara. Jedno vrijeme nisam trčao baš brzo jer je bila nizbrdica ali kad sam vidio da je pored mene protutnjio mladi Rnjak u potjeri za Dani-em i da je Emanuel sa Bracom iz Elitnih Pulskih Rekreativaca krenuo naprijed, ipak sam pozdravio Šajatoviće i dotičnog gospodina koji ima 56 godina i rekao:"odoh za ovim mladima da ih imam na oku i da si ne umisle tko zna što".
Ivan je naravno odmaglio i pretekao mladog Daniela koji tek treba ići ispod 1:20, a to će gotovo sigurno ostvariti uskoro. Možda već u Ljubljani. No Emanuel koji je bio malo ispao iz treninga i Braco su se čini mi se malo mučili. Stigao sam ih čim je počela uzbrdica. Ovaj put mi nije padalo na pamet da nikoga prestižem. Ivan nije odavno u mojoj ligi. Daniela sad ja "kao treniram" i možda zbog konstitucije nije baš dobar brdski trkač te ima samo 17 godina ali bez obzira što razmak između nas na uzbrdici ostaje isti njega puštam na miru. Emanuel je tek nedavno prešao kod nas u klub i ja mu također pravim planove za trening, pa sam se zadovoljio da pratim njegov tempo. Da vidim kakav je. Prije dvije godine bi ga sa zadovoljstvom obrnuo no sad samo čekam da Braco pukne jer njegovo disanje govori da neće još dugo. Tako je i bilo. Nakon jako strmog dijela i skretanja kad se brdo malo izravnalo povukli smo zadnji kilometar ipak oko 4:00, a Braco je samo nestao negdje van dometa mog sluha. Za razliku od prve utrke kad sam zadnji kilometar trčao skoro isto brzo kao i ovaj te imao zadnja tri samo malo brža ali bio na maksimumu svega, ovaj put nisam bio niti blizu maksimuma i disanje je bilo potpuno kontrolirano. Imao sam osjećaj da mogu potegnuti i sprint da je trebalo, odnosno da je Emanuel htio da se ganjamo. Ovako smo skupa došli do cilja pozdravili se sa Bepom i odmah sa Ivanom i Dani-em otrčali još dva kilometra za rastrčavanje. Sve je ipak završilo jako dobro za moje noge nema nikakvih novih problema. Za ručak i druženje neću previše trošiti riječi jer bi trebao biti neki kulinarski guru ili blogger koliko je bilo toga. Svaki put se na ovakvim druženjima upoznam sa nekim novim ljudima ili se podsjetim kakvi su ljudi i trkači sa kojima se družim i svaki put otkrijem poneku njihovu novu osobinu. I dok je tako opet ću sa zadovoljstvom trčati ovu “utrku”.
       

Pivska milja

  Zadnji tjedan godišnjeg odmora i zadnji tjedan sa unucima su se tako fino poklopili sa pretrpanim trkačkim rasporedom za taj tjedan da sam se malo pobojao kako će sve nešto poći po zlu ili po Murphi-ju. Već su noge bile malo načete sa brzim dionicama od 400 m koje sam radio pogrešno za 1:21 u prosjeku umjesto 1:26 koliko je recimo predviđena brzina trčanja za maraton od 3:10. Matematiku sam negdje ostavio kod kuće jer sam kontao kad smo(ja, Ljubo i Dražen) prije dva tjedna 10x200 m išli za 38 sekundi, to bi bilo 1:16. To mi je bilo brzo do jaja i sjećam se da sam se gotovo raspao što nije čudno obzirom da mi brzina nije baš vrlina .. hm draga. I to je trebalo biti za 42-43 sekunde. Sad nakon jednog laganog treninga u srijedu koji sam ponovo uveo trebalo je još odraditi intervale 5x1000 m. I onda stigne poruka od Igora:

"U četvrtak u 19:30 pijemo za blizančeke na stadionu. Prisustvo obavezno. Vaši treninzi-baš me briga. Pozdrav, Igor".
 
Uf ... kad je meni Igor i moja "Running Dida team" ekipa zadnji put krojila trening završili smo u "Rock-caffe-u" ...brrr.
Odlučio sam biti veći papa od pape pa sam sa Draženom došao ranije na stadion da otrčimo te intervale, a poslije kome opanci, kome ... Možda sam previše žurio zbog toga da se što prije priključim kumu Tomislavu sa "Tomislavom"(crno pivo). Uglavnom taman smo razvalili svih 5 hiljadarki sa 200 m laganog trčanja opet malo prebrzo(3:48/km) kad su pored staze osvanuli bijeli stolovi sa klopom i pive kao na nekoj svadbi. Još se nisam pošteno niti istrčao i onda se pojavila Dubravka. Ostala je ista iako tvrdi da se "popravila" uz suzdržani pomalo sramežljiv osmjeh gura dvostruka kolica na kat. U kolicima gore njena slika Dominik, a onima malo niže Igorova Luce. Ni kuckanje čaša i glasni žamor velikog broja trkača svih klubova koji su se tamo našli nisu izazvali ni najmanji trzaj budućih šampiona. Već znaju kako treba raditi stvari i kad. Sad se spava i njih boli ... za sve što se događa. U njihovu čast Slaven koji kuburi već malo predugo sa ozljedom zadnje lože odlučuje oboriti hrvatski rekord na pivskoj milji. Kaže da je preko 8 minuta. “Ugooglao” sam malo i imam podatak da je Petar Krišto iz AK. Žumberak trčao 24.06.2016 za točno 8:00!
Ozren je sudac i stavlja četiri limenke "Staropramena" pored starta. Štoperica kreće i prvo pivo se otvara. Vidi se da je Slaven malo uzbuđen jer ne ide baš glatko ali ipak je bio brz. Zatim slijedi jedan luđački brzi krug i ja mu dobacujem kako treba smanjiti pred kraj da može lakše disati. Zapravo ne disati, piti. Na kraju prolazak kroz cilj i štoperica se zaustavila na 7:29! To bi bio novi ali ipak neslužbeni hrvatski rekord u čast naših novih i najmlađih članova koji imaju tek mjesec dana i bilo da budu na tatu ili mamu biti će strašni trkači. Naš tajnik je lijepo popunio pristupnice, a sretnim roditeljima smo uručili mali poklon sa čestitkom na koju smo se svi potpisali i fešta je počela.
Kad se na kraju cirkus na stazi i oko nje malo umirio dozvolili smo dežurnom domaru da zatvori stadion, a mi smo nastavili sa pričom i pivom koje je Ozi vadio iz haube sve do pola noći. Hrvatski rekorder se pokušao popeti na biciklu ali u tome baš nije bio uspješan, pa sam ga ja odveo kući i dok je izlazio iz auta čvrsto mi je obećao da će od sada ponovo početi ozbiljno i biti onaj Slaven od prošle godine koji je u samo pet šest mjeseci skinuo osobni na maratonu za 40 minuta. Meni je dosta da odnese vrag još onu jednu minutu koja mu smeta, da se priključi onim elitnim trkačima-rekreativcima koji trče ispod 3 sata. Ja bi sad za to dao sve pive ovog svijeta. Ali on je još mlad ima vremena ... možda.   
   

"I'm back"

 Iako nisam obećao kao "Crni" Arnold: "I'll be back" i uopće mu sa mojih niti 64 kg koski ne sličim ipak sam se "torna" u svakom mogućem smislu.
Vratio sam se na posao, šmrc ... Moji tići su odletjeli nazad preko velikog kanala i kuća je ponovo opustjela. Nismo stigli dovršiti kućicu za ptice i objesiti je na orah kod kume Marice. Previše toga za premalo vremena, a ostalo je samo da je ušminkamo. Vratio sam se i recimo normalnom trčanju uz povratak zajebancije sa desnim zglobom ali što mu ja tu mogu, važno da ne zajebava dok trčim. Tjedan prije povratka sa godišnjeg odradio sam zadnji brzi trening(četristotke) te prve intervale(5x1000) sve pomalo prebrzo. Vratio sam se i na dužine iznad 26 km i u nedjelju trčao nešto što je bilo lagana dužina(ukupno 24 km) sa "skoro" utrkom na kraju(Pula-Metis-Marčana-Mutvoran). Sve skupa nije loše, pa ipak se osjećam  kao ispuhan balon. Čini mi se da se vučem ko prebijena mačka ali očigledno nitko to ne primjećuje osim mene.
Jučer su klinci jedva ustali, a Alex koji je i inače mrgudan ujutro nije mogao zaustaviti suze. Dan prije: zadnje kupanje, zadnja večer u gradu punom ljetnih uživancija, uličnih performansa, sladoled, skejtanje na praznom parkingu ispred zgrade sve ih je totalno iscrpilo. Nina se rasplakala sa svakim oproštajem, svakim zagrljajem. Od prabaka do prijatelja. Na kraju me odlazak na aerodrom i ponovno te njene emocije, poljupci pušteni sa dlana daleko preko stakla i ograde carinske kontrole toliko iscrpilo da sam mislio kako neću moći stići do kuće. Kuća je bila avetinjski prazna i da me žena nije nazvala da dođem po nju nakon što sa posla posjeti majku, ne bi se podigao sa kauča cijeli dan. Ovako sam otišao sa njom na jedno kasno popodnevno kupanje i poslije toga odmah na stadion. Tempo šest kilometara sa Slavenom i Igorom za oko 4:04/km mi je djelovao kao mali odušak iako ne znam kako je moguće uopće tako trčati ako sam "ispuhan". Mislim da je to iz mene izašla sva ona nervoza koja se skupila zbog ponovnog odlaska na posao. To je zanimljivo jer gledam zadnje tempo trčanje prije Ljubljane(7.10.2014.) kad sam bio u vrhuncu priprema i forme, vidim da sada pri identičnoj prosječnoj brzini na kilometar dužoj dionici te pri šest stupnjeva toplijem vremenu imam otkucaje srca niže za tri. Čudna smo mi stvorenja, prije četiri mjeseca bi dao sve samo da trčim, a sad ne osjećam nikakvo zadovoljstvo što sam možda došao blizu cilja ...
Još su dva mjeseca do tada, sad tek dolaze teške stvari na repertoar i treba to sve izdržati.

Godišnji odmor

  Iako su neki pretpostavili da sam "umro" jer nisam dugo ništa napisao i čak se nisam niti pojavljivao na treninzima na stadionu više od dva tjedna. Zapravo se nije desilo ništa tako spektakularno ni dramatično. Prvi dan godišnjeg sam se ukočio kako ono žene kažu "na krivom mjestu". Srećom čak i mi oronuli trkači za to imamo kostolomce. Mi imamo Marijana koji nas uglavnom vadi iz kaše koju smo si sami zakuhali. Dva dana Ibrufena, malo ravnanja, masaže te lijepi par roza trakica na leđima na kojima mi moja unuka jako zavidi i skoro sam ko nov ...rekao sam skoro. Oni koji su se ponadali da ih više nikad neću zavrnuti na utrci ili da će napokon imati prilike da me razbiju možda će biti razočarani jer sam ipak još živ i mrdam. Trenutno sam na godišnjem i prilično zauzet unucima i nekim vanrednim aktivnostima. Neke mi se baš i ne dopadaju ali "nema omleta ako ne razbiješ neko jaje". U trkačkom smislu prošli tjedan je bio posvećen smirivanju tih čudnih bolova u skočnom zglobu koji su se pojavili možda zbog preranog podizanja kilometraže ili dužine. Recimo da je mali odmor i smanjenje ponovo na 40 kilometara tjedno ipak ublažio taj problem ali nekom igrom slučaja ili potpuno nesvjesno sve sam jako ubrzao. Prošli tjedan mi se činilo da je trčanje skraćene dužine od samo 21 km bilo prebrzo ali nekako prelagano. Nisam baš bio siguran od kuda sad takav elan. Pogotovo što se moj plan baš i ne ostvaruje. Zbog toga i zbog potrebe da prekinem "tračeve" ili nedoumice da sam ...bla bla neznam što, otišao sam u četvrtak nakon terapije na stadion da odradim treći i posljednji MAF(Maksimum Aerobic Function; Philip Maffetone 1980.) test u ovom ciklusu. Nikad do sada u ovom testu nisam trčao brže. Obično sam radio dva testa. Jedan nakon 4 tjedna na početku i mjesec dana nakon toga. Tada bi već sa priličnom sigurnošću mogao ocjeniti da je trenutak prve faze aerobne adaptacije gotov i mogu početi sa intervalima i brzim stvarima. Obično je to bila i približna prosječna brzina(tempo) kojom sam nakon toga trčao dužine. Zadnji test(05.07.2016) je imao rezultat nešto malo bolji nego prije polumaratona u Rovinju(19.03.2015). Zapravo gotovo identičan(5:10/km) ali su uvjeti bili bolji(niža temperatura) prije Rovinja. Test je pokazao brži tempo od 15 sek po kilometru nakon 4 tjedna treninga. I prethodni test ove godine(07.06.2016) je bio sličan te imao sporiji tempo od oko 12 sekundi po kilometru(5:22), pa više nisam očekivao značajnije ubrzanje.
Međutim brojevi kažu da sam još skoro 15 sekundi(14) po kilomeru brži nego prije malo više od četiri tjedna. Ups... 4:56/km sa pulsom negdje na sredini "easy aerobic"(138) zone. Imao sam malih "tehničkih"  poteškoća sa prvim kilometrom jer mi se u testu koji moram trčati što ravnomjernije pridružio Ozi i sa svojim pitanjima me malo dekoncentrirao. Zbog toga sam prvi kilometar malo fulao puls za dva otkucaja ali i trčao 4:48/km. Čak sam otrčao i jedan kilometar više jer nisam bio siguran dali sam odradio svih pet ili ne. Poslje prvog sam sve odradio jako ujednačeno i rezultat je nedvojbeno točan iako nemam pojma odakle takav ishod. Nije čudo da mi se trčati dužinu oko 5:00/km čini lagano. Ako me sjećanje ne vara, a tu su dnevnici, tabele i Garmin da to potvrdi sve dužine u 2014. godini i pripremama za maraton sam trčao oko 5:10-5:20. Osim onih progresivnih sa ubrzanjima na kraju ali tada je i prosječni puls bio dosta veći. No do njih trebam tek doći. Prije treba preći na dužine preko 30 kilometara. Znači li sad to da mi ovaj režim od maksimalno 4 treninga tjedno više odgovara? Možda je rano za prognozu ali na kraju će utrka sve reći ako do nje doguram u komadu. Bar se nečemu malo radujem kad već nisu prošle one silne boljke i noge se nisu pomladile. Nakon zadnjih dužina bez obzira što sam zadnju skratio na 21 km morao sam uzeti dva dana pauze za oporavak, pa je otpadao trening brzine u utorak. Jučer sam otrčao 26 kilometara u društvu Dražena, Igora i Slavena. Nekako mi se čini kao da mi se počinje sviđati trčanje u grupi. Vraća me u mladost. Samo što sam tada ja uglavnom gledao u leđa mog uzora Mikija i starijih trkača, a ovi "klinci" puštaju "didu" da drži tempo, kao on to radi dobro. Trče često iza mene kao neki pilići iako su neki već odavno sazrjeli da oni vode. Baš kako je rekao Slaven savršeni tempo od 5:00/km. Početak malo sporiji sa blagim ubrzanjem u drugoj polovini i "negative split" školski primjer. Nema stajanja za vodu, trice i kučine. Tko mora da piša ima da stisne i dostiže grupu kao Dražen ovaj put. Nema milosti jer tako se trči. 

Poslje tako dobro odrađenog treninga nebi ja bio ja da nisam usrao motku. Otišao sam odmah sa unucima na more, ponijevši samo jedan sendvič i malo vode. Nešto sam popio odmah ali nisam računao da ću ostati do tri popodne i izgoriti kao rak iako sam cijelo vrijeme pokušavao biti ispod suncobrana. Zbog toga sam danas na poštedi od morskih aktivnosti i uspjevam odgledati malo atletike na olimpijskim igrama te napisati riječ dvije tek toliko da se ljudi više ne pitaju: "što je sa tobom ništa nisi napisao već..". Jebo te kao da se to mora. Pa evo Vam, čitajte... ja sutra nastavljam raditi na brzini. Dobio sam inspiraciju gledajući Usaina Bolta ... da mi još kapne od negdje mrvica njegove brzine.      

Arena

  Kad sam već rekao da ću ipak pokušati otrčati još jednom maraton znao sam da ima negdje neka kvaka zbog koje to neće baš ići onako glatko i po planu. I nije trebalo dugo čekati. Prvi tjedan nakon toga već moram malo da smanjujem kilometražu umjesto da podižem. Znači mjesec koji sam završio prije dvije godine sa ozljedom sad započinjem recimo sa nečim ... jebi ga ne znam niti što je ali mi nešto sluti na loše. Možda je rano za davati prognoze ali to je sad drugi tjedan kako smanjujem kilometražu sa 60-tak na 50-tak i još manje  kilometara, a bol u zglobu i dalje inzistira. Kao tu sam i nema da mrdnem nigdje. Najviše me zapravo nervira što nakon zagrijavanja sve šljaka dobro. Pa koji kua me onda uopće boli kad stanem i lijepo ih odmaram(noge) ili kvasim u moru što mnoge noge ne mogu da si priušte. 
Baš nezahvalno. Kad sam već smanjio kilometražu na onu rekreativnu i uspio odraditi samo tri treninga zadnji tjedan prije godišnjeg otišao sam na koncert. I to ne na bio kakav već jedan onako masovni u Areni na koje baš i ne idem često. Zalomilo se. Nazvao me John & John( ... duga priča preskočio bi) i rekao: "idemo karte su mi već u džepu". Znao sam o čemu je riječ jer bez Johna nisam bio niti na jednom koncertu ako nije bio Đoletov. Druga polovina Johna nije došla, očekivano, a on je očekivano kasnio. Zbog njega sam odkantao trening, a mogao sam komot sve obaviti i opet se načekati. Iako smo kasnili nije bilo gužve jer su počeli puštati u Arenu dva sata ranije. Zato je red za pivo bio, jebo zidi i oko zida i tako nekoliko puta. Već sam se pomirio sa suhim koncertom kad nas pogodi strijela božice "Fortune" ili možda nekog paganskog boga "Bezobrazluka". Lik koji je grlio četiri pet velikih plastičnih čaša piva reče: "Tu iza zida imaš šank za padobrance"!
Mi zapalili odmah tamo dok se ne pročuje, a neki momak iz bratske republike(nije važno koje) nas onako sa čuđenjem upita: "Šta i kod vas ima toga". Ideeeš, pa sve je to balkanska krčma samo malo ušminkana. Uvjek može nešto ispod tezge. I stvarno ispred nas jedan krupni momak ožicao šankericu da mu natoči 2 litre pive u praznu bocu od Cole, a posle njega smo mi mrknuli šest velikih i što se mene tiče koncert je mogao početi. 
Poslje toga se trebalo negdje napenderiti, a to je bila posebna avantura pogotovo uzevši u obzir da smo trebali sačuvati dragocjenu tekućinu. Stali smo bogu iza nogu na vrhu skoro kod ograde. Tako da zapravo i nije trebao kupovati karte jer oni na ogradi su vidjeli sve bolje od nas, a mogli su vani prošetati kad god su htjeli i popiti na miru pićence. To je bio zajeb prvi.
Ja sam već zaboravio da je Đole skoro kao i ja(Lala) usporen ko uskotračni voz, pa je koncert potrajao do jedan sat iza ponoći. To je značilo četiri sata cupkanja na nogama. To je gore nego maraton jer njega otaljigam za malo više od tri sata. To je bio zajeb drugi.
Živ sam se ukočio. Jedno koljeno je potpuno zaštekalo, a išijas se razmahao jer je neka budala u dalekoj prošlosti projektirala Arenu sa nebrojeno prozora. Ne pitajte koliko. Tko ima sliku od Demjana može ih brojati. Ma cijela Arena je jedan veliki prozor i naravno neda se zatvoriti. A kad imaš otvorene prozore imaš i propuh, promaju, giro di aria... Dole u parteru sa onom dječurlijom što se nabacuju plišanim zečevima nije frka ali gore kod ograde ubi... Zajeb treći.
Da ne mislite kako je koncert bio loš ili ja ne volim Balaševića samo ću reći da sam se nakon što su me prošle emotivne i nostalgične slike moga djetinstva osjećao malo posramljeno. Što ja nemam tu njegovu sposobnost da u nekoliko naizgled običnih riječi oslikam neki događaj. Poput ekspresionista koji jednostvnom i ponekad nestvarnom linijom i bojom oslikaju stvarnost bolje od nje same. Nisam baš pero od zanata, iako se još trudim. 
Najgore od svega mi pada što ne mogu da trčim niti 250 kilometra u jednom mjesecu, a da nešto ne počne da "otpada". A moj prijatelj Saša se žali kako mu je rekord u "julu" samo oko 300 km ... eh što bi dao da sam na njegovom mjestu. Možda na godišnjem bude sve bolje?           

O klinu i sitnicama

  Možda je ipak na meni red da malo popustim. Jer kažu, pametniji popušta. Samo koliko i što to još nisam izmozgao. Kome to se zna. Može biti samo ženi ili ovaj put ipak njegovom visočanstvu, samom sebi! Usrao sam motku negdje usput sa tim pripremama za maraton. Opet sam zaključio mjesec sa previše kilometara i previše svega. Mislio sam da to mogu jer nije izgledalo niti bilo teško ali ipak nije tako ispalo. Prošli tjedan je volumen treninga malo smanjen jer sam skratio dužinu opet na 21 km ali ostao je iznad 50 km i mjesec sam zaključio sa preko 240 kilometara. Bol u kuku se nije povukla i nakon onog pogoršanja prije tjedan dana sad je "Status Quo". I ja sam, ... mislim mator i sjeban kao oni. Baš su nastupali ovaj vikend u Areni. Živi užas, kako ljudi mogu ići slušati tako matore rokere. Jazz, blues sve mogu provariti ali rock ... cc, to je mladost i energija. Takvi notorni rokeri koji su jedino palili na žestinu i znali odsvirati dva takta u križ sad pokušavaju od raje na "GO" izvući neku kintu. Očekivati od njih da praše kao nekada je kao i očekivati od mene da idem pet hiljadarku ispod 15 min. Raspao bi se nakon sto metara.
Osim tih problema sa kukovima svako čak i lagano trčanje pogoršava ovu čudnu bol skočnog zgloba koji je sad natečen te blokiran ujutro i nakon svakog trčanja kad se ohladi. Isplati li se taj klin izbijati klinom! Da uzmem odmor od trčanja do odlaska na godišnji odmor? To mi se čini kao vrhunsko svetogrđe. Kao ne poštivanje "svetog pisma" odnosno moga plana. Ops ..., a ja ljude poučavam kako planovi nisu zacementirani ili uklesani u kamen pa da se ne mogu mijenjati. Tješi me spoznaja da sam prethodne pripreme za Ljubljanu prekinuo na tri tjedna krajem osmog mjeseca zbog upale pokosnice i opet se ništa strašno nije desilo. Danas trebam odluku jer sutra može biti kasno i sve puno gore. Da bar imam trenera. Čekaj malo neću da se sramotim ja sam kao neki trener. Nema trčanja dok ne splasne i za kaznu što sam to dozvolio nema piva ... auuu najebo sam ako to brzo ne prođe! Već me zet nekako čudno pogledava jer posle večere sam pije pivo. Valjda ne misli kako sam se nešto "ufendio"(uvrijedio, digao nos ..).